Danas se dogodilo nešto... Prekretnica, prava mala revolucija u meni... Nažalost, ono što ju je uzrokovalo bio je jedan nemio događaj... Jedna svađa unutar razreda natjerala je moju prijateljicu u plač... Spoznaja o rascjepu koji se događa, nejedinstvenosti, udaljenosti, neuklapanju... Mislim da je to bio uzrok... I kad je to shvatila bilo joj je teško i zbog nje same... "Imam osjećaj da me nitko ne voli..." rekla mi je u suzama... Nisam je mogla takvu gledati. A nisam ni znala što da joj kažem. "Dobrodošla u mom svijetu."??? Jer ja to prolazim godinama već, iz dana u dan, iz noći u noć... Iznova. Taj osjećaj koji me prati... Da nikome nije stalo... I još gore od toga, osjećaj da ne zaslužujem ničiju pažnju i ljubav... "Ma pusti sad razred... Fučka ti se za njih." I onda opet shvatim... Ja nisam osoba koja se lako veže za ljude... Brojčica i slovo koje označuje moj razred ne znači mi ništa... Apsolutno ništa. Osoba sam koja nije imala "svoje mjesto", koja se nikud nije uklapala... Ili sam barem tako mislila... A onda mi nešto zazvoni u glavi i podsjeti me- ispod te brojke i slova kriju se ljudi... Ljudi koji su mi s vremenom postali jako dragi. Ljudi koje volim. Sjetim se- taj razred me veže s 7 od 10 osoba koje mi najviše znače u životu (a da nisu članovi moje obitelji). I kako onda mogu pričati o nekakvom neuklapanju i izoliranosti??? Da, često me ne razumiju. Često se među njima osjećam kao strankinja. No isto tako ima jako puno trenutaka kada se smijemo, kada smo zajedno tužni, kada vodimo duge razgovore i rasprave... Ili kad šutimo ali više nam riječi i nisu potrebne... I sad mi dođe do svijesti- ja imam 10 ljudi za koje mogu reći da ih volim u svojem životu... Kako se onda usuđujem biti usamljena??? Kako mogu uopće pomisliti nešto takvo??? Tih deset meni jako dragih ljudi... Nisu ni svjesni koliko mi je stalo do njih... Doista nisu... A nisam ni ja shvaćala koliko ih volim dosad... I kako su uvijek bili uz mene, čak i kad im to nisam dozvoljavala... Kako sam mogla pričati o nekoj samoći??? Kako??? Čak i u mojoj obitelji- nismo suviše bliski, no shvaćam koliko su moji žrtvovali zbog mene... Često se ne razumijemo, možda čak i ne poznajemo... Na kako sam mogla biti toliko nezahvalna na svemu što imam??? Jer imam mnogo više nego što zaslužujem. U ovom trenu se toliko ljutim na sebe... Jer sam bila u mraku i vidjela samo mrak, i nisam vidjela da ima ljudi koji me vole i koji su se trudili pomoći mi... Ljutim se jer sam bila toliko obuzeta vlastitim problemima da svoje najdraže uopće nisam doživljavala... Ljutim se jer sam nezahvalna... Jer nisam znala cjeniti ono što sam voljela... Ali to će se promijeniti. Nikad im nisam uspjela pokazati koliko mi znače, koliko mi trebaju... Mogu tražiti sad opravdanja... Ali opravdanja nema. Mogu reći da sam prolazila kroz teško razdoblje. Jesam. Mogu reći da je moja narav kriva. Je. Ali ipak, to nije nikakvo opravdanje...
A najviše sam ljuta jer sam toliko dugo lutala u tami, a bila sam okružena svjetlom... Svjetlom koje su bili oni... Bila sam nesretna, a okružena srećom... Nije bilo savršeno, nisu se događale lijepe stvari... Ali ni tad im nisam dozvoljavala da budu uz mene, nego se udaljavala i plakala u noći... Tko je tomu kriv??? Ja sama. I više ne želim i neću tako... Neću. Ova nova ljubav me promjenila, bila mi je dovoljno jak poticaj da se trgnem... No sad vidim da sam i prije bila okružena ljubavlju... Ljubavlju koju nisam željela vidjeti i cjeniti.
Ne želim da se netko osjeća poput mene u onom mračnom razdoblju... I zbog toga sam pogledala svoju prijateljicu i zagrlila je... Riječi su bile suvišne... Nadam se da je shvatila da postoji netko kome je stalo... Da nije poput mene... Ja sam bila slijepa... Zapravo, nisam željela vidjeti... Nekad davno ispričavala sam vam se što sam izgubljena duša... Sad točno znam kamo pripadam... Zbog toga se sad ispričavam svima onima koji su me voljeli, a ja to nisam znala cijeniti, i svima vama- oprostite mi što sam tako nezahvalna... I hvala vam... Hvala na svemu...
Post je objavljen 28.10.2006. u 16:54 sati.