Jeka tisine
srijeda, 11.10.2006.
SLUŠAM TIŠINU...
Slušam tišinu u svojoj sobi... Odsutstvo bilo kakvog zvuka. Kuća je prazna, nema nikoga... I ja unutar svojeg malog carstva... Moje male sobice koja je već bila i moj čudesni svemir i moja mračna tamnica... Ležim na krevetu i slušam tišinu...
Zatvaram oči i šumovi postaju glasniji... Vani vrapci nestašno skaču po krošnjama voćaka i cvrkuću... O čemu to tako živahno razgovaraju, pitam se...
I ove noći izašla sam van na svoj mali balkon... Promatrala svoje malo, usnulo selo... I ponovo ta tišina... Slušala sam je... Čula sam kako magla miče rubove svog nježnog vela... Gotovo da sam čula kako žuto lišće pada s drveća i pauke kako pletu svoje krhko tkanje... I čula sam tišinu... Njezinu predivnu pjesmu... Čula sam mir... I zagledala sam se u zvijezde (naše zvijezde!!!), one koje su se vidjele kroz veo magle, sjajne, daleke, šutljive zvijezde... Moje srce je zatitralo... I čula sam to... Bez riječi... Čula sam bez zvuka...
Jučer se brinuo... Jer ponekad govorimo jako malo... A kako da mu objasnim... Nije sve u riječima... Riječi mogu biti lažne, neiskrene... Riječi same za sebe ne znače ništa... Bitno je ono što se krije iza njih... A ja volim tišinu... Zato i ne govorim baš jako puno... Čemu??? Tišina može govoriti mnogo više od bilo kakvih riječi!!! A i postoje stvari koje se ne mogu opisati, ne mogu sažeti u skup glasova ili slova... Jer, ma koliko god se mi trudili, riječi nemaju te snage...
I dok ovdje pokušavam utkati svoje osjećaje i misli u ova slova koja ispisujem... Ne uspijeva mi uvijek... I nikad mi ne uspijeva do kraja... Ovo je samo blijedi pokušaj da se izrazim... Ovo što vam ovdje dajem tek je slika onog što osjećam... Dvodimenzionalna... U stvarnosti je sve puno, puno, dublje... Meni je ovo moje pisanje potrebno, mnogo mi znači, no istina je da... Nikad mi neće uspjeti reći vam sve... Da vam barem mogu izliti ovdje svoju dušu do posljednje kapi!!! Ali ne mogu... Možda bi mi onda bilo lakše... U ovom trenu suviše se stvari skriva u njoj... Ponekad imam osjećaj da će mi se srce prepuknuti, da neću moći izdržati više...
I sve je to jače, snažnije... U tišini... Nepomućeno bukom...
Kako da mu sada objasnim da mi ne mora pričati jer misli da mora govoriti nešto...
Tišina je podcjenjena... Kad smo zajedno, svaki njegov dodir i poljubac govori mi više od ne znam kakvih riječi... Svaki njegov pogled i smješak... I zagrljaj... I kada slušam kako mu kuca srce... Sve mi to govori... Znam da me voli, ne treba mi to prevoditi u riječi... Jer i ne može... "Volim te"- tako jake riječi, a ipak djeluju tako slabašno... Dugo ih nisam nikome mogla reći... I sada je teško... Preteško... Možda se bojim da neće biti prihvaćene... A možda dosad nisam voljela dovoljno jako da bi to mogla izreći... No... Čak i u usporedbi s tim, sve ono što je u meni je jednostavno neizgovorivo... Čemu se onda truditi???
Zašto sve upropaštavati tako da pokušamo sve to sažeti u nekoliko blijedih slova ili glasova???
Recimo sve to jedno drugom u tišini... Tišina govori najbolje, no samo ako je znamo slušati...
Ne trebaš mi ništa govoriti, sve znam... Ne brini... Tišina će mi sve reći...
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.