Težak plašt umora pao je na mene... Prsti lagano prelaze po tipkovnici... Vjeđe mi postaju tako teške... Oči se sklapaju... Dan je bio dug, predug... Nekoliko besanih noći učinilo je svoje... Došao je tren kada sam zastala i kad sam mislila da ne mogu dalje ni koraka. Suze bespomoći gotovo da su napustile svoj stan... I umor, paralizirajući umor posve me obuzeo... Ali jedna misao držala me... Misao o ljubavi... Neka tajanstvena čežnja tiho se prišuljala... Zašto nije sa mnom tu??? Ta misao, koliko god sjete izazvala, dala mi je snage da se pokrenem, da živim...
I ove divne noći... Dolazim do prozora i gledam u zvijezde... Noćas ću sanjati, odlučila sam. Zaspati ću i uloviti nekoliko snova... Sanjati ću... Možda ga sretnem, svog voljenog, u svojim snovima... Možda... Možda u snovima uspijem vratiti vrijeme u sve one trenutke koje smo proveli zajedno... Možda...
Noćas ću zaspati... Izmolit ću jednu molitvu, sklopiti oči i izgubiti se u mraku... A ujutro nestat će ovog umora... Nestat će ove sjete... Probudit ću se sa smješkom nakon jednog lijepog sna... Jer sanjat ću ljubav, sanjat ću sreću... Sanjat ću... Sanjati ću prekrasne stvari... Možda i sad sanjam jer kad sam s njim sve se čini prelijepo da bi bilo stvarno... Zato ću sad sklopiti svoje oči... I noćas ću sanjati... Sanjati da sanjam ljubav...
Post je objavljen 17.10.2006. u 23:52 sati.