Neuspjeh stožera, unatoč rezulatatima

Rezultati širenja epidemije u RH su, u odnosu na druge države, bolji zahvaljujući općoj i zdravstvenoj kulturi stanovništva a ne mjerama kriznog stožera.

Nacionalni stožer civilne zaštite je komitetsko-administrativni oblik nametanja titoističkih bezobraznika u pogibeljnim trenucima hrvatskog naroda.

Zašto je lako-teško razlučiti neuspjeh stožera unatoč boljim rezultatima u suzbijanju epidemije?
Bez stožera ne bi istovremeno provodili smanjenja socijalnih kontakata, ne bi provodili mjere samoizolacije i prisilne izolacije (karantene),
Ali, kad izostavimo verbalni i represivni učinak stožera, ništa drugo.

Mjera propisivanja samoizolacije je u sustavu zdravstva, pa tako i u sustavu javnog zdravstva, mjera prebacivanja troška liječenja na teret zdravstvenog osiguranika.
Gospodo (sekretari), prisilno ste nam izuzimali novce za zdravstveno osiguranje (zakonom obavezne uplate za zdravstveno osigurane), a sada u suzbijanju epidemije dodatno (prisilno) oduzimate naše novce a vi upravljate.
(Trebali ste nam prije 20 godina ostaviti mogućnost da akumuliramo sredstva za osobne zdravstvene potrebe (a sada poreznim novcima pripomoći u suzbijanju epidemije).)


Mjere osobne higijene, zaštite ulaznih puteva virusa (usta, nos, oči) podrazumijeva korišteneje dezifekcijskih sredstava, higijenskih rukavica, zaštitnih maski i zaštitnih odijela. Država (vlast koja je imenovala stožer) nije osigurala zaštitna sredstva zaposlenicima kojima su nužno neophodni. A stanovništvo je prepušteno (partizansko-kominternovskom obliku) golorukoj borbi protiv virusa.
To je vrlo neuspješan način upravljanja krizom.
Država nema državne rezerve navedene (potrebite) opreme, nema sposobnost pokrenuti proizvodnju potrebnih proizvoda. (To nije kriza nego katastrofa.) Ima samo kominternovsku sposobnost davanja proglasa.

Unatoč svemu (primjeni obrazaca WHO (Svjetske zdravstvene organizacije) u suzbijanju epidemije – nikakva vlastita pamet, pa ni osobne zasluge) Hrvatska je (na vlastitu štetu, lošim upravljanjem krizom) strožim mjerama pokazala bolje rezultate od većine drugih država.
Primjer Južne Koreje koja je koristila telefonske automate i kompjutorske programe u suzbijanju kontakta zaraženih sa zdravstvenim radnicima i pripremljeno primanje zaraženih osoba sa svim mjerama opreza od zaraze je primjer uspješnog vođenja mjera suzbijanja epidemije.

Bog i Hrvati. Za Dom spremni.

Oznake: epidemija, zdravstvena kultura, socijalni kontakti, mjere samoizolacije, karantena, javno zdravstvo, prisilno zdravstveno osiguranje, who, dezificijensi, zaštitne rukavice, zaštitne maske, zaštitna odijela, proizvodnja, opskrba, model Južne Koreje

Za dom

Socijalistička praksa nepotpune i zamršene definiranosti i pravne regulative prati nas i u demokratskoj Hrvatskoj (popudbinom titoističkih kadrova i titoističke logike (pozicioniranja putem diplome a ne usvojenih vještina i znanja koje bi trebale biti jamstvo sticanja diplome)).

Javno zdravstvo i sustav općeg zdravstvenog osiguranja nisu istoznačni.

HZZO (Hrvatski zavod zdravstvenog osiguranja) i HZJZ (Hrvatski zavod za javno zdravstvo) imaju svoje statute i zakonima su određeni u svom (različitom) djelovanju.

Problem dopunskog osiguranja i obaveznog osiguranja predmet su HZZO-a, a ne HZJZ.




Sustav participiranja (čiji je sastavni dio dopunsko osiguranje) i predloženi nadstandard nisu istovjetni. Dopunsko osiguranje je poseban model sveprisutne participacije (doplaćivanja svih koji koriste zdravstvene usluge), nadstandard doplaćivanje onih koji žele bolji medicinski tretman.

Obavezno uplaćivanje zdravstvenog osiguranja je postupak centralizacije sredstva koji me obespravljuje (u očuvanju vlastitog zdravlja).
Naplaćujući prisilno novce za zdravstveno osiguranje (a ne javno zdravstvo) dobivaju mogućnost izbjegavanja pružanja usluga (s izgovorom o državnom dugu, gubicima u zdravstvu, neispravnoj opremi, nedostatku kreveta, ...)).
Umjesto da sa svojim novcima dolazim liječniku i po zakonu ponude i potražnje odlučujem je li ustanova sposobna pružiti medicinsku uslugu koju trebam, nalazim se u stanju više sile (političkog odlučivanja o uslugama na koje imam pravo, listama zbog neispravne opreme ili nedostatku liječnika, ...).
Zaista, onaj tko nema spoznaju o beskorisnosti takvog zdravstvenog osiguranja ne zaslužuje bolje. Ali oni koji su se uvjerili u nedostatke hrvatskog zdravstvenog sustava imaju pravo na vlastiti odabir (osiguranja ili neosiguranja) skrbi o vlastitom zdravlju.
(Odlazak specijalistima koji imaju 8000 kn mjesečna primanja uvreda je za moj intelekt (jer su ti novci nedostatni za povratak uloženih sredstava za školovanje). Kad budu imali 50 000 kn mjesečno (ili više) rado ću pristati na zdravstveno osiguranje čije osiguranike oni liječe.)

Želja mi je doživjeti reformu zdravstva nakon čega ništa neće biti besplatno, a pacijent će svojim sredstvima (makar kroz osiguravajući fond) raspolagati na svoju korist (a da pri tom liječničko osoblje ima primanja adekvatna njihovim kolegama u razvijenim zemljama). Tu varijantu (sit vuk, a miši bijeli (veliki) i cijeli) (uz komunjare koji se bore za socijalizam) nećemo skoro vidjeti.
Ako HDZ ne načne taj sustav centralizacije sredstva (i obespravljivanja pacijenata, liječničkoga osoblja (niskim primanjima)) totalitarizam će se ustoličiti kao trajni sustav (protivno demokraciji).

Za dom!

Oznake: socijalistička praksa, pravna zamršenost, pozicioniranje bezvrijednim diplomama, javno zdravstvo, zdravstveno osiguranje, stauti i zakoni, zakon ponude i potražnje, pravovremena usluga, pravovaljana (stručna) usluga, centralizacija srestava, tottalitarna država