Ovog popodneva prije škole prošetala sam gradskim parkom... Obožavam to mjesto... Kasna jesen gotovo se i ne vidi; sve je šareno, puno boja... Vedar i sunčan dan... Ljudi šetaju... Sjedam jednu od naših klupica i promatram ih kako prolaze pored mene...
Savršen jesenski dan... Lišće u parku je poprimilo one žuto-narančasto-crvene boje, šara se nijansama plamena i zalaska sunca... Nebo je tako prekrasno plavo...
Podsjeća me na jedan neopisiv dan u istom tom parku... Na istoj toj klupici... Bio je ovdje, uz mene... I bila sam sigurna u njegovu zagrljaju...
Poželim da je ponovo tu... Toliko mu toga želim reći, a znam... Da je ovdje sve bi to postalo nebitno... I više ne bih odvajala svoje usne od njegovih...
Uzimam blokić iz torbe i pišem mu...
"Mom najdražem...
Toliko mi nedostaješ... Previše... Moja polovica našeg srca tiho mi šapuće tvoje ime... Kuca samo za tebe... Čezne povratku u tvoje naručje...
Na jednom sam od naših mjesta... Sve je oko mene tako lijepo... Nebo je prekrasno i boje jeseni svuda oko mene... Sjetiš li se ikad... Svih onih začaranih dana ovdje... Kada je naša ljubav učinila sve oko nas ljepšim, dovela boje i sunce, razgrnula kišne oblake???
Sjedim na našoj klupici, na mjestu na kojem je za nas vrijeme prestajalo...
Sve je tako lijepo oko mene, voljeni... Da si barem ovdje da to vidiš!!! Suho lišće pleše svoj ples po nebu... Zvona ponovo zvone... (Sjećaš li se???) Njihov zvuk odjekuje zrakom... A u meni samo čežnja za tobom... Što će meni ova ljepota oko mene kad tebe nema??? Što će mi plavo nebo i toplina sunca??? Što će mi ljepota jeseni kad tebe nema da zajedno uživamo u njoj???
Mijenjala bih sve to samo da si tu, barem na djelić sekunde...
Sklapam oči i zamišljam da sam ponovo u tvom zagrljaju... Ali ovog puta zauvijek, ovog puta bez rastanka... Zamišljam... Mogu osjetiti tvoje poljupce, tvoju toplinu, tvoje ruke oko mene...
Zamišljam...
Zvona ponovo zvone i bude me... Otvaram oči i shvaćam da sam sama... Toliko si daleko sad... Ostaju samo nade... Nade i snovi, do idućeg puta kad ćeš biti uz mene...
Uvijek imaš svu moju ljubav, sve moje misli i svaki djelić moje duše...
Volim te, Davide...
Marina 15.11.2006., 12:30"
Nakon što sam završila s pisanjem krenula sam stazom u parku prema školi... Suho lišće šuštalo je pod mojim nogama... A ja sam mislila o danu kad smo se upoznali, kad smo prvi put prelazili ovim puteljkom...
I razmišljala sam kako smo šetali ovuda zagrljeni ili držeći se za ruke... I o svim poljupcima na ovim klupicama i stazama ovog parka... Bezbroj njih...
Teško je jer je tako daleko...
Ali ne bih mijenjala ništa... Trudim se prihvatiti to... Činjenicu da svog voljenog ne mogu uvijek imati uz sebe... Svaki tren koji provedemo odvojeni zna biti toliko težak...
Ali znam da ga volim... I znam da me voli... A ljubav ne poznaje kilometre... I ljubav ne poznaje vrijeme... I za pravu ljubav ništa nije nemoguće ni preteško... Nadam se da je naša takva...
Post je objavljen 15.11.2006. u 21:01 sati.