Imam neki osjećaj da ponovo bježim od stvarnosti... Gotovo da sam se prestala zanimati za događaje u stvarnom svijetu... Izolirala se u moj mali svemir... Da ne znam što se vani događa... Jer svaki put kad se vratim u stvarnost... I kad vidim što se u stvarnosti događa... Uvijek me to rastuži...
Oduvijek sam ovo što jesam... Sanjarka... Riječi su moje igračke, a nebo moja livada... Moj pogled na svijet je pogled izvana, pogled osobe koja u tom svijetu uopće ne živi... Ovo vrijeme... Ne znači mi apsolutno ništa... Samo brojke... I često se izgubim u njemu... Začudim se kad pogledam na kalendar i shvatim koji je datum... Ponekad sam još uvijek dijete... I sve oko mene mi je veliko igralište... Još uvijek u začaranom svijetu djetinjstva... A češće sam posve odrasla, zrela i odgovorna, osoba koja zna koja je zna težinu svojih odgovornosti... No svijet oko mene... Nije moj dom. To je mjesto koje povremeno posjećujem... Mjesto na kojem se nikad ne osjećam potpuno sigurno i zaštićeno...
Zadnjih tjedan dana spoznala sam koliko ljudi mogu biti poremećeni i jednostavno zli... Kako lako mogu nanositi bol drugima bez ikakve grižnje savijesti... I više nego ikad svjesna sam da ondje negdje vani postoje osobe kojima je tuđa patnja zabava... No nije to najgore... Sve više sam svjesna emocionalne hladnoće oko sebe... Nikoga više nije briga... Većina ljudi brine samo za sebe i nikog više... Žalosno je to... Ali toliko bolno istinito...
Stvarnost mi je ponekad preteška... Tražim zaklon, a toliko je malo mjesta gdje ga mogu naći... Nije ovo mjesto za jednu sanjarku... Potrebne su mi široke nebeske livade u kojima se zauvjek mogu izgubiti... Sakriti od sveg lošeg... Jer osjećam se toliko... Slabo i uplašeno... Poput malene djevojčice koja se boji pogledati ispod kreveta jer se boji čudovišta koje je ondje čeka...
A istodobno... Javlja se ta neka ljutnja... Osjećam je kako kola mojim žilama... Zaboravljam na strah i spremna sam se boriti sa svim što me čeka...
Zašto se još uvijek skrivam??? Obećala sam samoj sebi da neću više... Obećala sam... Čini mi se tako davno... Gazim li svoju riječ???
Pojava jedne osobe iz jednog ne tako davnog vremena podsjetilo me na onu slabu, uplašenu mene... Djevojke koja se nije znala boriti za svoju sreću... Koju bi svaki val tuge potopio... Koja se skrivala od svijeta ispod velike, sive deke... Bila je sanjarka... Nebo je bilo njezina livada... No bojala se gledati u nebu... Bojala se veličine neba iznad nje... I svijeta oko sebe.
Promijenila sam se. Ojačala. Sad se znam boriti s tugom... Znam se boriti sa svime što osjećam... Ali još uvijek učim kako se nositi sa svijetom...
Ali svaki put kad pogleda u taj isti svijet u potrazi za ljepotom... Najčešće požalim... Jer ono što vidim... Često uspijem vidjeti toliko lijepih stvari... Bezbroj... Ali vidim još više loših stvari... Vidim bol, mržnju, prijezir, laži, prijevare, sebičnost... Vidim patnju, prazninu, žurbu i sivilo...
I da, tek sad shvaćam da se još uvijek skrivam... Polako izlazim u svijet... Sigurnost tražim i pronalazim u jednom zagrljaju... I svjesna sam svog anđela čuvara... Koji me voli i koji neće dozvoliti da mi se desi išta loše... Ali ove korake prema svijetu moram učiniti sama... I izboriti svoje nove bitke...
I nikad ne dozvoliti da me sve to promijeni... Da ponovo izgubim vjeru i nadu u ljude, u svijet, u prijateljstvo, u ljubav... Naivne su to ideje, znam... Nekako sam uspjela sačuvati djeliće njih čak i u najvećem mraku... Vjerojatno ću uvijek biti ovakva... Jer sam sanjarka... Jer je nebo moja livada...
Post je objavljen 25.11.2006. u 20:10 sati.