Jeka tisine
ponedjeljak, 23.10.2006.
IMATE LI IKAD OSJEĆAJ...
Imate li ikad osjećaj neke neodoljive prisutnosti koja prati svaki vaš pokret??? Čujete li nekad neki tih, neobjašnjiv, tajanstveni zov?? Od buđenja novog jutra postoji to nešto... Ta prisutnost koja me slijedi... Od trena kad sam otvorila oči... Znam, zvuči paranoično. Ali, ipak to ne mogu poreći... Ponekad imam osjećaj kao da me nešto prati, pozorno i strpljivo proučava, sluša svaku moju riječ, ali i čuje svaku moju potajnu misao... Sve ono što želim sakriti, pokopati tamo gdje nema svjetla, u tamne zakutke moje duše... To nešto sve zna... Ali isto tako, to nešto ne osuđuje... Samo promatra i proučava. I pazi na mene... Pazi da mi se nešto ne dogodi... I da mislim na lijepe stvari.
Danas me to nešto slijedilo... Kroz jedan moj dan... Pratilo je moje korake, sve što sam radila... Tiho se zavuklo u moje misli... A moje misli danas, kao što je to sve češće u zadnje vrijeme, pripadale su samo jednoj osobi... U glavi sam iznova i iznova vraćala jedan posve poseban dan... I onda mi se javi to nešto... Prikrada se mojim mislima, znatiželjno...
Uvijek kroči korak iza mene... Šulja se... Kad se osvrnem, skriva se... Ali ja znam da je uvijek tu...
Nije to loša prisutnost... Nije zlonamjerna. Ne ispunjava me nikakvom jezom ili nelagodom, a još manje tjeskobom... Zapravo, osjećam se sigurnije, osjećam se kao da me nešto čuva...
Danas dok sam prolazila mračnim ulicama moga sela gledajući u zvijezde, osjetila sam to... Neobjašnjivo... Ali nešto je bilo odmah iza mene, gotovo sam mogla osjetiti dah tog nečeg na svome vratu... I tiho šaputanje... Okrenula sam se, polagano, no bez straha... Iza mene samo mrak i tišina...
I tako ove večeri sjedim na ogradi svog malenog balkona, ponovo mislim na svog najdražeg... Vjetar me nježno miluje, prolazi mi kroz kosu svojim tankim prstima... No ni izbliza nije onako lijepo ni nježno kao cjelov mog najdražeg... Slušam vjetar kako pjeva svoju pjesmu u poljima kukuruza... Prolazi kroz krošnje drveća... Nosi lišće... Tek svjetlo ulične svjetiljke omogućava mi da vidim boje... Sve miriše na jesen... Miris suhog, otpalog lišća u zraku... Dah vjetra je ugodan, postoji u njemu neka toplina... Ali iza toga svega još uvijek osjećam nečiji pogled na sebi... Osjećam nečije misli kako me slijede... I pronalaze me, kud god krenula... Možda me prate oči sudbine... Možda je to moj anđeo čuvar... A možda moj voljeni misli na mene isto kao što ja mislim na njega... Dio moje duše i srca otišlo je s njim... Možda je i on ostavio komadić svoje duše da me čuva...
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.