Jeka tisine
srijeda, 25.10.2006.
CRNO-BIJELO ILI SIVO??? ZAR JE I BITNO???
Neobično je to malo... On i ja... Kako razmišljamo i djelujemo na dva apsolutno različita načina, a misli nam se toliko često poklope... On vidi svijet u crno-bijeloj tehnici. Postoje stvari koje su bijele, svjetle i pozitivne. I postoje one druge, koje su sve obrnuto od toga... Dok ja... Meni je sve tu negdje između... Volim one izrazite kontraste, iako sam svjesna da se u svijetu većina stvari svodi na gradaciju... Za razliku od njega, ja ne vjerujem u apsolutno bijelo, savršeno i bez mane, barem ne na ovom svijetu... Ali isto tako i ne vjerujem da s ove granice postojanja negdje ima i ono najmrklije crno, iako dosta dugo lutam u noći... Uvijek postoji neka zvijezda koja rasvjetljuje mrak, slabašna nada, tračak smijeha i sreće... Kad sam bila žalosna tonula sam u sivilu, ne u crnilu...
Vjerujem u nijanse. U njima se nalazi razlika, koja je često gotovo neprimjetna... No postoji... Već jedna zraka svjetla čini razliku... I zbog tih nijansi i ne mogu gledati sve crno-bijelo... Ne mogu neke ljude, događaje i djela stavljati na istu razinu jer... Razlika postoji... Vjerujem u okolnosti. Okolnosti zapravo čine neku osobu onakvom kakvom je, u velikoj mjeri, ali ne i potpuno. Neka osoba je izgrađena od svojih misli, stavova, osjećaja, čežnji, želja, predrasuda, zabluda... I sve te stvari čine je osobom kakva jest... Nije sve bijelo, a isto tako, nije ni sve crno... Isto tako je i s događajima, pojavama i stvarima... Najčešće imaju i pozitivne i negativne učinke i posljedice... Trudim se uvijek sagledati i dobre i loše strane nečega... Ali ne volim previše osuđivati... Jer shvaćam, nisam ni ja bez mane... Ali sve oko sebe vidim u nijansama sive... Nešto vidim jako svjetlo, nešto jako tamno... Ali samo crno i bijelo ne...
Voljela bih reći da vjerujem u bajke... Iako doživljavam nešto bajci nalik... Jasno definirano dobro i zlo... Da je barem sve tako jednostavno!!! Bitka između dobra i zla, svjetlosti i tame događa se u svakom od nas... Svaki naš čin nas određuje... Svaka naša misao... Ili svjetli našu dušu ili tamni... Ta bitka je stalna... Nikad ne prestaje... Svakim novim danom i novim korakom... No većinu vremena mi smo samo ljudi, nismo ni sveci, ali smo i daleko od prokletog... Sivi... Nitko nije sastavljen isključivo od mana i nedostataka, ali isto tako nitko i nije bez njih.
To je moj pogled na sve... Ne znam postoji li neka objektivna stvarnost, jer ono što smatramo realnim zapravo uvelike ovisi o našem doživljavanju... A i... Najčešće ne živim u stvarnosti... Lebdim negdje izvan svega, držim se postrani... Zato i ne znam koliko imam pravo pisati o tome... Ludi me smatraju neobičnom... Imam neke ideje koje su blago rečeno sanjarske... Zapravo shvaćam da su posve nerealne i neostvarive... Ali ipak... To su moje ideje. One su jedna od stvari koje čine moje "ja".
Izrazila sam ovdje neke svoje misli... No nemam ni najmanje namjere svađati se čiji pogled na svijet je pravi, njegov ili moj... Niti želim mijenjati način na koji gleda svijet... Na kraju se sve ionako sve svodi na isto... Svijet je prepun boja i šara... Nije ni crn ni bijel ni siv... A ipak, ujedno je sve to...
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.