Zadnjih dana imala sam problema s osobom za koju sam smatrala da mi je prijateljica. Jesam li danas toliko sigurna u to??? Ne znam... Ne znam...
Nekom igrom slučaja završile smo u istoj klupi, bilo je to prije 2 godine... I odjednom su se jedan do drugog našla dva svemira...
Njezin svijet nije moj svijet... Moj svijet nije njezin svijet... Znale smo to valjda od prve sekunde koju smo provele zajedno...
U početku je nekako i išlo... Mislila sam da smo si neko vrijeme bile i jako dobre...
Ali razlike su oduvijek bile tu...
Već na prvi pogled... Vidi se ta opreka... Ona je sve što ja nisam. Ja sam sve što ona nije... Osobito sad... Jer obje smo se strašno promijenile u ove dvije godine.
Ovog ljeta patila je zbog ljubavi... Neuzvraćene... Je li zbog toga postala takva??? Meni je sad strankinja.
Ovog ljeta bila sam zaljubljena, sretna, slomljena srca, u mraku... Prvih dana jeseni nova ljubav je došla u moj život... Veća i jača od svih prije... Možda prva prava... I svjesna sam promjena u sebi... Jesam li joj zato postala tako neshvatljiva i strana???
Sad gledam u nju i ne mogu je povezati s osobom koju sam upoznala prije dvije godine... I da iskreno kažem, ona mi je bila draža... To je istina... Bila mi je draga ona pomalo luckasta, neobična cura koja je znala gledati u oblake i tražiti u njima neke oblike... Bila mi je draga osoba koja je stalno radila scene pa bježala sitnim, brzim koracima... Bila mi je draga ta cura, beznadno zaljubljena u jednog dečka tamnoplavih očiju... Činilo mi se da ga je stvarno mogla zavoljeti...
Bila mi je draga ona cura koja mi je pričala duge i zamršene priče tko je s kim u njezinom kraju, tko je trudan i što se sve događa u njezinoj okolici...
Više ne možemo pričati.
Ili ne znamo...
Razlike između nas pretvorile su se u ponor... Ne znam možemo li preko... Želim vjerovati u to, ali...
Što se toliko promijenilo u njoj??? Što se toliko promijenilo u meni???
Znam da ni ja više nisam ista... Znam to... I znam da joj neke promjene zasigurno nisu drage...
Počela sam drukčije gledati na svijet, drukčije razmišljati...
Promijenila sam se...
Ne znam traži li i ona djeliće nekadašnje mene u mom sadašnjem liku i osobi...
Ali zna da ni ja više nisam ista.
Jedna stvar se nikad nije promijenila... Naše naravi... Ponekad sa mnom zna biti prilično teško... Priznajem to. Znam biti grozna kad sam pod pritiskom, iskreno mi je žao zbog toga...
A i ona ponekad zna neke stvari reći... Stvari koje bole... Možda nekad nije ni svjesna...
Nijedna ovdje nije pozitivka, znam to... Nijedna nije ni apsolutna negativka... Preuzimam svoj dio krivnje... Možda se ne trudim dovoljno da je razumijem, iako dajem sve od sebe... I žao mi je jer popustim pred nekim problemima i jer sam nemoguća... Žao mi je jer sve burno doživljavam i u skladu s tim i reagiram. Žao mi je... Mea culpa.
No rado bi i da se ona malo potrudi... Da ne gleda na neke stvari koje su meni bitne s podsmjehom... I da ne svaljuje svu odgovornost na mene...
Jer doista ne znam što sam ovaj put toliko krivo učinila...
Nadam se miru... Samo miru, ničem više... I možda upoznavanju tog novog svemira što se stvorio do mene... Možda mi tad prestane biti toliko strana... Možda mi ponovo postane draga...
Post je objavljen 17.11.2006. u 23:54 sati.