Marketing
ŽELIM SE IZGUBITI U SNOVIMA...
Želim se izgubiti u snovima... Neku večer željela sam to isto, ali nisam uspjela... Želim potonuti u san... I nestati na tren. Umorna sam... Toliko sam umorna. Samo mi ljubav daje snage za život... Ali ne može se samo na ljubavi živjeti. Želim sanjati. Možda je to sebično jer ja živim svoje snove... Sve što mi se događa, sve što osjećam toliko je ljepše od njih... A još je ljepše kad shvatim da je sve to stvarnost, da se sve to uistinu događa i da se neću probuditi i shvatiti da je sve bilo iluzija... Ali ipak, želim snove... Zadnjih nekoliko noći provela sam čekajući jutro... U mraku... No više me nije strah tog mraka... Moje sablasti su još uvijek tu negdje i vrebaju. Ali ipak me nije strah. Jer sad postoji svjetlo u mom životu... Svjetlo koje ih tjera da se povuku natrag u svoje mračne kutove i ostave me na miru... I dvije njegove ruže točno iznad mog uzglavlja paze na mene... Kad ih vidim, čak i uz slabo svjetlo što dopire izvana, bude mi lakše... Odvrtim si u glavi sve lijepe trenutke koje smo proveli zajedno i pomislim na sve ono što ćemo još doživjeti... Pomislim na to kako on sad spava i pitam se što sanja... U mraku čujem otkucaje svog srca... Moje srce kuca za njega... Zapravo, to više i nije moje srce, jer dala sam mu ga na dar... Misli mi neprestano lete k njemu... Ponekad se tu i tamo pojavi neka mračna pomisao... No njih brzo otjeram, jer više ne želim tjeskobu, tugu i nemir. Za to u mojoj duši više nema mjesta... Slušam šumove koji dolaze izvana... I još jednom priželjkujem san... No on me nalazi tek pred jutro, kada zora oboji nebo trakovima narančaste i ružičaste boje i kad prvi pijetlovi nagovjeste jutro. Noć je uvijek najmračnija pred zoru... Nastane muk i neka hladnoća me obuzme... Tako joj se teško othrvati... I tako noćima već... Budim se umorna... No opet, prvo što vidim kad otvorim svoje oči su dvije crvene ruže iznad mene i prva moja misao leti onom kojeg volim... To mi daje motiv da ustanem iz kreveta, da učinim ono što moram... Ali ipak postoji ta željica... Da se jednom probudim odmorna... Da prospavam normalnih 9 sati. Jedna noć bez beskonačnog prevrtanja u krevetu... Jedna noć puna prekrasnih, šarenih snova... To bih voljela... Jučer mi je rekao da ću zaspati jednom u njegovom naručju i da ću tada sanjati... Možda tada... Možda bi me uspavala naša srca kucajući jedno do drugog... Možda kad bih osjetila njegov dah na svojoj koži... Možda bi njegova toplina poništila hladnoću noći... Zamišljam ponekad kako sanja uz mene... Da zajedno lutamo snovima, tamo gdje nas nitko ne može naći... Sanjarim... Sanjarim da sanjam... Želim se izgubiti u snovima...
Post je objavljen 21.10.2006. u 20:35 sati.