5 godina je prošlo... 1826 dana... Od jednog sunčanog jesenjeg dana kojeg računam kao početak svega lošeg što se kasnije dogodilo... Trebala sam se već naviknuti... Zaboraviti na sve što je bilo, krenuti dalje... To želim toliko... A ipak se vrtim u krug... Snovi su me noćas ponovo vratili tamo... I znala sam da sanjam, ali nisam se mogla probuditi... Nisam... Da sam se barem trgnula na vrijeme... Probudila... Prekinula taj grozan san... Ali nisam... Sve iznova...
Čudno je to... Koliko zapravo imam malo stvarnih sjećanja o svemu, a koliko noćne more znaju biti detaljne... Kažu da sam potisnula sve... Možda se upravo zbog toga sve iznova vraća... Jedina stvarna sjećanja koja imam su svjetlo, glasovi i bol... Jedna gotovo rutinska operacija koja je krenula po zlu... Nisam trebala osjećati ništa. Osjećala sam sve. Svaki pokret skalpela na mojoj koži, svako malo zatezanje, svaki šav... Suze su nijemo klizile niz lice, no bez glasa... Bez jecaja... Samo suze.
Neću sad valjda ponovo plakati??? Sve je bio samo san... Srce ludo udara... Drhćem i u lijevoj ruci stišćem krunicu koju mi je dao... Zašto je tako daleko??? Toliko čeznem sad za njegovim zagrljajem... Možda bi poništio ovu ružnu noćnu moru i zamjenio je našim predivnim snom... Ali on sad spava i sanja... A mene tuga ponovo slama...
Ali neću plakati. Dosta je bilo. Nisam više ona malena djevojčica u zelenoj pidžamici i kosom ispletenom u pletenice... Odrasla je te noći... Spoznala da postoji bol koja se događa bez ikakva razloga... Spoznala je vlastitu krhkost i bespomoćnost... Oči su joj se otvorile i više nikad nije uspjela vidjeti svijet pogledom djeteta...
Ta noć bila je prva koju sam probdjela gledajući u zvijezde... Čini mi se da je Mjesec bio pun, upravo savršen krug... Ali nešto je u meni nestalo...
Nakon toga... Nisam se znala nositi sa svime... Počela sam se zatvarati i mrziti... Trebala sam samo da mi netko kaže da će sve biti u redu. Nitko nije. Trebala sam samo da me netko čvrsto zagrli...
Ono što sam dobila umjesto toga učinilo je sve samo gorim...
Dugo sam propadala u sebi... Ali skrivala da nešto nije u redu... Nitko nije znao... Ionako ne bi razumjeli... Kad mi je naposlijetku netko i pokušao pomoći već sam bila izgradila debeo zid oko sebe i svog srca... Ali unutar tog zida blijedila sam, nestajala i gubila se... Iza mojih zidova dugo nije dopiralo svjetlo... Ne želim ovdje pisati točno koliko sam duboko padala ni na što sam u nekim trenutcima pomišljala... Dugo je postojala samo noć...
Ovo je pisano 2.8.2006. :
OBILJEŽENA
tek danas sam shvatila
koliko dugo već živim u sjeni
odbrojavam- peta godina
dan uoči svih svetih
otad se skrivam-obilježena
toliko dugo već lažem sebi
i svima oko mene kad pitaju
jesam li u redu i što je sa mnom
toliko sam već dobra u tome
više se i ne zapitaju je li istina
nasmiješim se, kažem: ok je
samo da me puste na miru
ne primjećuju- izbjegavam pogled
ne želim da vide što je u njemu
pet godina- toliko sam prokleta
toliko u ovom polu-životu
toliko dugo skrivanja u sjeni
izbjegavanja zrcala- vampirica sam
no ono čime se hranim nije tuđa
nego samo moja vlastita bol
pet godina skrivanja, postala sam
gotovo neprimjetna, kamufliram se
pet godina buđenja u trzaju
pet godina osjećam hladan čelik
na mom vratu- fantomska bol
trebali su me spasiti, no pitam se
je li i bilo tako, jesu li uspjeli
jer pet godina već propadam u sebi
jesu li me oni zapravo ubili
vampiri u bijelim kutama, jesu li
ja još uvijek sanjam, ne, nije to san
ja još uvijek vidim bijelo svjetlo
njihova lica sakrivena iza maski
njihovi glasovi odzvanjaju u glavi
i još uvijek osjećam kako režu
djeliće mene, još uvijek ista bol
vrištim neka prestanu, nema glasa
nije ga bilo ni onog dana, sve je isto
vrtim se u krug već pet godina
pitam se jesu li mi oni izrezali dušu
već pet godina kao da je nemam
jutro nakon toga, još za zore
vidjela sam svoj ožiljak, svoj znak
nosim ga sad toliko dugo
ponovo vrisak zaustavljen u grlu
pet godina znatiželjnih pitanja
što je to bilo, i što to jest
pet godina priča iza mojih leđa
pet godina- napustila sam sve
što volim, ovaj svijet, sakrila se
prije pet godina-samo da preživim
(iako se pitam je li ovo život)
toliko dugo živim u sjeni da ne znam
više što znači svjetlost, dan
toliko dugo se skrivam da više
ne znam tko sam ja zapravo
ožiljci blijede, i ovaj je, no ja ga još
uvijek osjećam, tu je, urezan
drugima je gotovo skriven, no ja
još uvijek ne mogu podnijeti
kad me netko gleda, ne mogu ni
gledati sebe- ja vidim čudovište
ne mogu podnijeti kad netko kaže
da sam lijepa, to zvuči tako lažno
prisiljavam se pogledati u zrcalo
promatram svoj blijedi znak
prelazim prstima- sad po blijedoj crti
izgleda poput poljupca, ljubavničkog ugriza
za mene- poput ugriza Smrti
Znate da dugo već tragam za svjetlom i mirom... Činilo mi se da sam to uspjela pronaći... Pronašla sam komadiće svoje duše, uspjela je sastaviti i dala je nekom da je čuva, još uvijek slabu i ranjenu... Ne znam može li sve ono lijepo što se desilo izbrisati mrak... No sada mi barem ostaje nada...
Post je objavljen 31.10.2006. u 03:26 sati.