Ovog jutra šetala sam gradom... No, umjesto da potražim smirenje u tišini gradskog parka ili krenem koracima nekih divnih uspomena krenula sam drugim putem... Ne volim gužve, to moram priznati... Ali obožavam grad u vrevi subotnjeg jutra. Volim promatrati ljude... Ulicama grada baroka... Ispod sivo-bijelog neba i krovova starih, povijesnih kuća teče život... Gledam skupine učenika i učenica iz moje škole kako prolaze i veselo razgovaraju... Jedan par mladih zaljubljenika... Majka s djetetom... Žene dolaze iz kupovine na varaždinskom placu... I još puno, puno ljudi... Ostanete li dovoljno dugo na Korzu, pored vas će proći čitav grad... I tako... Promatram njihove korake... Meni nepoznatih ljudi. Stranaca. Oni me i ne primjećuju... A zašto i bi??? Ja sam samo pomalo raščupana i malo više zamišljena djevojka, još jedna koja prolazi pored njih... Ne volim biti zapažena... Ja samo promatram sa strane... Promatram djeliće u jednom danu tih stranaca...
No, ono što zapravo volim u subotnjem jutru i gužvi koje ono nosi su zvukovi... Na glavnom gradskom trgu ponovo su indijanci sa svojom karakterističnom glazbom... Moram priznati da me ti zvukovi očaravaju... Nešto dalje, na uglu, nasmješeni, mladi ulični svirači... Prolazim pokraj njih dok sviraju dobro poznatu pjesmu... Djevojke koje su također prolazile nešto dalje su zapjevale s njima i zaplesale...
Krećem dalje. Fragmenti razgovora... Da samo znate kakve sam sve stvari čula prolazeći pored ljudi!!! Znam, nije pristojno prisluškivati... Ja to i ne činim... Ja jednostavno čujem... Postoji ta znatiželja u meni... Želim doznati nešto u ljudima a da oni ne doznaju nešto o meni... Nije to baš pravedno, znam... Ne volim baš previše sama govoriti... No volim slušati... Ponekad se zatvorim i činim se strašno dalekom i zamišljenom... No, čak i tada slušam... I volim gledati ljude... Proučavati... Iako ne volim da ljudi gledaju mene. Opet je to malo nepravedno s moje strane, znam...
Neobična je to navika...
Ne radim to uvijek, no nekad se lijepo izgubiti i nestati u masi... Ne želim sresti ljude koji me poznaju... Želim biti posve nepoznata... Nevidljiva.
Strankinja. Jer to i jesam većini ljudi. Postoji šačica ljudi (mogu ih izbrojiti na prste moje ruke) koje volim i koji me poznaju dovoljno da su zbunjeni glede mene... Postoji puno ljudi koji imaju uvjerenja glede mene. Pogrešna uvjerenja. Ne znaju tko sam ja zapravo... S takvim ljudima živim, idem u razred, vozim se u busu... Znaju mi ime i lice. No ne znaju mene kao osobu.
Kroz većinu mjesta kud sam prošla kročila sam poput sjenke... Ostavila sam svoj trag, to da... Neobičan, slabašan pečat moje prisutnosti... Bila sam tu... No... Držala sam se podalje od ljudi... Ako sam ikomu ostala u sjećanju, ostala sam zbog svoje povučenosti... Nikad nisam bila dio nečega. Nikad nisam našla svoje mjesto... Izgubljena duša, sjena koja luta... To sam ja.
Ne volim otkrivati puno toga o sebi... a danas sam otkrila nekome previše toga... Hoće li on to moći prihvatiti??? Priča koju sam ispričala nije bila lijepa... Nisam se trudila ublažavati je ili zaslađivati... Ispričala sam sve onako kao što je bilo... Priča koju gotovo nitko ne zna... Postoje djelići koje su mogli naslutiti... No dugo je ležala u meni i trovala mi dušu... Jednom kad je ispričana, zapravo shvaćam sav svoj očaj... I shvaćam kamo bi došla da sam nastavila po starom.
Zašto sam mu ispričala svoju priču??? Nisam željela da mi bude stranac... Počela sam otkrivati i shvaćati jako puno stvari o njemu... I nisam mu željela biti strankinja. Nisam željela da voli nekoga koga ne poznaje... Ili da voli nekoga tko ne postoji. Otkrila sam se. Prestala sam biti samo sjenka... Bilo je pomalo zastrašujuće... No dajem mu priliku da me uistinu vidi i da me uistinu čuje... Ne mora me shvatiti... Samo ne želim da budemo stranci...
Post je objavljen 14.10.2006. u 22:49 sati.