Svatko ima nešto što krije od drugih... Što ne želi, ne može ili ga je strah naglas izgovoriti... Svatko ima svoje kosture na dnu ormara... Male tajne koje ljubomorno čuva za sebe... Ali što se dešava kad te tajne počinju uništavati sve ono lijepo??? Kad počinju izjedati svaki tren koji bi trebao biti sretan???
Svatko ima svoje mračne kutove u koje ne pušta svjetlost... Sablasti koje se hrane mrakom...
Priznajem da kod mene postoje... Do danas neizrečene stvari...
Tajne... Stvari koje sam krila od svojih najbližih... Čega me bilo strah??? Osuđivanja??? Samilosti??? Prijezira??? Ne znam...
Ali postojalo je to nešto... Nešto što je činilo mrak u meni još dubljim... Očaj još većim... A prazninu još nepreglednijom... Lutam li u mraku duže nego što sam to smatrala??? Možda.
Potiskivanje nije način rješavanja problema. Dugo mi je trebalo da to shvatim. Ako sakrijemo i zakopamo ono što nas muči duboko u sebe, to neće nestati... Možda će se na neko vrijeme zagubiti u magli zaborava... Možda će život krenuti dalje... Ali to nešto će uvijek biti tu, rasti i ispuštati svoj otrov u dušu... To nešto neće dozvoljavati sreću... Nego će uništavati i uništavati... Izjedati...
Ponekad se i sama iznenadim kad shvatim... Koliko sam samo stvari potisnula... I što su one učinile od mene. Gotovo da su posve izbrisale sve ono ljudsko u meni.
Izgubila sam previše toga... Izgubila sam nade... Vjeru u svijet... Vjeru u ljude... Neke od tih stvari za me su još uvijek izgubljene...
Gotovo sam izgubila sposobnost da osjećam ljubav... Toliko duboko sam pala. Teško mi je to reći, ali sad to priznajem...
Ali uvijek sam bježala, bježala što dalje od mojih sablasti, govorila samoj sebi da ne postoje... I bila sam ok, bila sam u redu preko dana... A noću bi se slamala i u suzama samoj sebi priznavala da nisam u redu... Da ništa nije u redu.
I sad... Sad shvaćam... Nema bijega... Moram pogledati u oči svemu... Dugo mi je trebalo, toliko dugo... Dosad sam bila ili nemotivirana za borbu ili preslaba, ranjena i umorna...
Više nisam izmučena duša. Više nisam blijeda sjenka.
Osoba sam sa imenom, pričom i životom. Ne žalim za ničim što je bilo. Ne mogu žaliti... Jer i ono loše formiralo me kao osobu... Ne znam kakva bih bila da nije bilo određenih događaja u mom životu. Ali i ne žalim znati. Život nije ružičast ni savršen. Život je borba i izazov. Vrijeme je da živim.
Gledam samoj sebi u oči... Odlučna da jednom zauvjek sa samom sobom razriješim neke stvari. Da se suočim sa samom sobom i kosturima koje sam toliko dugo skrivala po ormarima... Odlučna da više neće postojati ni jedna suza prolivena u tišini... I da više neće biti bezdana ni mraka...
I krenuti ću dalje... Ispisujem nove stranice svog života...
Želim da budu šarene i vedre...
Zbog njega, onog koji je moja snaga i koji mi pomaže da se suočim i borim... (Puno ti hvala.)
Zbog njega, koji mi je vratio vjeru u ljubav. Koji me nije osuđivao... Nego me prihvatio sa strpljenjem i ljubavlju... Kao da je poslan s Neba, moj anđeo čuvar, da mi pomogne da se borim, da me pazi i voli... Zbog ljubavi koju osjećam prema svom anđelu... Suočit ću se jednom zasvagda. I zatim ću krenuti dalje sigurnim korakom...
Bez tajni. Bez mraka. Bez kostura u ormarima. Bez suza...
Ne znam postoji li ono "i živjeli su sretno do kraja života". Sad shvaćam da se za to potrebno potruditi... Nitko neće čarobnim štapićem izbrisati sve ono loše...
Odsad dajem sve od sebe za svoj sretan kraj... Možda to neće biti moguće... No... Dajem svoje srce, svoju dušu, svoj razum, sve što imam i jesam...
Sve... Borim se protiv svog mraka za jedan sretan kraj...
Post je objavljen 13.11.2006. u 22:49 sati.