Noćas ne želim pisati... Jer bilo kakve riječi sad napisala, zvučat će slabo... Preslabo... Riječi jesu moje igračke, a ponovo su me iznevjerile... Njima ponovo ne mogu opisati ono u mojoj polovici našeg srca... Pokušavam sve to prevesti u slova... Ali ne... Ne mogu...
Koliko slabo sad zvuči... Koliko mi se slabim čini sve što sam dosad osjećala, sve što sam pisala...
Čini mi se... Kao da je danas sve dobilo novi smisao, novu dimenziju... I sve to nadmašuje granice mojeg izražavanja... Nadmašuje granice mojih misli... I nadmašuje granice mojih osjećaja...
Volim. Samo to mogu reći... A zar nisam time rekla i više nego dovoljno??? Volim... Kao nikad dosad... Jer sad volim potpuno... Bez ikakvih zadržavanja... Volim svime onim što jesam... Cijelim svojim bićem... Volim... Nije mi bitno što će ljudi reći na to... Za mene ne postoji više nitko osim njega i mene... Zapravo, više ni ne postoji "on" i ne postojim "ja"... Postojimo samo "mi"...
Danas na rastanku... Osjećala sam se kao da sam izgubila dio sebe... Jer jesam... Svaka sekunda koju nije uz mene čini me nepotpunom...
Ova daljina između nas nikad nije toliko boljela... Već sad odbrojavam vrijeme do idućeg vikenda... Već sad mi nedostaje... I to toliko...
I poželim plakati i poželim se smijati... I toliko želim da je opet uz mene na tren... Da pustimo ostatak svijeta, izgubimo se u magli zaborava i zauvijek ostanemo jedno uz drugo, jedno za drugo... Da zauvijek ostanemo jedno...
Sanjam li opet??? Ako sanjam, nikad me nemojte probuditi... Ostavite me u ovoj mojoj maloj iluziji... Ostavite me...
Nisam bila svjesna koliko mi zapravo znači... Dosad... A sad kad sam shvatila... To me plaši... Može li se nekoga previše voljeti??? Uvijek kažem da se ne može, ali ovo prelazi kapacitet našeg srca...
I osjećam suzu u oku, a na usnama mi titra smiješak... I njegovo ime...
Još uvijek osjećam njegov miris posvuda na sebi... Njegovu toplinu... Svaki poljubac i dodir...
I još uvijek ne shvaćam da više nije kraj mene... Um jest, no moja polovica našeg srca to još uvijek nije shvatila... Biti će teško kad shvati... Da je ponovo odvojena od svog drugog dijela...
Ponovo mi ponestaje riječi, a osjećaji jednostavno bujaju... Riječi su me ponovo iznevjerile... Nije bitno... Jer sve ovo što osjećamo sad zauvijek će ostati urezano u našem srcu... I nikad nikomu i ničemu neću dozvoliti da to uništi...
Mogla bi sad još toliko pisati... Ali nekako ne pronalazim prave riječi... Zato ovdje stajem... Rado bih ovdje izlila svu svoju dušu i svoje osjećaje u ovom trenu, no bojim se da nema dovoljno prostora ovdje... Ispisala bi njima cijeli svemir da mogu...
Jedno srce, jedna duša, jedno tijelo, Anđele moj... Odsad do Vječnosti...
Post je objavljen 26.11.2006. u 22:16 sati.