Jeka tisine
nedjelja, 29.10.2006.
ZADNJI POLJUBAC PRIJE RASTANKA...
Zadnji poljubac prije rastanka... Nakon još jednog posve posebnog dana... Ponovo u bajci, a opet svjesna da moram ići, jer ako ne odem sad nikad više neću uspjeti otići... U tom zadnjem poljupcu napustio me posljednji dio moje duše i ostao s njim... Toliko je teško otići, odvojiti se... Ne želim ići... Nikad, nikad... Nekoliko trenutaka prije, u njegovu zagrljaju, poželjela sam da se satovi zaustave, da nestane vrijeme i da ostanemo tako jedno uz drugo smrznuti u vječnosti... Ali taj tren je prošao... Kao i još jedan savršen dan, sve se čini tako nevjerojatno lijepo, a opet toliko krhko... Naš san... Bojim se da za ovu sanjarku nema više povratka u stvarnost... Želim ostati sanjati, a znam da to nije moguće. I još jednom ostajem bez riječi kojima bi to opisala, mada znam... Ne živim pravim životom kada nismo zajedno... Moja polovica našeg srca čezne za svojim drugim dijelom... Moje misli ga traže...Pitaju se osjeća li i on isto... To nešto, više od ljubavi, tu silu koja može dovesti sunce u oblačan jesenski dan, to nešto što čini sve tako prekrasnim i savršenim... Naš mali, začarani svijet u kojemu ljubav sve pokreće...
Uspjela sam otići, makar nisam to htjela... Nikada... I sad sjedim sama u svojoj sobi i toliko želim da je ponovo tu, barem na sekundu... Shvaćam da je to nemoguće... Vrijeme do idućeg susreta čini se kao vječnost... Sekunde i minute otežu se u beskraj... Postoji nada, tolko jaka i žarka... Nada da i on to osjeća...
I tako sjedim sad sama u svojoj sobi, ali s njegovim likom u mojoj polovici našeg srca... Četvrta ruža iznad mog kreveta... Da me podsjeća na danas kad postane teško... I oko zapešća moje lijeve ruke nešto što mi je dao... Rekao je da mu je to jako puno značilo i da je jako puno njega ostalo u tome... Urezani naši inicijali i datum... Da me sjete na ovaj divan dan... I ja se više neću odvajati od tog predmeta... Jer tako imam djelić svog voljenog uvijek uz sebe...
Ponovo sam bila ostala bez riječi... Zabrinulo ga je to... Rekao je da ima osjećaj da mu nešto želim reći, a ne mogu... Želim reći toliko stvari!!! A nikako da pronađem način da ih izrečem na onaj pravi način, sve riječi koje mi padaju na pamet čine se toliko slabe... Šutim. Ponovo. Ali zar ne može pročitati ono što mislim i osjećam iz mojih poljubaca??? Mislim da oni govore puno više...Ne može li to vidjeti kad mi gleda u oči???
Lijepo je... I više nego lijepo... Ali istodobno i tako neobično i novo...
Je li moj strah nelogičan???
Ne znam, više ništa ne znam... Učim usput...
U jedno sam sigurna- volim. I ne znam postoji li išta na ovim svijetu što ne bih u ovom trenu dala za samo još jedan njegov poljubac...
..................................................................
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.