Znam da zapravo nemam vremena za ovo... Obaveze su počele pritiskati, sve je manje i manje vremena... A što ja radim??? Sanjarim... Tipično za mene, zapravo...
Ne možete sanjarima oduzeti snove... Nikad. Ne možete sanjarima zabraniti da sanjaju...
A isto tako sanjari ne mogu spriječiti sami sebe da odlutaju... Da napuste ovu bezbojnu svakodnevicu, probleme i svakodnevne stresove i da pobjegnu...
Da lete visoko iznad oblaka i zvijezda... Da prelaze granice jave i sna... Stvaraju nove stvarnosti u svojoj mašti... Ne možete sanjarima oduzeti snove...
Znam da se u zadnjim stvarima koje sam napisala nazire neka tuga i mrak... Oprostite mi zbog toga, znam da sam rekla da više neću tako... Ne volim kršiti svoju riječ, no nad ovim slovima što ih ispisujem zapravo nemam nikakve kontrole... Ruka se kreće sama po tipkovnici... Prenosi moje osjećaje, moje misli... Prenosi ih onakve kakvi jesu u tom trenu, upravo vjerna slika mog unutrašnjeg svijeta u jednom posve određenom vremenu...
I u ovom trenu oluja u meni se stišala, sve je utihnulo... Oblaci su se raspršili i pustili svjetlosti da prođe... Neopisiv mir u meni... Možda zatišje pred novu buru, tko zna... No u ovom trenu postoji samo mir... Mir i snovi o jednoj ljubavi...
Ljubavi koju sam željela jednom davno... Ljubavi o kojoj sam sanjala... Ljubavi koju sam upoznala... Ljubavi koja me okružuje i koju nikad više ne želim izgubiti...
Ne znam je li to ona prava ljubav, o kojojsu mnogi pričali, pisali... Ljubav koja je bila inspiracija velikim umjetnicima za najsavršenija remekdjela... Ne znam hoće li trajati vječno...
No ono što znam da nešto poput onog u mojoj polovici našeg srca (njegovo i moje srce sad su jedno...) nisam osjetila nikad prije...
I znam da je to ono što me pokreće, motivira za svaki novi dan... I da je to moja inspiracija... Moj poticaj da stvaram... I ove riječi koje pišem samo su odraz te ljubavi...
Čine se tako male prema samom osjećaju... Nažalost, nitko još nije do kraja uspio uhvatiti ljubav u riječi... Ljubav uvijek izmakne... Ali vječno je tu, okružuje svakog i sve...
I moji snovi sad su ljubav... I ljubav je u mojim snovima...
Jednom... Prije nekoliko mjeseci jednog ranog jutra posljednjih dana ljeta napisala sam ovo:
"I opet pribjegavam mašti i sanjarim o ljubavi koja spaja svemire...
Trebala bih spavati, ali ne mogu oka sklopiti... Tamo vani negdje spava moj netko, sanjam. Možda ga još nisam upoznala ni srela... Možda i ne zna da postoji negdje neko drugo biće koje diše baš za njega. Možda... Možda...
Ne sanjam prinčeve na bijelim konjima i plavokose ljepotane. Sve mi se to čini nekako ispraznim.
Sanjam o jednoj ljubavi dovoljno velikoj da stvara nove svjetove... Ljubavi koja cijeli rane i popravlja nepravde... (...)
Još uvijek mu ne mogu vidjeti lice... Još uvijek ne znam tko je on... Ali vjerujem da postoji ondje negdje vani... Ali to su samo snovi... Snovi..."
Je li moguće da su se snovi pretvorili u stvarnost??? Ili sam još uvijek izgubljena u svojim začaranim svjetovima???
Je li moguće???
Budna sam... A opet sanjam...
Sve je stvarno... A opet mi se čini kao da sam u bajci...
Postaju li snovi stvarnost???
Sve je čini tako... Ne znam... Kao da je sve to moja mašta, jer stvaran svijet koji sam upoznala nikad nije bio toliko čaroban i lijep...
Pitam se...
Imaju li sanjari tu magičnu moć da svoje snove preliju u stvarnost???
Post je objavljen 14.11.2006. u 23:53 sati.