Ljudi današnje vrijeme često nazivaju bezdušnim, praznim... Današnje vrijeme čini se teko sivo... Osjećaji su zanemareni, potisnuti u drugi plan, vlada razum, ljudski um u kombinaciji s nevjerojatnim tehnologijama posve su potisnuli osjećaje i dušu... Ljudi se otuđuju, postaju daleki i strani... Nitko i ne uspijeva misliti na emocije jer svi toliko žure, svijet se svakom sekundom mijenja i teško je s njim držati korak... Možda ovo i nije vrijeme romantičara, ljudi za koje vrijeme ne postoji, koji nalaze ono magično u svakom trenu, ljudi koji znaju sanjati i voljeti...
Ne, nije ovo vrijeme romantičara... Nije ovo njihov svijet... Mnoge stvari koje se danas smatraju "romantičnim" postale su komercijalne i isprazne. Sjena hladnoće pala je na ljudske osjećaje... A priroda, priroda koju su romantičari tako cjenili i obožavali danas je obezvrijeđena, svakim danom je sve više uništavamo umjesto da uživamo u njezinim ljepotama... Ljudi su zaboravili maštati... Ljudi su zaboravili voljeti... U što se pretvorila ljubav??? Sada je tek... Tek blijeda sjena onog što je nekad bila... Druge stavri danas pokreću svijet... Ili ipak??? Možda još uvijek ima nade... A nada postoji sve dok je i ljudi koji znaju voljeti... Smatram da negdje dubojko u svakom od nas postoji ono romantično... I ja sam to pronašla u sebi. U ovom hladnom i sivom vremenu... Upoznala sam ono za što su romantičari smatrali da pokreće svijet... I moj se život promijenio iz temelja. Nestalo je sve one hladnoće koju sam osjećala... U sivilu svakodnevice uspjela sam vidjeti boje... Konačno sam uspjela razumjeti što su romantičari mislili kad su pisali o ljubavi koja zaustavlja vrijeme i liječi rane... Probudila se romantičarka u meni. Probudila se osoba svjesna svojih osjećaja i njihove vrijednosti... Probudila se osoba koja zna sanjati... Osoba koja traži i uspjeva naći ljepotu posvuda oko sebe... Sve je to učinila ljubav... Njezina toplina razmaknula je sivilo i donijela boje i svjetlost u moj život... Odjednom sam se našla u nekom posve drukčijem vremenu i u nekom posve drukčijem svijetu... Ili sam počela gledati na sve drugim očima. Odjednom sam zastala usred sve vreve i žurbe u mom životu i uživala u svakom dahu i svakom trenu... Osjetila sam sreće nekih davnih romantičara... I tuge... Tuge zbog toga što ne mogu biti s voljenim bićem... Nekad bi me našla i ona sjeta... Spleen... Isprepletena sreća i tuga, svjetlo i tama. Zbog toga ne mogu reći da danas romantičari ne postoje... Romantičari su svi ljudi koji vole... Kako mogu reći da današnje vrijeme nije romantično??? Svaki tren s njim je takav... Nema više užurbanosti, nema više sivila, nema više hladnoće... Možda ponovo sanjam... Ali nije tako samo kod mene... Svi zaljubljeni su takvi... Toplinom svoje ljubavi stvaraju bolji i ljepši svijet... Daju dušu i srce ovom vremenu... Duh romantičara još uvijek živi... U svakoj osobi koja voli... I zbog toga, unatoč hladnoći na površini, ovo je vrijeme vrijeme romantičara sve dok ima ljudi koji se iskreno vole...
Post je objavljen 11.11.2006. u 15:00 sati.