Jeka tisine

subota, 14.10.2006.

STRANCI...

Ovog jutra šetala sam gradom... No, umjesto da potražim smirenje u tišini gradskog parka ili krenem koracima nekih divnih uspomena krenula sam drugim putem... Ne volim gužve, to moram priznati... Ali obožavam grad u vrevi subotnjeg jutra. Volim promatrati ljude... Ulicama grada baroka... Ispod sivo-bijelog neba i krovova starih, povijesnih kuća teče život... Gledam skupine učenika i učenica iz moje škole kako prolaze i veselo razgovaraju... Jedan par mladih zaljubljenika... Majka s djetetom... Žene dolaze iz kupovine na varaždinskom placu... I još puno, puno ljudi... Ostanete li dovoljno dugo na Korzu, pored vas će proći čitav grad... I tako... Promatram njihove korake... Meni nepoznatih ljudi. Stranaca. Oni me i ne primjećuju... A zašto i bi??? Ja sam samo pomalo raščupana i malo više zamišljena djevojka, još jedna koja prolazi pored njih... Ne volim biti zapažena... Ja samo promatram sa strane... Promatram djeliće u jednom danu tih stranaca...
No, ono što zapravo volim u subotnjem jutru i gužvi koje ono nosi su zvukovi... Na glavnom gradskom trgu ponovo su indijanci sa svojom karakterističnom glazbom... Moram priznati da me ti zvukovi očaravaju... Nešto dalje, na uglu, nasmješeni, mladi ulični svirači... Prolazim pokraj njih dok sviraju dobro poznatu pjesmu... Djevojke koje su također prolazile nešto dalje su zapjevale s njima i zaplesale...
Krećem dalje. Fragmenti razgovora... Da samo znate kakve sam sve stvari čula prolazeći pored ljudi!!! Znam, nije pristojno prisluškivati... Ja to i ne činim... Ja jednostavno čujem... Postoji ta znatiželja u meni... Želim doznati nešto u ljudima a da oni ne doznaju nešto o meni... Nije to baš pravedno, znam... Ne volim baš previše sama govoriti... No volim slušati... Ponekad se zatvorim i činim se strašno dalekom i zamišljenom... No, čak i tada slušam... I volim gledati ljude... Proučavati... Iako ne volim da ljudi gledaju mene. Opet je to malo nepravedno s moje strane, znam...
Neobična je to navika...
Ne radim to uvijek, no nekad se lijepo izgubiti i nestati u masi... Ne želim sresti ljude koji me poznaju... Želim biti posve nepoznata... Nevidljiva.
Strankinja. Jer to i jesam većini ljudi. Postoji šačica ljudi (mogu ih izbrojiti na prste moje ruke) koje volim i koji me poznaju dovoljno da su zbunjeni glede mene... Postoji puno ljudi koji imaju uvjerenja glede mene. Pogrešna uvjerenja. Ne znaju tko sam ja zapravo... S takvim ljudima živim, idem u razred, vozim se u busu... Znaju mi ime i lice. No ne znaju mene kao osobu.
Kroz većinu mjesta kud sam prošla kročila sam poput sjenke... Ostavila sam svoj trag, to da... Neobičan, slabašan pečat moje prisutnosti... Bila sam tu... No... Držala sam se podalje od ljudi... Ako sam ikomu ostala u sjećanju, ostala sam zbog svoje povučenosti... Nikad nisam bila dio nečega. Nikad nisam našla svoje mjesto... Izgubljena duša, sjena koja luta... To sam ja.
Ne volim otkrivati puno toga o sebi... a danas sam otkrila nekome previše toga... Hoće li on to moći prihvatiti??? Priča koju sam ispričala nije bila lijepa... Nisam se trudila ublažavati je ili zaslađivati... Ispričala sam sve onako kao što je bilo... Priča koju gotovo nitko ne zna... Postoje djelići koje su mogli naslutiti... No dugo je ležala u meni i trovala mi dušu... Jednom kad je ispričana, zapravo shvaćam sav svoj očaj... I shvaćam kamo bi došla da sam nastavila po starom.
Zašto sam mu ispričala svoju priču??? Nisam željela da mi bude stranac... Počela sam otkrivati i shvaćati jako puno stvari o njemu... I nisam mu željela biti strankinja. Nisam željela da voli nekoga koga ne poznaje... Ili da voli nekoga tko ne postoji. Otkrila sam se. Prestala sam biti samo sjenka... Bilo je pomalo zastrašujuće... No dajem mu priliku da me uistinu vidi i da me uistinu čuje... Ne mora me shvatiti... Samo ne želim da budemo stranci...

14.10.2006. u 22:49 • 9 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< listopad, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          




Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...



O autorici i blogu:

Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.

FB-IMG-1607008336679

Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.

Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.


----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.


2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.


2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.


----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.