Što se događa kada se sretnu dva slomljena srca???
Oboje smo patili zbog ljubavi... Mnogo. I on i ja. Ljubav nam je dosad donijela samo bol... On je patio zbog neuzvraćene ljubavi... Ja sam patila jer pravu ljubav nisam poznavala. Patila sam zbog nedostatka smisla u svemu... Vjerovala sam, još uvijek sam vjerovala... Ali moje nade svakim novim razočaranjem su umirale... Tada to nisam znala, ali on je prolazio kroz istu priču... Gledali smo sreću ljudi oko sebe i pitali se... Gdje li je taj naš djelić sreće??? Gdje je ta osoba koja će nas voljeti i koju ćemo voljeti više od svega??? Gdje li je nestala ljubav??? Kad ćemo mi doći na red da budemo sretni??? Gledali smo početke nekih novih ljubavi, ljubavi su se rađale posvuda oko nas, cvjetale su u svom punom sjaju, a zatim se gasile... Promatrali smo ruševine njihovih ostataka i pitali se ima li u svemu tomu uopće ikakva smisla... Barem je tako bilo sa mnom. Gubila sam vjeru. Ljubav... Da, srela sam je nekoliko puta... No, to je bio tek kratak susret, ubrzo bi me napustila... Ostala bi samo gorčina i bol u srcu... Srce mi je bilo ranjeno. Bilo je previše rana... Pucalo je, umiralo... I sjene i mrak posve su ga obuzeli... U njemu nije bilo više ljubavi. I u njemu nije bilo više svjetla. Zadnje nade gasile su se...
Napisao mi je nedavno da je i on zapao u crnilo... Jednostranost, iskorištavanje i grizodušje... To je on poznavao. I njegove nade u pravu ljubav su blijedile...
Te večeri zadnjim svojim snagama odlučila sam staviti smješak na svoje lice... Iste večeri upoznali smo se... Nismo ni slutili što će se sve dogoditi kasnije... No... Već nakon prvog susreta počelo se javljati nešto u mom srcu... Počelo je živjeti, uistinu živjeti, kucati s radošću... Već nakon prvog susreta znala sam da se zauvjek želim izgubiti u njegovom zagrljaju, ostati zamrznuta u tom trenu... Započelo je nešto ljepše od bilo kakve bajke... Možda je to bio početak one prave ljubavi.
Jedno drugom bili smo spas. Mislim da ni on sam ne zna koliko me puta sama pomisao na njega spriječila da potonem. Koliko su mi noći postale manje mračne i samotne. U mom srcu počelo je sjati sunce...
I... Po prvi puta u životu odlučila sam to svoje srce doista dati nekom... Još uvijek na njemu postoje neke rane... Još uvijek u njemu postoje mračni kutovi u kojem vladaju sjene. Ali... Postoji u njemu jedno lijepo mjesto... Mjesto koje čuvam samo za njega...
I tako mu sada pružam svoje srce u dlanove. Ne znam shvaća li koliko je krhko i koliko ga lako može slomiti, pretvoriti u prah i pepeo... Pružam mu svoje srce... Rekla sam mu ovo jučer- moje srce još uvijek nije posve otvoreno... Odškrinula sam mu vrata... No, ostalo mora sam.
Isto tako, rekao je da i on meni polako daje svoje srce. Ne želim ga slomiti. Ne želim ga raniti. Ne želim ga povrijediti nikada. Čuvat ću ga kao najveću svoju dragocjenost. Isto kao što čuvam svaki djelić ljubavi koju mi pruži...
Sada postoji strah, što je razumljivo. S obje strane. Strah da ćemo biti povrijeđeni, da će naši osjećaji biti neuzvraćeni i pregaženi. Neću reći da se ne bojim. Bojim se. Posebno zato što ljubav koju sad osjećam raste i razvija se... U jednom trenu čini mi se da više neću moći to izdržati, da volim previše i prejako... A onda, u idućem trenu, volim još i više.
I po prvi puta u životu čini mi se da točno znam gdje pripadam. Svoje utočište našla sam u njegovu zagrljaju. Moje mjesto ispod sunca...
Jednom smo drugom bili spas. Jednom smo drugom bili nada. Jedno smo drugom bili ljubav... A sad smo i više od toga...
Dragi moji, evo što se događa kada se sretnu dva slomljena srca...
Post je objavljen 20.10.2006. u 21:18 sati.