To pitanje me danas zaokupljalo. Kako sklopiti mir sa svojom dušom i sa svime što jesam??? Prisilila sam samu sebe ove večeri na čitanje ovog mojeg malog bloga... Inače, nikad ne čitam svoje tekstove... Krenula sam od onih prvih, kad sam pisala onako usput, i kad se nisam trudila unijeti sebe u svoje riječi... Zatim sam došla do dijela kada mi ovo pisanje postaje jako bitno, moja psihoterapija, mjesto gdje ispovjedam svoje osjećaje. Čitala sam pjesme koje sam napisala, priču koju sam započela a nikad nisam dovršila... Ponovno sam prolazila kroz sretne trenutke, oživljavala boli i tuge. I... Toliko sam se promijenila u ovih 6 mjeseci koliko pišem ovaj blog... Gotovo do neprepoznatljivosti. Osoba koja je počela pisati blog i osoba koja ispisuje ove riječi... Toliko su drukčije... A ipak, iste. Otada se toliko stvari desilo!!! O nekima od tih stvari sam pisala... Pokušala sam ih utkati u riječi i tako zauvijek sačuvati od zaborava... Ove večeri upijala sam vlastite riječi i sve ono iza njih... Gotovo mi je neshvatljivo da sam ja napisala neke stvari koje sam pročitala. A ipak, bila sam to ja... Slika mene u jednom vremenu... I sada je gledam iz nekog drugog vremena... Pokušavam shvatiti samu sebe, način na koji sam razmišljala i funkcionirala. Smiješno je to... Prošlo je tek pola godine... A čini se kao da je to bilo u nekom drugom životu... Razlog iz kojeg sam krenula u ovu malu pustolovinu otkrivanja same sebe jest da sam trenutno sa samom sobom u malom konfliktu. Jedan dio mene, dio koji sam odlučila ostaviti iza sebe, dio za koji sam mislila da je mrtav i pokopan tu i tamo se javi, tiho, nenadano, prišulja mi se... Taj dio mene... On nosi mrak i tugu... Neshvaćanje, neprihvaćanje, tjeskobu... Taj dio je sam sebi dovoljan, ne može podnijeti društvo... Taj dio mene živi u mraku... I uništavao je sve ostalo u meni, uništavao me dugo i predugo... U nekim stvarima koje sam napisala mogu vidjeti taj svoj dio... Neki put u naznakama, drugim ljudima skrivenim znakovima... A ponekad bi bilo toliko očito... Stvar je u tome da sada zbilja nastojim biti sretna... Ali u trenu kad budem najsretnija prišulja mi se... I čini sve da mi upropasti sreću. Ispušta svoj otrov u moje srce... Trudila sam se potisnuti sve to... No potiskivanje nije rješenje, samo čini sve gorim. Moram sama sebi pogledati u oči i dušu. I obračunati se sama sa sobom... Toliko si dugujem. Jer taj dio mene mi ne dopušta da budem potpuno sretna, ne dozvoljava mi da dišem punim plućima i ne dozvoljava mi da otvorim svoje srce do kraja... I zbog toga sada tražim način da se pomirim sama sa sobom... Da se pomirim i okrenem novu stranicu u svom životu... Ne znam hoću li to moći sama... No u mom životu sada postoji netko... Moja snaga, moja ljubav, moje utočište... Zbog njega se i želim pomiriti sama sa sobom. Jer tek kada to učinim moći ću ponovo biti potpuna osoba... Osoba koja uistinu živi i koja se ne boji voljeti...
Post je objavljen 24.10.2006. u 21:09 sati.