Marketing
SLUŠAM TIŠINU...
Slušam tišinu u svojoj sobi... Odsutstvo bilo kakvog zvuka. Kuća je prazna, nema nikoga... I ja unutar svojeg malog carstva... Moje male sobice koja je već bila i moj čudesni svemir i moja mračna tamnica... Ležim na krevetu i slušam tišinu...
Zatvaram oči i šumovi postaju glasniji... Vani vrapci nestašno skaču po krošnjama voćaka i cvrkuću... O čemu to tako živahno razgovaraju, pitam se...
I ove noći izašla sam van na svoj mali balkon... Promatrala svoje malo, usnulo selo... I ponovo ta tišina... Slušala sam je... Čula sam kako magla miče rubove svog nježnog vela... Gotovo da sam čula kako žuto lišće pada s drveća i pauke kako pletu svoje krhko tkanje... I čula sam tišinu... Njezinu predivnu pjesmu... Čula sam mir... I zagledala sam se u zvijezde (naše zvijezde!!!), one koje su se vidjele kroz veo magle, sjajne, daleke, šutljive zvijezde... Moje srce je zatitralo... I čula sam to... Bez riječi... Čula sam bez zvuka...
Jučer se brinuo... Jer ponekad govorimo jako malo... A kako da mu objasnim... Nije sve u riječima... Riječi mogu biti lažne, neiskrene... Riječi same za sebe ne znače ništa... Bitno je ono što se krije iza njih... A ja volim tišinu... Zato i ne govorim baš jako puno... Čemu??? Tišina može govoriti mnogo više od bilo kakvih riječi!!! A i postoje stvari koje se ne mogu opisati, ne mogu sažeti u skup glasova ili slova... Jer, ma koliko god se mi trudili, riječi nemaju te snage...
I dok ovdje pokušavam utkati svoje osjećaje i misli u ova slova koja ispisujem... Ne uspijeva mi uvijek... I nikad mi ne uspijeva do kraja... Ovo je samo blijedi pokušaj da se izrazim... Ovo što vam ovdje dajem tek je slika onog što osjećam... Dvodimenzionalna... U stvarnosti je sve puno, puno, dublje... Meni je ovo moje pisanje potrebno, mnogo mi znači, no istina je da... Nikad mi neće uspjeti reći vam sve... Da vam barem mogu izliti ovdje svoju dušu do posljednje kapi!!! Ali ne mogu... Možda bi mi onda bilo lakše... U ovom trenu suviše se stvari skriva u njoj... Ponekad imam osjećaj da će mi se srce prepuknuti, da neću moći izdržati više...
I sve je to jače, snažnije... U tišini... Nepomućeno bukom...
Kako da mu sada objasnim da mi ne mora pričati jer misli da mora govoriti nešto...
Tišina je podcjenjena... Kad smo zajedno, svaki njegov dodir i poljubac govori mi više od ne znam kakvih riječi... Svaki njegov pogled i smješak... I zagrljaj... I kada slušam kako mu kuca srce... Sve mi to govori... Znam da me voli, ne treba mi to prevoditi u riječi... Jer i ne može... "Volim te"- tako jake riječi, a ipak djeluju tako slabašno... Dugo ih nisam nikome mogla reći... I sada je teško... Preteško... Možda se bojim da neće biti prihvaćene... A možda dosad nisam voljela dovoljno jako da bi to mogla izreći... No... Čak i u usporedbi s tim, sve ono što je u meni je jednostavno neizgovorivo... Čemu se onda truditi???
Zašto sve upropaštavati tako da pokušamo sve to sažeti u nekoliko blijedih slova ili glasova???
Recimo sve to jedno drugom u tišini... Tišina govori najbolje, no samo ako je znamo slušati...
Ne trebaš mi ništa govoriti, sve znam... Ne brini... Tišina će mi sve reći...
Post je objavljen 11.10.2006. u 10:05 sati.