Marketing
IMATE LI IKAD OSJEĆAJ...
Imate li ikad osjećaj neke neodoljive prisutnosti koja prati svaki vaš pokret??? Čujete li nekad neki tih, neobjašnjiv, tajanstveni zov?? Od buđenja novog jutra postoji to nešto... Ta prisutnost koja me slijedi... Od trena kad sam otvorila oči... Znam, zvuči paranoično. Ali, ipak to ne mogu poreći... Ponekad imam osjećaj kao da me nešto prati, pozorno i strpljivo proučava, sluša svaku moju riječ, ali i čuje svaku moju potajnu misao... Sve ono što želim sakriti, pokopati tamo gdje nema svjetla, u tamne zakutke moje duše... To nešto sve zna... Ali isto tako, to nešto ne osuđuje... Samo promatra i proučava. I pazi na mene... Pazi da mi se nešto ne dogodi... I da mislim na lijepe stvari.
Danas me to nešto slijedilo... Kroz jedan moj dan... Pratilo je moje korake, sve što sam radila... Tiho se zavuklo u moje misli... A moje misli danas, kao što je to sve češće u zadnje vrijeme, pripadale su samo jednoj osobi... U glavi sam iznova i iznova vraćala jedan posve poseban dan... I onda mi se javi to nešto... Prikrada se mojim mislima, znatiželjno...
Uvijek kroči korak iza mene... Šulja se... Kad se osvrnem, skriva se... Ali ja znam da je uvijek tu...
Nije to loša prisutnost... Nije zlonamjerna. Ne ispunjava me nikakvom jezom ili nelagodom, a još manje tjeskobom... Zapravo, osjećam se sigurnije, osjećam se kao da me nešto čuva...
Danas dok sam prolazila mračnim ulicama moga sela gledajući u zvijezde, osjetila sam to... Neobjašnjivo... Ali nešto je bilo odmah iza mene, gotovo sam mogla osjetiti dah tog nečeg na svome vratu... I tiho šaputanje... Okrenula sam se, polagano, no bez straha... Iza mene samo mrak i tišina...
I tako ove večeri sjedim na ogradi svog malenog balkona, ponovo mislim na svog najdražeg... Vjetar me nježno miluje, prolazi mi kroz kosu svojim tankim prstima... No ni izbliza nije onako lijepo ni nježno kao cjelov mog najdražeg... Slušam vjetar kako pjeva svoju pjesmu u poljima kukuruza... Prolazi kroz krošnje drveća... Nosi lišće... Tek svjetlo ulične svjetiljke omogućava mi da vidim boje... Sve miriše na jesen... Miris suhog, otpalog lišća u zraku... Dah vjetra je ugodan, postoji u njemu neka toplina... Ali iza toga svega još uvijek osjećam nečiji pogled na sebi... Osjećam nečije misli kako me slijede... I pronalaze me, kud god krenula... Možda me prate oči sudbine... Možda je to moj anđeo čuvar... A možda moj voljeni misli na mene isto kao što ja mislim na njega... Dio moje duše i srca otišlo je s njim... Možda je i on ostavio komadić svoje duše da me čuva...
Post je objavljen 23.10.2006. u 22:00 sati.