Rat i (po)ratne strahote

Završetak Drugog svjetskog rata je obilježen (kao i svaki rat) krajem. Kraj rata se sastoji u razoružavanju i demobilizaciji.
Ono što je urađeno pod Titovim vodstvom (potpomognut Crvenom armijom, komesarima i partijskom policijom (oznom)) poratno razdoblje najbolje dočarava.
O ratu se (najbolje) priča poratnim razdobljem.

Partijski komesari su propisali istinu: Ustaše su narodni neprijatelji, izazivači bratoubilačkog rata, zločinci i koljači, fašisti.
Srpske žrtve su proglašene planskim istrebljenjem. Broj žrtava je neodređen (ogroman).
Hrvati su ustaše, neprijatelji naroda, srbomrzitelji, židovski progonitelji. Podržavali su rasne zakone, organizirali genocid.

Srbima (preživjelim) je dan status žrtve (službeni povlašteni položaj žrtava rata), Hrvati su poubijani (uglavnom poslije rata) i zastrašivanjem zabranjeno spominjanje razmjera pogubljenja.
Sustav koji je zagovarao takvu povijest sukoba bio je komunistički, totalitaristički.

Uloge partizana, Komunističke partije Jugoslavije bile su neupitne (kontrolirane strogim sankcijama, svjedoke drukčije povijesti su ubijali).
Uspostavljena veza između Ustaša i srpskog stradanja građena na tvrdnji o zločinačkom nacionalizmu (uperenom protiv Srba) je dio totalitarističke ikonografije.

Zašto je komunistička partija ustrajavala na modelu neargumentiranog osuđivanja i licemjernog osporavanja ikakvog prava spominjati dio žrtava? Jer su bili totalitaristi (!?). (Da. Rekli bi, mogli su ...)
Ali, zašto je komunistička partija (koja bi morala zagovarati jednakost) temeljila svoj sustav na podjeli žrtava i nametanju podjele na etničkoj osnovi (iako je programski morala biti anacionalna)? Većinskom narodu (koji je morao graditi naciju uključujući etničke manjine) je osporavala pravo na spominjanje svojih stradalih ... osporavala pravo na naciju (u koju bi bili uključene etničke manjine), osporavala pravo na državu (kao instrument formiranja i održavanja nacije).

Svjedok sam nepostojanja poziva na etničko čišćenje (od ustaških vlasti). Potječem iz kraja koji je bio naseljen i pravoslavnim življem (u procesu stvaranja nacija, slobodan se izjašnjavati Srbima). Niti jedan Hrvat (bilo u Drugom svjetskom ratu ili Domovinskom ratu) (u mom kraju) nije pozvao na preseljenje, uništenje pravoslavnog življa. Svjetski rat je doživljen kao strahota koja mora prestati.

Totalitarni sustav (željan potpune kontrole) stvarao je (to je osobina totalitarizma) participaciju na kapilarnom nivou (aktivnu mobilizaciju koja je bila organizirana odozgo). Poigravanje žrtvama raspirujući etničku nesnošljivost dio je kapilarne pojave aktivacije u ostvarenju partijskih ciljeva (produciranja međuetničke napetosti kao izvora kontrole vlasti i opravdanja stravičnih zločina koje su počinili u ime partije).
Orkestrirano buđenje pozicioniranih dužnosnika na zaštiti partijskog kuta viđenja rata ukazuje na njihove totalitarističke korijene (koji su se zapleli u krošnju njihove podupirane povlaštene i produžene mladosti na grbači (zločinačkog/mučeničkog) naroda).

Ustrajnost na ustaškoj zločinačkoj nakani (a ne državotvornoj borbi) (bez obzira na stvarni karakter ustaša i njihova pokreta) pokriće je za stravične pokolje koje je partija pripremila (na granici civilizacija, na neformiranoj državnoj granici). S namjerom revolucijom promjeniti nekoliko stvari...

Slom totalitarizma nužno iziskuje i "reviziju", iznova sagledavanje postojeće povijesti ... (zločinački plan boljševičko-ruske komunističko-orjunaške klike).
Ne budi se (nikad stvoreni hrvatski fašizam, u Hrvatskoj nikad nije bilo fašizma) hrvatska zloba, samo istina kuca na otvorenom prozoru (savjesti).

Nema predsjednice države, predsjednika stranke, saborskog zastupnika koji može zatvoriti taj prozor!

Oznake: drugi svjetski rat, poraće, tito, ozna, partijski komesari, uloga Hrvata, položaj Srba, selktivost informiranja o stradalima, etnička netrpeljivost, etničko čišćenje, nepostojanje poziva, pozicionirani totalitaristički kadrovi, otvoreni prozor savjesti, revizija