Marketing
ZADNJI POLJUBAC PRIJE RASTANKA...
Zadnji poljubac prije rastanka... Nakon još jednog posve posebnog dana... Ponovo u bajci, a opet svjesna da moram ići, jer ako ne odem sad nikad više neću uspjeti otići... U tom zadnjem poljupcu napustio me posljednji dio moje duše i ostao s njim... Toliko je teško otići, odvojiti se... Ne želim ići... Nikad, nikad... Nekoliko trenutaka prije, u njegovu zagrljaju, poželjela sam da se satovi zaustave, da nestane vrijeme i da ostanemo tako jedno uz drugo smrznuti u vječnosti... Ali taj tren je prošao... Kao i još jedan savršen dan, sve se čini tako nevjerojatno lijepo, a opet toliko krhko... Naš san... Bojim se da za ovu sanjarku nema više povratka u stvarnost... Želim ostati sanjati, a znam da to nije moguće. I još jednom ostajem bez riječi kojima bi to opisala, mada znam... Ne živim pravim životom kada nismo zajedno... Moja polovica našeg srca čezne za svojim drugim dijelom... Moje misli ga traže...Pitaju se osjeća li i on isto... To nešto, više od ljubavi, tu silu koja može dovesti sunce u oblačan jesenski dan, to nešto što čini sve tako prekrasnim i savršenim... Naš mali, začarani svijet u kojemu ljubav sve pokreće...
Uspjela sam otići, makar nisam to htjela... Nikada... I sad sjedim sama u svojoj sobi i toliko želim da je ponovo tu, barem na sekundu... Shvaćam da je to nemoguće... Vrijeme do idućeg susreta čini se kao vječnost... Sekunde i minute otežu se u beskraj... Postoji nada, tolko jaka i žarka... Nada da i on to osjeća...
I tako sjedim sad sama u svojoj sobi, ali s njegovim likom u mojoj polovici našeg srca... Četvrta ruža iznad mog kreveta... Da me podsjeća na danas kad postane teško... I oko zapešća moje lijeve ruke nešto što mi je dao... Rekao je da mu je to jako puno značilo i da je jako puno njega ostalo u tome... Urezani naši inicijali i datum... Da me sjete na ovaj divan dan... I ja se više neću odvajati od tog predmeta... Jer tako imam djelić svog voljenog uvijek uz sebe...
Ponovo sam bila ostala bez riječi... Zabrinulo ga je to... Rekao je da ima osjećaj da mu nešto želim reći, a ne mogu... Želim reći toliko stvari!!! A nikako da pronađem način da ih izrečem na onaj pravi način, sve riječi koje mi padaju na pamet čine se toliko slabe... Šutim. Ponovo. Ali zar ne može pročitati ono što mislim i osjećam iz mojih poljubaca??? Mislim da oni govore puno više...Ne može li to vidjeti kad mi gleda u oči???
Lijepo je... I više nego lijepo... Ali istodobno i tako neobično i novo...
Je li moj strah nelogičan???
Ne znam, više ništa ne znam... Učim usput...
U jedno sam sigurna- volim. I ne znam postoji li išta na ovim svijetu što ne bih u ovom trenu dala za samo još jedan njegov poljubac...
..................................................................
Post je objavljen 29.10.2006. u 23:59 sati.