"Odlutaš ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokušavam.
I uvek dodje d-moll.
Spusti se k'o lopov po žicama,
ruke mi napuni tvojim sitnicama
i teško prodje sve to.
Jedan d-moll me dobije kako odeš ti,
u sobi je.
Glupi d-moll uvek sazna kad je to.
Uhvati me čvrsto i ne popušta.
Lud je za tišinom, to ne propušta.
Vodi me u svoj plavičasti dom.
Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?
Ponekad te nema i sasvim sam
izmišljam način da malo smuvam dan,
ali je lukav d-moll.
Pusti da se svetla svud priguše,
sačeka poslednje zvezde namiguše
- vuče mi rukav: "Idemo!"
Plaši me on, gde si ti? Hiljadu se stvari moglo desiti...
Glupi d-moll, za kim tuguje svu noć.
Uzme me u svoju tamnu kočiju.
Nebo primi boju tvojih očiju.
Znam taj put, to je prečica za bol.
Jedan d-moll me razvali,
neki bi to prosto tugom nazvali.
Nije to, šta je tuga za d-moll?
Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
i neke stvarčice od herendi porcelana.
I jedan pulover u kom si bila...
I ostala je ploča "Best of Ru Cooder"
i fina mala plava kutijica za puder
i ja sam te ostao željan,
dok me bude
moja mila..."
Balašević
Danas me muči moj d-moll, ta neobična bezrazložna tuga... Možda zbog toga što sam cijeli dan provela bolesna i u krevetu... Mrzim osjećaj bespomoći... Ne volim se osjećati slabo... I vezano s tim osjećajem uvijek dođu i neki drugi...
Uhvati me neka sjeta... Moj vlastiti d-moll... Samo, moj d-moll nije u zvukovima, nije u tonovima... Moj d-moll dolazi u riječima...
Ova pjesma... Toliko je tužna, možda jedna od najtužnijih Balaševićevih...
No toliko se često tako osjećam...
Moj d-moll..
Najćešće me posjeti noću... I u tišini... Baš kao u pjesmi... Nikad je ne propušta... Nikad... Često ga osjećam kako se šulja oko mene... Kako čeka... Čeka tren kad će se sva svjetla ugasiti... Kada će svi zvukovi utihnuti... I tada će mi šaputati... Tada će me plašiti, puniti mi srce sumnjom...
Nije to tuga...
Za tugu najčešće postoji neki povod, razlog...
A d-moll je d-moll...
Bezrazložna žalost... Žalim za... Imam li uopće za čim žaliti???
Sretna sam... Doista sam sretna... Bilo je svega u prošlosti... Ali te stvari sam ostavila za sobom... (Jesam li???)
D-moll... Fantom... Sjenka nekih davno minulih tuga i možda strah da se ne dogode nove...
D-moll...
Osjećam ga sad ovdje... U mojoj maloj sobi... Koja postaje sve manja i manja... Premala da u nju stanu svi osjećaji mog srca... A istodobno, prevelika... Čini mi se poput ogromne pustinje u kojoj sam ostavljena posve sama...
Ležim u svom krevetu... A moj d-moll me vuče za ruku... Sjedam za računalo, prsti ponovo prelaze po tipkovnici... Tjera me da pišem...
Jer, tada sam najviše u kontaktu sa samom sobom... I tada najviše osjećam pomake svoje duše...
D-moll... Posve me obuzeo...
Samo taj prokleti d-moll...
Moju utjehu učinio je mojom čežnjom... Moju ljubav mojom mukom...
Samo da mi bude gore...
Moj anđeo... Gdje li je sad on???
Toliko daleko...
Iznova i iznova slušam tu pjesmu... D-moll... Vodi me u svojoj crnoj kočiji svim stazama koje smo prošli zajedno... No, bez mojeg anđela ostaje samo pustoš i mrak...
Naše zvijezde ne sjaje...
Čemu sad ovo sjetno raspoloženje???
Ne znam...
Kako istjerati ovaj d-moll iz moje sobe???
Ostalo je nekoliko ruža crvenih,
i par miševa u poljupcu zaustavljenih,
i nekoliko pisama koje je pisao...
I ostala je krunica koju mi je dao,
i toliko osjećaja koje je probudio...
Zna li sad da mi nedostaje, moj anđeo???
Post je objavljen 21.11.2006. u 19:42 sati.