Jeka tisine
subota, 28.10.2006.
OPROSTITE MI ŠTO SAM NEZAHVALNA...
Danas se dogodilo nešto... Prekretnica, prava mala revolucija u meni... Nažalost, ono što ju je uzrokovalo bio je jedan nemio događaj... Jedna svađa unutar razreda natjerala je moju prijateljicu u plač... Spoznaja o rascjepu koji se događa, nejedinstvenosti, udaljenosti, neuklapanju... Mislim da je to bio uzrok... I kad je to shvatila bilo joj je teško i zbog nje same... "Imam osjećaj da me nitko ne voli..." rekla mi je u suzama... Nisam je mogla takvu gledati. A nisam ni znala što da joj kažem. "Dobrodošla u mom svijetu."??? Jer ja to prolazim godinama već, iz dana u dan, iz noći u noć... Iznova. Taj osjećaj koji me prati... Da nikome nije stalo... I još gore od toga, osjećaj da ne zaslužujem ničiju pažnju i ljubav... "Ma pusti sad razred... Fučka ti se za njih." I onda opet shvatim... Ja nisam osoba koja se lako veže za ljude... Brojčica i slovo koje označuje moj razred ne znači mi ništa... Apsolutno ništa. Osoba sam koja nije imala "svoje mjesto", koja se nikud nije uklapala... Ili sam barem tako mislila... A onda mi nešto zazvoni u glavi i podsjeti me- ispod te brojke i slova kriju se ljudi... Ljudi koji su mi s vremenom postali jako dragi. Ljudi koje volim. Sjetim se- taj razred me veže s 7 od 10 osoba koje mi najviše znače u životu (a da nisu članovi moje obitelji). I kako onda mogu pričati o nekakvom neuklapanju i izoliranosti??? Da, često me ne razumiju. Često se među njima osjećam kao strankinja. No isto tako ima jako puno trenutaka kada se smijemo, kada smo zajedno tužni, kada vodimo duge razgovore i rasprave... Ili kad šutimo ali više nam riječi i nisu potrebne... I sad mi dođe do svijesti- ja imam 10 ljudi za koje mogu reći da ih volim u svojem životu... Kako se onda usuđujem biti usamljena??? Kako mogu uopće pomisliti nešto takvo??? Tih deset meni jako dragih ljudi... Nisu ni svjesni koliko mi je stalo do njih... Doista nisu... A nisam ni ja shvaćala koliko ih volim dosad... I kako su uvijek bili uz mene, čak i kad im to nisam dozvoljavala... Kako sam mogla pričati o nekoj samoći??? Kako??? Čak i u mojoj obitelji- nismo suviše bliski, no shvaćam koliko su moji žrtvovali zbog mene... Često se ne razumijemo, možda čak i ne poznajemo... Na kako sam mogla biti toliko nezahvalna na svemu što imam??? Jer imam mnogo više nego što zaslužujem. U ovom trenu se toliko ljutim na sebe... Jer sam bila u mraku i vidjela samo mrak, i nisam vidjela da ima ljudi koji me vole i koji su se trudili pomoći mi... Ljutim se jer sam bila toliko obuzeta vlastitim problemima da svoje najdraže uopće nisam doživljavala... Ljutim se jer sam nezahvalna... Jer nisam znala cjeniti ono što sam voljela... Ali to će se promijeniti. Nikad im nisam uspjela pokazati koliko mi znače, koliko mi trebaju... Mogu tražiti sad opravdanja... Ali opravdanja nema. Mogu reći da sam prolazila kroz teško razdoblje. Jesam. Mogu reći da je moja narav kriva. Je. Ali ipak, to nije nikakvo opravdanje...
A najviše sam ljuta jer sam toliko dugo lutala u tami, a bila sam okružena svjetlom... Svjetlom koje su bili oni... Bila sam nesretna, a okružena srećom... Nije bilo savršeno, nisu se događale lijepe stvari... Ali ni tad im nisam dozvoljavala da budu uz mene, nego se udaljavala i plakala u noći... Tko je tomu kriv??? Ja sama. I više ne želim i neću tako... Neću. Ova nova ljubav me promjenila, bila mi je dovoljno jak poticaj da se trgnem... No sad vidim da sam i prije bila okružena ljubavlju... Ljubavlju koju nisam željela vidjeti i cjeniti.
Ne želim da se netko osjeća poput mene u onom mračnom razdoblju... I zbog toga sam pogledala svoju prijateljicu i zagrlila je... Riječi su bile suvišne... Nadam se da je shvatila da postoji netko kome je stalo... Da nije poput mene... Ja sam bila slijepa... Zapravo, nisam željela vidjeti... Nekad davno ispričavala sam vam se što sam izgubljena duša... Sad točno znam kamo pripadam... Zbog toga se sad ispričavam svima onima koji su me voljeli, a ja to nisam znala cijeniti, i svima vama- oprostite mi što sam tako nezahvalna... I hvala vam... Hvala na svemu...
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.