Jeka tisine
utorak, 14.11.2006.
JOŠ JEDNOM MISLIM O SVOJIM BUDNIM SNOVIMA...
Znam da zapravo nemam vremena za ovo... Obaveze su počele pritiskati, sve je manje i manje vremena... A što ja radim??? Sanjarim... Tipično za mene, zapravo...
Ne možete sanjarima oduzeti snove... Nikad. Ne možete sanjarima zabraniti da sanjaju...
A isto tako sanjari ne mogu spriječiti sami sebe da odlutaju... Da napuste ovu bezbojnu svakodnevicu, probleme i svakodnevne stresove i da pobjegnu...
Da lete visoko iznad oblaka i zvijezda... Da prelaze granice jave i sna... Stvaraju nove stvarnosti u svojoj mašti... Ne možete sanjarima oduzeti snove...
Znam da se u zadnjim stvarima koje sam napisala nazire neka tuga i mrak... Oprostite mi zbog toga, znam da sam rekla da više neću tako... Ne volim kršiti svoju riječ, no nad ovim slovima što ih ispisujem zapravo nemam nikakve kontrole... Ruka se kreće sama po tipkovnici... Prenosi moje osjećaje, moje misli... Prenosi ih onakve kakvi jesu u tom trenu, upravo vjerna slika mog unutrašnjeg svijeta u jednom posve određenom vremenu...
I u ovom trenu oluja u meni se stišala, sve je utihnulo... Oblaci su se raspršili i pustili svjetlosti da prođe... Neopisiv mir u meni... Možda zatišje pred novu buru, tko zna... No u ovom trenu postoji samo mir... Mir i snovi o jednoj ljubavi...
Ljubavi koju sam željela jednom davno... Ljubavi o kojoj sam sanjala... Ljubavi koju sam upoznala... Ljubavi koja me okružuje i koju nikad više ne želim izgubiti...
Ne znam je li to ona prava ljubav, o kojojsu mnogi pričali, pisali... Ljubav koja je bila inspiracija velikim umjetnicima za najsavršenija remekdjela... Ne znam hoće li trajati vječno...
No ono što znam da nešto poput onog u mojoj polovici našeg srca (njegovo i moje srce sad su jedno...) nisam osjetila nikad prije...
I znam da je to ono što me pokreće, motivira za svaki novi dan... I da je to moja inspiracija... Moj poticaj da stvaram... I ove riječi koje pišem samo su odraz te ljubavi...
Čine se tako male prema samom osjećaju... Nažalost, nitko još nije do kraja uspio uhvatiti ljubav u riječi... Ljubav uvijek izmakne... Ali vječno je tu, okružuje svakog i sve...
I moji snovi sad su ljubav... I ljubav je u mojim snovima...
Jednom... Prije nekoliko mjeseci jednog ranog jutra posljednjih dana ljeta napisala sam ovo:
"I opet pribjegavam mašti i sanjarim o ljubavi koja spaja svemire...
Trebala bih spavati, ali ne mogu oka sklopiti... Tamo vani negdje spava moj netko, sanjam. Možda ga još nisam upoznala ni srela... Možda i ne zna da postoji negdje neko drugo biće koje diše baš za njega. Možda... Možda...
Ne sanjam prinčeve na bijelim konjima i plavokose ljepotane. Sve mi se to čini nekako ispraznim.
Sanjam o jednoj ljubavi dovoljno velikoj da stvara nove svjetove... Ljubavi koja cijeli rane i popravlja nepravde... (...)
Još uvijek mu ne mogu vidjeti lice... Još uvijek ne znam tko je on... Ali vjerujem da postoji ondje negdje vani... Ali to su samo snovi... Snovi..."
Je li moguće da su se snovi pretvorili u stvarnost??? Ili sam još uvijek izgubljena u svojim začaranim svjetovima???
Je li moguće???
Budna sam... A opet sanjam...
Sve je stvarno... A opet mi se čini kao da sam u bajci...
Postaju li snovi stvarnost???
Sve je čini tako... Ne znam... Kao da je sve to moja mašta, jer stvaran svijet koji sam upoznala nikad nije bio toliko čaroban i lijep...
Pitam se...
Imaju li sanjari tu magičnu moć da svoje snove preliju u stvarnost???
| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.