Jeka tisine
subota, 21.10.2006.
ŽELIM SE IZGUBITI U SNOVIMA...
Želim se izgubiti u snovima... Neku večer željela sam to isto, ali nisam uspjela... Želim potonuti u san... I nestati na tren. Umorna sam... Toliko sam umorna. Samo mi ljubav daje snage za život... Ali ne može se samo na ljubavi živjeti. Želim sanjati. Možda je to sebično jer ja živim svoje snove... Sve što mi se događa, sve što osjećam toliko je ljepše od njih... A još je ljepše kad shvatim da je sve to stvarnost, da se sve to uistinu događa i da se neću probuditi i shvatiti da je sve bilo iluzija... Ali ipak, želim snove... Zadnjih nekoliko noći provela sam čekajući jutro... U mraku... No više me nije strah tog mraka... Moje sablasti su još uvijek tu negdje i vrebaju. Ali ipak me nije strah. Jer sad postoji svjetlo u mom životu... Svjetlo koje ih tjera da se povuku natrag u svoje mračne kutove i ostave me na miru... I dvije njegove ruže točno iznad mog uzglavlja paze na mene... Kad ih vidim, čak i uz slabo svjetlo što dopire izvana, bude mi lakše... Odvrtim si u glavi sve lijepe trenutke koje smo proveli zajedno i pomislim na sve ono što ćemo još doživjeti... Pomislim na to kako on sad spava i pitam se što sanja... U mraku čujem otkucaje svog srca... Moje srce kuca za njega... Zapravo, to više i nije moje srce, jer dala sam mu ga na dar... Misli mi neprestano lete k njemu... Ponekad se tu i tamo pojavi neka mračna pomisao... No njih brzo otjeram, jer više ne želim tjeskobu, tugu i nemir. Za to u mojoj duši više nema mjesta... Slušam šumove koji dolaze izvana... I još jednom priželjkujem san... No on me nalazi tek pred jutro, kada zora oboji nebo trakovima narančaste i ružičaste boje i kad prvi pijetlovi nagovjeste jutro. Noć je uvijek najmračnija pred zoru... Nastane muk i neka hladnoća me obuzme... Tako joj se teško othrvati... I tako noćima već... Budim se umorna... No opet, prvo što vidim kad otvorim svoje oči su dvije crvene ruže iznad mene i prva moja misao leti onom kojeg volim... To mi daje motiv da ustanem iz kreveta, da učinim ono što moram... Ali ipak postoji ta željica... Da se jednom probudim odmorna... Da prospavam normalnih 9 sati. Jedna noć bez beskonačnog prevrtanja u krevetu... Jedna noć puna prekrasnih, šarenih snova... To bih voljela... Jučer mi je rekao da ću zaspati jednom u njegovom naručju i da ću tada sanjati... Možda tada... Možda bi me uspavala naša srca kucajući jedno do drugog... Možda kad bih osjetila njegov dah na svojoj koži... Možda bi njegova toplina poništila hladnoću noći... Zamišljam ponekad kako sanja uz mene... Da zajedno lutamo snovima, tamo gdje nas nitko ne može naći... Sanjarim... Sanjarim da sanjam... Želim se izgubiti u snovima...
| < | listopad, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.