gospon profesor
ponedjeljak, 30.03.2009.
Merda d'Artista
U Hrvatskom etimološkom rječniku (August Cesarec, 1993.) A. Gluhak pod natuknicom ’góvno’ iznosi sljedeće informacije (neka slova/znakovi nisu se mogli točno prenijeti, g.p.):
Od psl. *govLno: bug. govnň, mak. gomno, sln. govno, č., sloč. hovno, gluž. howno, dluž. gowno, polap. d’ünă (gen.), p. gówno, slovin. góuvno, r. govnó, ukr. hivnó.
Prvotno je riječ označavala kravlji izmet: načinjena je pridjevskim sufiksom –Lno od *gov (v. govedo). Star indoevropski pridjev g(w)ow-+no-, osim u psl. *govLno sačuvan je još u lat. bou+nus (roman.: arumunj. buín, tal. bovino, buino, prov. boví).
S vlastitim izmetom čovjek najčešće ne želi imati nikakvoga posla, želi ga se dapače što prije riješiti pa lakih nogu krenuti dalje kamo se već taj dan zaputio. O izmetu, svom i tuđem, ne želimo štoviše ni razmišljati, ako baš nismo primorani iz zdravstvenih ili, recimo, roditeljskih razloga. Bijesni smo kad vlasnici pasa, inače sve neki otmjen svijet, ne pokupe izmet svojih ljubimaca, ili ih čak dovedu da fiziološke potrebe obave u pješčanicima. Stvar je razumljiva: riječ je o otpadnom produktu probavnog sustava (ljudi i životinja) koji osim toga i smrdi zbog djelovanja bakterija.
Pa ipak, premda stvarna govna još od ranog djetinjstva refleksno izbjegavamo, u govoru za njima često posežemo. Nerijetko tako čujemo kako se naši bližnji časte izrazima kao što su „govno jedno“, ili jedan drugoga nazivaju „vrećom govana“. Često se žale kako su morali „jesti govna“, ili su pak „imali posla s govnima“. Rjeđe ćemo čuti da je neka interesna skupina „povezana kao guščja govna“, ali zato nije rijetkost saznati da je netko „govnu brat“. „Učini dobro, izjedi govno“, žalit će se izigrani dobrotvor. „Nije govno nego se pas posrao“, reći će naš čovjek kad mu netko prodaje eufemizme. A katkad i ne misleći opalimo „govnu ćušku“ pa se nađemo – „u govnima“. Netko će reći da autor ovog bloga „sere slova“, ili jednostavno „sere“: „Sranje kroz gusto granje“. „Drek na šibici.“ „Koje su to govnarije.“ „Sve je to sranje“, „Koje sranje!“, „Nemoj srati!“, „Seruckanje.“, „Ne kenjaj/brabonjaj!“, „Kenjaža.“, „Običan drek.“, „Tu se tanko sere.“, „O-sta-ni đubre do kraja“, pjevao je notorni Bora Čorba. I tako dalje. Štoviše, nije nam dovoljno vlastitih domišljaja pa svakodnevno čujemo mlado i staro kako uzvikuje „O, shit!“, a frankofilno usmjereni sunarodnjaci promrsit će „O, merde!“.
A ima li sranja i u hrvatskoj književnosti? Nekome će se pitanje učiniti neumjesnim pa i sablažnjivim, ili će ga tek nasmijati, ali odgovor je potvrdan. Evo i (više nego) konkretnog primjera, i to iz pera cijenjenoga dubrovačkog baroknog književnika Junija Palmotića (1608.-1657.). Riječ je o, kako je u svojoj Povijesti hrvatske književnosti, III. Knjiga (Antibarbarus, 1999.) naziva S.P. Novak, „burlesknoj i skatološkoj“ poemi Govnaida, koju je ljutiti pisac „posvetio“ stanovitom Sorkočeviću koji ga je navodno izazvao nekim svojim, za pretpostaviti je, sličnim uratkom. Čujmo, dakle, nekoliko strofa:
Govnene su riječi tvoje,
govnena su tvoja djela,
u nosu ti govna stoje,
govna su te odsvud splela,
u ustijeh djestro hrani.
Vas si govnen, kneže usrani!
Sve je tijelo tve govneno,
po svem činu govnen ti si,
a u gaćah usmrđeno
mješte zvonca govno visi,
smrade iz repa istiskani!
Vas si govnen, kneže usrani!
…
Ti si od nijedne ruke i scijene,
ekskremenat od naravi,
gnusne muke potištene
ti si upljuvak zaisto pravi,
ljeti meso ki pogani.
Vas si govnen, kneže usrani!
Novak zaključuje kako je taj „koprolirički proizvod“, nastao navodno kao improvizacija – iako je moguće da je pjesnik znao za poemu suvremenika Tomasa Stiglianija La Merdeide – „po energiji i mjestimičnoj glatkoći stihova posve iznimno djelo“. Ne znam(o) kako se osjećao recipijent na kojega se izlila ova verbalna kibla, ali da se po Dubrovniku i šire o njoj još dugo pripovijedalo i da se, što uništavala, što pretiskavala u godinama koje su uslijedile, u to možemo biti sigurni.
S druge pak strane, neki su za izmetom posezali u umjetničke („umjetničke“) svrhe. Pada mi na um ponajprije Piero Manzoni (1933.-1963.), talijanski (pred)konceptualni umjetnik koji se okrenuo umjetničkoj upotrebi nekonvencionalnih materijala, dakle i vlastitih govana, ne bi li, kao što je rekao neki teoretičar, „spoznao autentične i univerzalne vrijednosti“. Da se u tom području stvaralaštva – a još više među kritičarima – tijekom dvadesetog stoljeća uvelike kenjalo, nije sporno. Pretpostavka je da je mladi Manzoni imao na umu onu „na ljutu ranu ljuta trava“ pa je, iznerviran sve prisutnijim potrošačkim mentalitetom (što bi tek danas rekao?), i želeći izbaciti iz takta trgovce umjetninama, smislio sljedeće. U proljeće 1961. napravio je devedeset konzervi na koje je stavio natpis Umjetnikovo govno (Merda d'Artista). Svaka konzerva težila je 30 g, a cijena im je (tada) bila ekvivalentna cijeni 30 g zlata (negdje oko 33$). Je li u konzervama stvarno Manzonijev drek, ili, kako neki sumnjaju, gips, jedna je od velikih zagonetki postmodernizma, i mnogi su kritičari raspravljali o tome. Nitko se, naravno, ne usuđuje otvoriti jednu od limenki jer bi to bilo jednako svetogrdno kao i, primjerice, pomokriti se u Duchampov Vodoskok: riječ je o autentičnom umjetničkom djelu. Mladi i nadobudni radikal ipak nije uspio u svojoj namjeri. Kapital ima svoje zakonitosti pa se tako na raznim aukcijama širom svijeta konzerve s izmetom prodaju po respektabilnim cijenama. Tako je prije dvije godine, 26. veljače 2007., jedna limenka u Sjedinjenim Državama prodana za 80 000$. Hmmm…
Inače, iako sam već objavio post slične tematike, ne, nisam nešto posebno zainteresiran za kakicu kao takvu. Na pisanje teksta potaknuo me jedan od radova na 43. zagrebačkom salonu koji je ove godine posvećen temi ANTI DIZAJN / TRAJNE ALTERNATIVE, a izložba je postavljena na -3 etaži parkirališta na Kvatriću (ZG). Za one koje to (ne) zanima, „Zagrebački salon renomirana je nacionalna izložba recentnih likovnih ostvarenja – godišnja smotra suvremenog umjetničkog stvaralaštva posvećena vizualnim umjetnostima, arhitekturi i urbanizmu, odnosno primijenjenim umjetnostima i dizajnu“. Premda sam zapravo ionako sklon (kreativnim) mladim ljudima – iako ima i starijih umjetnika – bio sam ipak više nego zadovoljan viđenim. Radovi su zanimljivi, duhoviti, angažirani, provokativni… (Ovdje možete pročitati koncepciju autorice Silve Kalčić.) Jedan od duhovitijih je tako rad Jane Franušić, studentice 3. godine Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci i (ako sam dobro shvatio) grafičke dizajnerice Matee Pavković. Koncept je nazvan Autohtoni suvenir, a umjetnice su u bočice u kakve se inače ulije rakija ubacile – ovčje brabonjke. Bočice su začepljene, na popratnoj kartici možete pročitati o čemu se radi, sve izgleda kako treba izgledati mediteranski suvenir. Iz popratnog teksta saznao sam da su cure brabonjke doista i ponudile turistima koji su prva dva dana samo razgledavali, a trećeg dana planulo je 28 komada (po 25 kuna, mislim). Nakon Manzonija i kave od govna, ovo je još jedan dokaz da će ljudi i drek – od kojega inače zaziru – kupiti, ako se smisli dobar marketing. Nije li to zabrinjavajuće?
Da se o sranju ili kenjaži može napisati i sasvim ozbiljna, akademska knjiga, dokaz je i ogled Kenjaža – Teorijski pristup (Algoritam, 2006.) profesora etike s Princetona Harryja G. Frankfurta. Evo jednog karakterističnog odlomka:
"Kad označujemo govor kao praznu slamu, onda mislimo da iz govornikovih usta izlazi upravo to. Ništavilo. Govor je prazan, bez građe ili sadržaja. Shodno tomu, njegova upotreba jezika ne pridonosi svrsi kojoj navodno služi. Dobivamo točno onoliko informacija koliko zrnja ispada mlaćenjem prazne slame. Slučajno postoje sličnosti između prazne slame i izmeta koje izraz prazna slama čine osobito prikladnom istovrijednicom (ekvivalentom) za izraz kenjanje. Baš kao što je prazna slama kao govor oslobođena sveg informativnog sadržaja, tako je izmet tvar iz koje su iscrpljene sve hranjive tvari. Izmet se može smatrati lešinom hranidbe, ono što preostaje kad se iscrpe svi vitalni elementi hrane. U tom smislu, izmet je prikaz smrti koji sami proizvodimo i koji, dapače, moramo proizvoditi u samom procesu održanja života. Možda zato izmet smatramo tako odbojnim, jer nam toliko približava smrt. U svakom slučaju, ne može poslužiti u svrhu održanja, baš kao što prazna slama ne može poslužiti u svrhu komunikacije."
Pa, nad ovim se trebamo – smrtno sam ozbiljan – zamisliti. Jer, svatko od nas vlastitim nepromišljenim mlaćenjem prazne slame ili kenjanjem daje svoj obol općem sranju koje prijeti da nas potopi. Kenjaža je ozbiljno zaprijetila istisnućem i guranjem u stranu svih dosega naše uljudbe i krajnje je vrijeme da svatko od nas ipak promisli prije no što prozbori ili objavi urbi et orbi što mu je na srcu. Imamo li ikakvog prava žaliti se što su nam govna došla do grla, ako tome svojim kenjanjem i sami pridonosimo? Jer, bit kenjanja u Frankfurtovom smislu je u nebrizi za pravo stanje stvari. Lažljivci svjesno odbacuju autoritet istine; kenjatori su gori: njih za istinu uopće nije briga. Danas u tom smislu imamo u javnom prostoru ponajčešće tek privid komunikacije, informiranja itd. Ono što je bitno, zapravo je izostavljeno.
Ostaje medijski ekvivalent dreku.
Postmoderna vremena
http://www.allmyfaves.com/
Pa se ti snađi.
subota, 28.03.2009.
A što vi čitate?
Pomislio sam da bi bilo sasvim u redu, i, nadam se, poticajno, spomenuti neke knjige koje sam pročitao proteklih nekoliko mjeseci, a koje su me se, kako se to kaže, „dojmile“, svaka na svoj način. Bilo bi sjajno kad bih imao neograničeno mnogo vremena pa da o svakoj od njih napišem post, ali, za sada – samo naslovi uz kraće teasere („zadirkivače“). Ne radi se, inače, o top-ljestvici i sl. Redoslijed je slučajan.
Dakle, slijedi izbor:
G. Lipovetsky: Paradoksalna sreća – Ogledi o hiperpotrošačkom društvu (Antibarbarus, 2008.)
Nezaobilazno štivo ukoliko želite razumjeti suvremeno potrošačko društvo i svoje mjesto u njemu. Promišljeno, uravnoteženo, prosvjetljujuće. Stvari nisu crno-bijele.
V. Klemperer: LTI: bilježnica filologa (Disput, 2007.)
Fascinantni autobiografski zapisi židovskog intelektualca, do dolaska nacista u potpunosti integriranog u njemačko društvo. Filološka analiza jezika Trećeg Reicha. Duhovito i jezivo u isti mah. Nemamo mi pojma što je totalitarizam.
I. Mandić: Sebi pod kožu – nehotična autobiografija (Profil, 2006.)
»Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se«, izjavio je cinično I.M. povodom svog skidam-se-do-kraja književnog reality-showa. Sve što ste oduvijek željeli znati – pa i puno više od toga – o (slijede superlativi) I.M., a nikad (ga) se ne biste usudili pitati.
M. Nabati: Sreća ili Kako biti svoj (Alfa, 2008.)
Francuski dušoliječnik, dobitnik nagrade za najbolju knjigu s područja psihologije (2007.). Naslov djeluje pretenciozno, ali neka vas ne zavara. Vrijedan naslov miljama daleko od quick-fix-self-help-psychobabbling literature.
M. Grčić: Riječi, riječi, riječi (HDP – Jesenski i Turk, 2008.)
Dobitnik nagrade Kiklop za publicističku knjigu godine (2008.); intelektualno poticajni tekstovi, inače tjedno objavljivani u Globusu od 2002. naovamo. Svjedočanstvo o jednom (našem) vremenu i ljudima, od Thompsona do Dalaj Lame.
K.P. Liessmann: Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja (Jesenski i Turk, 2008.)
OBAVEZNA lektira za SVE koji rade ili razmišljaju o obrazovanju danas i ovdje. Nevjerojatno precizna analiza i kritika sveprisutnih floskula i demagoških pokliča o „društvu znanja“ i „cjeloživotnom obrazovanju“. K tome još i sjajno napisana pa se, osim što otvara oči, i s guštom čita.
C.G. Jung: Sjećanja, snovi, razmišljanja (Fabula Nova, 2004.)
Autobiografija osnivača analitičke psihologije na kojega se mnogi pozivaju, a slabo ga, ili pogrešno, razumiju. Čovjek koji je, među ostalim, analizirao nekoliko desetaka tisuća snova, opisuje svoj životni put, raskid s Freudom, postavke svojeg pristupa ljudskoj duši, a daje i neke dijagnoze Zapadne civilizacije koje danas, desetljećima nakon objavljivanja knjige, vrijede više no ikad.
J. Hörisch: Teorijska apoteka (Algoritam, 2007.)
Njemački pedantno, gospon Hörisch omogućuje zainteresiranima da se snađu u mnoštvu suvremenih, modernih i postmodernih, teorijskih škola. Da sam to barem imao prije dvadeset i pet godina!
J. Diamond: Sva naša oružja: zarazne bolesti, čelik i puške (Algoritam, 2007.)
Autor je antropolog, geograf, povjesničar, biolog, lingvist itd., i sva ta područja podjednako (vrhunski) dobro poznaje, a k tome još i zna napisati američki lepršave i čitke znanstvenopopularne knjige, kakva je i ova, na preko pet stotina stranica. Kakve veze ima uspon (i dominacija) Zapada s florom, faunom, klimatskim uvjetima i geologijom? Itekakve!
P. Watzlawick i dr.: Na drugi način (Algoritam, 2003.)
Zašto prohibicija, zabrana pornografije i (naše) reforme školstva ne uspijevaju? Zašto je s širenjem feminizma u psihijatrijske ordinacije počelo dolaziti sve više impotentnih muškaraca? Zbog čega mi je ova knjiga uvelike pomogla u radu u školi? (Zbog toga što sam shvatio nedjelotvornost pristupa „više istoga“.) Knjiga mi se toliko svidjela da sam kupio i neprevedenu knjigu istog autora, The Situation Is Hopeless, But Not Serious.
A što vi čitate, ili ste čitali, a „dojmilo“ vas se? Molim preporuke!
četvrtak, 26.03.2009.
Ravnateljev dar
Danas, jedna stara priča u novom ruhu.
Bila jednom jedna škola koja je zapala u tešku situaciju. Bijaše to stara, nekoć ugledna ustanova, no, s vremenom je, zbog općenito teškog stanja u društvu, a naročito u školstvu, počela propadati. Disciplina među učenicima je popustila, upisivalo se sve manje djece, a odnosi među kolegama nisu više bili onako topli i kolegijalni kao prije. Štoviše, većinom su to bili stariji ljudi koji su, zbog dugogodišnje krize, postali nekako… rezignirani, i svoj su posao obavljali bez entuzijazma.
Ravnatelj, krepki čovjek zrelih godina, nemoćno je promatrao što se zbiva. Bio je tužan što ne nalazi načina vratiti kolegama zagubljeni elan.
U gradiću u kojem se škola nalazila živio je u mirovini stari prosvjetni veteran, čovjek koji je cijeli svoj radni vijek proveo u obrazovanju, a također je dugo godina i sam bio ravnatelj. Naš je ravnatelj, dakle, u dogovoru s nastavničkim vijećem, odlučio posjetiti ga, objasniti mu situaciju, i zatražiti savjet. Dogovorio je posjet i uskoro je sjedio kod staroga učitelja. Starac nije mlađem kolegi imao za reći ništa posebnoga. Slušao je, kimao glavom, prisjećao se svojih dana i ugleda što su ga prosvjetari nekoć imali u društvu. Nekako je na kraju ispalo da su obojica tugovali i sa sjetom se osvrtali unatrag. Susretu je došao kraj, naš ravnatelj se spremao da ode, i upravo prije no što će se pozdraviti, stariji mu je kolega uputio tajanstvene riječi: »Ah, da, htio sam ti reći, znaš, mislim da je netko od vas, u vašem nastavničkom vijeću, Uzorni Učitelj…«. I s tim su se riječima razišli.
Uzorni Učitelj? pomislio je ravnatelj. Što bi to moglo značiti? Kad se sutradan pojavio u zbornici, okružili su ga profesori. »I, što ti je rekao?« »Nije mi baš puno pomogao. Samo me slušao, kimao glavom i prisjećao se boljih vremena. Znate kakvi su stari ljudi, uvijek im se čini da je nekad bilo bolje. Samo mi je na kraju, kad sam već bio na odlasku, rekao nešto čudno. Rekao mi je, hm, da je netko od nas, u našoj školi, Uzorni Učitelj. Ne razumijem što je time htio reći.«
U danima, tjednim i mjesecima što su uslijedili, svi su profesori razmišljali ima li ikakvog smisla u tome što je rekao umirovljeni ravnatelj. Da je netko od nas Uzorni Učitelj? Je li moguće da je misli na nekoga u našoj školi?! Sigurno se to odnosi na našeg ravnatelja. Već dugo vodi školu i izvrstan je u tome. I prije je bio omiljen među učenicima, a kolege su ga voljele. S druge strane, možda je mislio na kolegu Zdunića. Kolega Zdunić je, premda pomalo zbunjen, fenomenalan profesor. Vrstan je u svojoj struci. Sigurno je on Uzorni Učitelj! Zacijelo nije mislio na kolegu Perkovića. Kolega Perković je katkad samoljubiv i tvrdoglav. Ali, kad malo bolje promislim, iako je trn u peti drugima, najčešće se pokaže da je bio u pravu. Možda je stari ravnatelj mislio na njega? Ali sigurno nije mislio na kolegicu Jureković! Ona je tako… povučena, nikad se ne javlja za riječ na sastancima. Hm, a ipak, kolegica Jureković se uvijek nađe čovjeku pri ruci baš kad je treba. Možda se to odnosi baš na nju? Naravno da ravnatelj nije mislio na mene. Ja sam tako prosječan nastavnik. A što ako ipak jest? Recimo da sam ja Uzorni Učitelj! Oh, Bože, samo da nisam ja, koja je to odgovornost! Zar bih ja mogao biti primjer?
I, budući da su dugo ovako razmišljali i procjenjivali se međusobno, profesori su se počeli jedan prema drugom odnositi s velikim poštovanjem zbog mogućnosti da je netko od njih Uzorni Učitelj. A zbog male mogućnosti da je Uzorni Učitelj i svatko od njih, počeli su se i prema sebi odnositi s izuzetnom pažnjom. Nitko više nije drugome upadao u riječ. Nipošto.
Malo pomalo, tijekom tekućeg polugodišta, nešto se neobično počelo događati u cijeloj školi. Učenici su počeli osjećati ozračje izuzetnog, iskrenog uvažavanja koje je okruživalo njihove profesore. Činilo se da nekako izbija iz njih i prožima cijeli školski prostor. Škola je postala nekako… privlačna. Nisu se pojavljivali novi grafiti. Na hodnicima je bilo manje dernjave. U razredima je atmosfera postala opuštena. Često bi se začuo smijeh. Problemi s nedisciplinom svakim su tjednom bivali sve manji. Svatko je, i među učenicima, i među nastavnicima, počeo dolaziti u školu pun radosnog iščekivanja. Ocjene su se drastično popravile. U zbornici je sve titralo od međusobnog uvažavanja i toplog humora. Nestalo je rezigniranosti i cinizma. Problemi su se rješavali diskretno i učinkovito. Ljudi koji su iz raznoraznih razloga svraćali u školu počeli su uokolo pričati o neobičnoj vedrini koju su osjetili u školi koju su mnogi već otpisali. Počeli su se odazivati na sve priredbe što ih je škola organizirala. I što je najvažnije, počeli su u sve većem broju upisivati svoju djecu. To je zauzvrat otvorilo mnoštvo novih radnih mjesta. Sve u svemu, škola je doživjela procvat veći i od onog nekadašnjeg.
A sve zahvaljujući daru starog ravnatelja.
utorak, 24.03.2009.
Dječja usta
Danas u školi. Učenik 2. razreda, inače simpatičan mangup, pita me može li mi nešto ispričati.
»Znate, profesorica iz engleskoga ima bludne misli.«
»Da? Kako to misliš?«
»Pa, vidite, mene boli koljeno. I jučer na satu zamolim je da me pusti na WC. Onda sam morao ići još jednom, i pustila me.«
»Da, i?«
»E, onda mi je rekla da obrišem ploču.«
»Pa jesi li je obrisao?«
»Ne, rekao sam joj da me boli koljeno.«
»Da?«
»I znate što mi je profesorica rekla?«
»Što ti je rekla?«
»Rekla mi je: ’Pa bio si dvaput na WC-u, valjda si ga razgibao’, a ja sam je pitao: ’Na što točno mislite?’«
Što sam mu mogao/trebao odgovoriti?
nedjelja, 22.03.2009.
Zločesta djeca
Jesu li današnja djeca „zločestija“ od vršnjaka prije stotinjak godina? Opći je dojam, gotovo konsenzus, da – jesu. Često čujemo kako je svaka nova generacija „sve gora“, što je inače jedna od omiljenih i dozlaboga otrcanih tema u zbornicama. O tome da je neki vrag ušao u današnju mladež pisao je i naš uvaženi stručnjak, o čemu ste mogli čitati u postu Moralni tajkun. U načelu sam – inače mi ne bi bilo mjesto u školi – „na strani“ djece/učenika, ponajprije zbog spoznaja o tegobnom „prijelaznom razdoblju“ u kojem se – u psihofioziološkom smislu – nalaze, a prostor i doba u kojem odrastaju dodatno odmažu, i njima i nama, da taj dio života prebrode uza što manje trauma. Šibani hormonalnim olujama, izloženi medijskom smeću i reklamama, od rođenja uronjeni u bezbrojne frustracije odraslih kojima su okruženi (odraslima koji te frustracije katkad besramno istresaju na njih), neki i izravno izloženi nasilju, odražavaju svojim ekscesima svijet u kojem su se zatekli, svijet čijem izgledu doprinosi – uzalud nam je bježati od te odgovornosti – svatko od nas, onime što činimo, govorimo, pišemo.
Svakodnevno, godinama, susrećem odrasle ljude čije su reakcije često zapravo krajnje infantilne i emocionalno nezrele, ljude koji su, premda kronološki u svojim tridesetim, četrdesetim ili pedesetim godinama, u psihološkom smislu zapeli – u nekim aspektima osobnosti – u pubertetu, ili čak predpubertetu. U trenucima bolne iskrenosti, i u vlastitim reakcijama katkad prepoznam nedoraslost i djetinjastu nedozrelost. Ti su trenuci psihološki vrlo neugodni i moj je dojam da je malo onih među nama koji su u stanju svoje postupke prepoznati kao problematične i eventualno ih korigirati, i tako načiniti korak prema osobnoj zrelosti, a time i zrelosti društva. Ne, dio nas u takvoj situaciji izabrat će lakši put: svoje upitno ponašanje prepoznajemo u nekome drugome, primjerice – laka su meta – učenicima/mladim ljudima općenito. Mi odrasli nismo lijeni ni zavidni, mi ne ogovaramo i ne psujemo, mi ne podmećemo jedni drugima, mi ne varamo, mi se ne napijamo, ne tučemo se, ne ubijamo, mi smo besprijekorni, a današnja djeca nisu nimalo nalik djeci kakva smo mi bili, kakva su djeca navodno bila u nekoj nedefiniranoj prošlosti, mi koji smo poštovali oca i majku pa nam je dobro bilo na zemlji, mi koji smo poštovali roditelje i starije, i bili vjerni i dobri drugovi: i u školi i izvan nje mi smo bili anđeli, a neki živahniji među nama bili su „živo srebro“. Kako dražesno.
Često se pokaže da, kad razrednik upozna roditelje problematičnog učenika, zaključi – dijete je još dobro ispalo. Među stručnjacima dušoliječnicima postoji izraz „identificirani pacijent“. Naime, obitelj katkad na liječenje dovede nekoga s kim „nešto nije u redu“, e da bi se malo pomalo pokazalo da nešto nije u redu s cijelom obitelji. Drugim riječima, „identificirani pacijent“, iako može pokazivati izvjesne simptome, ispadne sve u svemu zdravijim od sredine koja ga je – odbijajući priznati vlastitu patologiju – proglasila bolesnikom. Slično tome, iz iskustva znam da je s učenicima/djecom, ukoliko si dadete truda da im se dovoljno približite, najčešće sve u granicama (pubertetske) normale, dok je, kad se radi o nekim kolegama/odraslima, jasno da im je potrebna stanovita terapija – kad bi toga bili svjesni, tj. kad bi bili dovoljno hrabri/ponizni suočiti se s istinom o sebi. No, kao što sam spomenuo, priznavanje vlastitih (psiholoških) nedostataka može biti izrazito neugodno i bolno, i većina nas od toga bježi – kao vrag od tamjana – u racionalizaciju. »Sa mnom je SVE u redu.« I tako – predajući svoju patologiju mladom naraštaju – činimo medvjeđu uslugu i sebi i svojoj neposrednoj okolini i društvu u cjelini. "Neuroza je zamjena za legitimnu patnju."
Evo što o toj temi kaže stručnjak: „Djeci – čak i adolescentima – roditelji su nalik bogovima. Način na koji roditelji rade stvari izgledaju im poput načina na koji stvari treba raditi. Djeca su rijetko sposobna objektivno uspoređivati svoje roditelje s drugim roditeljima. Nisu u stanju napraviti realističnu procjenu roditeljskog ponašanja. Odnose li se roditelji (ili nastavnici, g.p.) prema njemu loše, dijete će zaključiti da je ono loše. Ako se s njim postupa kao s ružnim, glupim drugorazrednim građaninom, ono će odrasti sa slikom o sebi kao ružnom, glupom i drugorazrednom. Podizana bez ljubavi, djeca dolaze do uvjerenja da i sama nisu vrijedna ljubavi. To možemo izraziti kao opći zakon razvoja djeteta: Kad god je prisutan veliki nedostatak u roditeljskoj ljubavi, dijete će, po svoj prilici, odgovoriti na taj deficit tako što će pretpostaviti da je ono njegov uzrok, razvijajući pritom nerealistički negativnu sliku o sebi. (M. Scott Peck: Ljudi laži, V.B.Z., 1999., str. 55.)
Odnosno, kad god se dijete suoči s ozbiljnijom – nepriznatom – roditeljskom patologijom, po svoj prilici će je nesvjesno „upiti“ u sebe pa će se, primjerice, rezuckati žiletom i slično. Za što će, dakako, odrasli okriviti, primjerice, notornog rock-komedijaša Marilyna Mansona. Dijete će tu negativnu sliku koju ima o sebi potvrđivati (ne)djelima, i, okruženo odraslima koji se odbijaju suočiti s vlastitim, teološki rečeno, grijesima, tj, s vlastitom duševnom patologijom, s perverznim zadovoljstvom primati na sebe sve projekcije što mu ih okolina šalje i tako se pretvoriti u „dijete-problem“, „delinkventa“, „sotonista“ ili što već. Promatrajući desetljećima i sebe i ljude oko sebe, sve sam svjesniji široko rasprostranjene emocionalne, duševne ili duhovne obogaljenosti, sve sam svjesniji da živimo u svijetu gdje je ona prije pravilo nego izuzetak. Rijetki su oni među nama – ako ih uopće ima – koji na neki način nisu ’načeti’. Očekivati da će u svijetu Farme i javno obavljane brazilske depilacije, u društvu u kojem golemi dio roditelja u dom donosi 24 sata, u zemlji u kojoj smo svakodnevno izloženi plimnom valu zapanjujuće stupidnih sadržaja koji u širokom luku zaobilaze naš prefrontalni korteks i obraćaju se izravno limbičkom dijelu mozga, u takvoj, dakle, sredini očekivati da će mladi biti „kao što su nekad bili“ je u najmanju ruku naivno.
A da mladi zapravo ni „nekad“ nisu bili takvi da bi odrasli njima bili zadovoljni, svjedoči i članak objavljen u časopisu Škola br. 3 od 12. ožujka 1909.:
Više u gradovima nego u selima opaža se u novije vrijeme (sic! g.p.) raskalašenost školske djece. Pita se, da li je tomu škola kriva? Mi odlučno tvrdimo da škola nije kriva raskalašenosti školske djece naročito izvan škole, po ulicama itd. Tu je prvi zvan dom, zvani su roditelji, da si djecu uzgoje tako, da budu ćudoredno dobra. U novije doba zavladao je taki duh u nekim slojevima našeg naroda, da ljudi prestaju štovati pretpostavljene i uskraćuju posluh onima, koji su zvani, da rade za njihovo moralno i materijalno dobro. Taj zao duh uskrsavaju i djeca pa otud i ona raskalašenost, koja više puta mnogomu učitelju krv ispija. Razumnim postupkom svladat će škola i tu nevolju, samo treba da je oblasti u tom nastojanju što izdašnije podupiru.
Što, uostalom, vrijedi i danas – i zaključak i činjenica da „oblasti“ još uvijek u svojoj potpori nisu izdašne – o čemu je na ovom blogu već bilo riječi. Dakle, sve u svemu, ovakve članke, o čemu sam pisao u gorespomenutom postu, možemo čitati i danas. Kad su to djeca odgovarala predodžbi odraslih o tome kakvo je „pristojno“ dijete? Mislim, čak je i dvanaestogodišnji Isus, jednom nogom u pubertetu, bez pitanja odlutao od roditelja prouzročivši im – ni prvi niti zadnji put – nekoliko tjeskobnih sati. A kasnije je štoviše spominjao djecu kao uzor odraslima. I sablažnjavanje malenih i mlinski kamen... Dakako, stvari, kao i obično, nisu jednostavne, a jedan post je više nego prekratak da se obuhvate svi aspekti nekog fenomena. No, zato ste tu vi da svojim iskustvima i komentarima doprinesete raspravi.
četvrtak, 19.03.2009.
Živjeli mladenci!
Hvatajući predah od žustre rasprave što se ovih dana vodila na blogu, u arhivu sam pronašao ovu službouljudnu, da ne kažem ulizivačku vjesticu objavljenu u Hrvatskom učiteljskom domu od 5. ožujka 1905.
Velemožni gospodin kr. zemaljski školski nadzornik, kraljevski savjetnik Antun Cuvaj vjenčao se u Biškupcu dne 20. veljače o. g. s dražesnom gospođicom Herminom Krausovom, učiteljicom zemaljske više djevojačke škole u Zagrebu. Odlični naš poglavar birajući sebi družicu života segnuo je u cvjetnjak učiteljski, pa tim je i opet dokazao onu toliko puta zasvjedočenu svoju ljubav spram učiteljskog staleža.
utorak, 17.03.2009.
Propovijed
Drage (ne)vjernice, dragi (ne)vjernici! Dragi agnostici, braćo i sestre!
Pročitao sam podosta vrsnih – nažalost neprevedenih – apologija ateističkog weltanschauunga, od hrabroga Spinoze (koji se, doduše, nikad nije formalno izjasnio kao ateist, ali je „ateističkoj stvari“ uvelike pridonio svojim Teološko-političkom raspravom iz 1670.), skeptičnoga Humea (The Natural History of Religion of Miracles), lucidnoga Orwella (A Clergyman’s Daughter), slobodoljubivoga Van Dorena (Why I Am An Unbeliever), mrtvozornika Menckena (Memorial Service), nabrijanoga Russella (An Outline of Intellectual Rubbish), pristojnoga Sagana (The God Hypotesis), duhovitoga Shermera (Genesis Revisited: A Scientific Creation Story), beskompromisnoga Dennetta (Thank Goodness!), didaktičkoga Templetona (Questions to Ask Yourself), direktnoga Dawkinsa (Why There Almost Certainly Is No God), cool McEwana (End of the World Blues), interesantnoga a (What About God?), „proročkoga“ Harrisa (The End of Faith), nevjerojatno pristojnoga – e da je što više takvih na blogu.hr! – Gatesa (Dialogue With a Christian Proselytizer), do metodičkoga Steelea (Atheism Explained), uz još poneki tekst. Pogledao sam i filmove kao što su intrigantni Zeitgeist, na momente blasfemični The God Who Wasn't There, urenebesni Religulous, i prosvjetiteljske dokumentarce prepune čuđenja gospona Dawkinsa (The Root of All Evil?) i gospona Millera (The Atheism Tapes). Treba li reći da u usporedbi s – ne samo teološkim – verbalnim akrobacijama što ih možemo pročitati uz jutarnji čaj, ili „objašnjenjima“ koja ste dobili od časne na vjeronauku, ili s onim što ste čuli na – ne samo predizbornoj – nedjeljnoj misi od kapelana, većina spomenutih autora djeluje intelektualno, a u nekim slučajevima i moralno superiorno? Treba li reći da u usporedbi s medijskom (samo)prezentacijom vjerskih wannabe autoriteta svih na ovim prostorima prisutnih konfesija, navedeni autori djeluju kao nositelji progresa i lučonoše jednog boljeg svijeta? Svaki potkovaniji ateist može postaviti pitanja od kojih će se i zreliji vjernik preznojiti (rjeđi slučaj) ili ih odignorirati (češći slučaj) (»Zašto u Pavlovim poslanicama nema ni traga općim mjestima iz evanđelja, a napisane su prije njih? Zašto ima tako mnogo sličnosti između nekih mitoloških likova – Horus, Mitra, Dioniz… – i Isusa?«), pitanja kakva ste još kao dijete poželjeli postaviti župniku na vjeronauku (ali vam je bilo jasno da je pametnije šutjeti), pitanja za koja su vam roditelji rekli da se ne postavljaju (»Ali zašto?« Zato.«), pitanja o tome odakle tumori na mozgu i gospon Alzheimer, zemljotresi i tsunamiji, i zašto umiru mala djeca koja nisu ništa kriva, a Hitler je živio dovoljno dugo da napravi to što je napravio.
Rado bih vam, sestre i braćo, odgovorio kad bih znao.
Teolozi se domišljaju na milijun malih načina ne bi li nekako – nedovoljno dobro da udovolje baš svakome – odgovorili na mnoštvo pitanja, od kojih je ključno ono: odakle zlo (u svojim brojnim oblicima) u svijetu, ako je Bog „dobar“. (Hm, mogli bismo se zapitati i ovako: odakle dobro – koje se također pojavljuje u brojnim oblicima – u ovom „tko jači-taj kvači“ svijetu kojim upravljaju sile evolucije?). Ne bih se usudio tvrditi da je gospon Bog „dobar“ na način na koji ja shvaćam dobrotu, pa čak niti da „postoji“ u istom smislu u kojem ja postojim. Ipak, očito je da se to – svođenje Transcendentnog Bića – na ljudsku razinu neprestano događa. Iz čega, dakako, proizlaze razni nesporazumi. I s Bićem, i s ljudima koji nas okružuju. Bit će da ovisi o našim (ranim) iskustvima kako ćemo doživljavati Boga. Znate, ono, župnik (hodža, pop, pastor…), ne samo da vam nije dao postavljati pitanja, nego vas je i pipkao pa vas više naročito ne zanima što Ratzi (Šefko, Pavle, Lovrec…) poručuje urbi et orbi. Ili, slučaj mog poznanika koji je kao tinejdžer ušao s prijateljem u seosku crkvu – izvan „radnog vremena“ – pa ih je neka baba polila smrdljivom vodom iz oltarske vaze. Trideset i pet godina kasnije i dalje se sjeća tog događaja koji je bio povod njegovom ateizmu. Zasigurno i sami imate sličnih, ili daleko gorih iskustava. Pao mi je na um citat iz knjige cistercita Thomasa Keatinga Poziv na ljubav (V.B.Z., 2005.) koji bi mogao biti ilustrativan u tom smislu:
„To je priča koju je ispričao kardinal Basil Hume, nadbiskup od Yorka. Kao dječak, odgajan je u strogomu engleskom domu. Želeći disciplinirati svoju djecu, majka ih je jednog dana pozvala i, pokazujući im ćup u ostavi, rekla: »Vidite li ovaj ćup za kolačiće? Ne želim da mu se približavate između obroka. Kolačići su desert samo za blagdane«. I, kao prijetnju, dodala je: »Jer, pazite, Bog vas uvijek gleda«. Prirodno, djeca su se tresla od straha. Predodžba koju je o Bogu imao mladi Basil, i koja je do tog trenutka bila ispunjena povjerenjem, zamijenjena je slikom nebeskog policajca koji vreba na svaki njegov promašaj. Nezdrav strah od Boga usporio je njegov duhovni rast sljedećih dvadeset ili trideset godina.
Roditelji i učitelji, unatoč dobrim namjerama, katkad projiciraju na Boga prijetnje koje su sami stvorili. Bog nam je dao samo deset zapovijedi. Ne dodajmo im nijednu više. Žele li ljudi nametnuti više zapovijedi, trebali bi kriviti sebe, a ne se skrivati iza Božjeg autoriteta.
Mladi je Basil naposljetku ušao u benediktinski red. Tamo je bilo više pravila no što ih je kod kuće postavila njegova majka. Pretpostavljam da ih se pridržavao iz istog razloga: straha od tog Boga koji neprestance motri ne bi li ga uhvatio u nekom prijestupu. Da sam ja bio odgovoran za zvanja kada se taj mladić predstavio u samostanu, bio bih u kušnji da ga priupitam: »Koji je bio tvoj motiv za dolazak ovamo? Odustao si od obitelji, prijatelja, karijere i svega drugoga što je tvoj briljantan um mogao raditi. Jesi li siguran da tvoj glavni motiv možda nije umiriti Boga o kojem si čuo u djetinjstvu i kojega si poistovjetio s policajcem, tiraninom i nemilosrdnim sucem?...«
»Jednog dana«, rekao je kardinal zaključujući priču, »primio sam veoma osobitu milost koja je potpuno promijenila moje stajalište prema Bogu. Shvatio sam da bi, da sam kao dijete uvukao ruku u ćup s kolačićima, i ako bi to bilo između obroka, i ako bi me Bog stvarno motrio, On rekao: ’Sine, zašto ne uzmeš još jedan?’«
To je, smjerno bih predložio, kršćanski Bog. Ne poznajem onoga drugog boga, i ne želim ga poznavati. Takav bog karikatura je istinitog Boga. Takav bog zasigurno nije Bog Isusa Krista, Koji Ga je zvao »Tata« (»Abba«).“ Gospodar? Tiranin?
Ateistički argumenti često su, s racionalističkog motrišta, intelektualno teško oborivi, a na brojna pitanja nije moguće dati nedvosmislene, jednoznačne, uredno upakirane racionalno besprijekorne odgovore. Ali, čovjek koji je doživio iskustvo koje slijedi – ili neko slično – ne mari za to što ništa ne može „dokazati“:
„To nije bila puka svijest o tome da je nešto tamo, nego sliven u jednu veliku sreću neočekivan osjećaj nekog neizrecivog dobra. Nije tu bilo ničeg nejasnog, kao u emotivnom djelovanju pjesme, prizora, cvijeta ili glazbe, već pouzdano znanje o blizini neke moćne ličnosti pa nakon što je ona otišla, sjećanje na nju potrajalo je kao da je to bila percepcija stvarnosti. Sve drugo je mogao biti san, ali to ne“ (Raznolikosti religioznog iskustva, str. 41.).
I na kraju, mislim da je prikladno citirati jedan od komentara – potpisnik je Tradere – što je ostavljen na ovom blogu 10. siječnja. Malo je reći da se slažem s njim/njom.
„Mislim da je danas glavni problem svih velikih religija gubitak unutrašnje koherencije (što se očituje u različitim frakcijskim borbama ). Cjelina je narušena, dijelovi su se odvojili i započeli samostalan život, sukobljavajući se međusobno i sa svijetom koji ih okružuje…
Nije na odmet podsjetiti da riječ ’religija’ izvorno znači povezati ili sjediniti. Zahvaljujući religiji ljudi su povezani međusobno i s onim što se naziva transcedentni bitak. Pri tom, transcedentni bitak (koji je istovremeno i imanentan) ne označava ideološku kategoriju niti je stvar bilo kakve proizvoljnosti, već predstavlja ontološku esenciju svijeta i života.
Suvremeni kritičari religija i duhovnosti uopće oslanjaju se isključivo na racionalističke kategorije i nesposobni su izaći izvan njihovih okvira, te sve što nije podložno toj vrsti ispitivanja proglašavaju ’nespoznatljivim’ (i samim tim irelevantnim) ili pak nepostojećim (što je izvor svakog pozitivizma).
Svaka cjelovita, autentična religijska tradicija nužno uključuje tri dimenzije:
1. vjersko-kulturološku
2. simboličko-imaginativnu
3. mističnu
Prva dimenzija namijenjena je širokom sloju ljudi. Ona im daje smisleni i zadovoljavajući okvir života, brze i jednostavne odgovore na njihova pitanja, omogućuje im društvenu i kulturnu integraciju (običaji, svečanosti, pravila…).
Druga dimenzija upućena je ljudima oštrijeg uma, sklonih filozofskom ispitivanju, koji se ne žele zadovoljiti prividom stvari, već žele ući u dublje, skrivene svjetove, čije je ’srce nemirno, a duša čeznutljiva…’.
Treća dimenzija posvećena je onima koji su pronašli odgovore na većinu pitanja, stekli besprijekornu čvrstinu psihe i etičku dosljednost i čija duša žudi za ’božanskim sjedinjenjem’, kako bi postali ’sve u jednom i jedno u svemu’…
Sve tri dimenzije trebaju biti povezane, ona viša predstavlja nadgradnju i sljedeću stepenicu za onu nižu. Ako dođe do odvajanja, dezintegracije (što se, prema predaji, desilo više puta u povijesti, a danas najradikalnije), posljedice su vidljive u društvenom i kulturnom kaosu…Ljudi na prvoj dimenziji osjećaju da im izmiče tlo pod nogama, njihova sigurnost i željena izvjesnost nestaju, te reagiraju uplašeno i agresivno pretvarajući se u religijske fanatike i fundamentaliste.
Ljudi na drugoj dimenziji gube orijentaciju u svojim istraživanjima, osjećaju da im izmiče Arijadnina nit, te se pretvaraju u skeptike, cinike ili u radikalne ateiste kad im grubi i njima odbojni urlici fundamentalista zagluše uši.
Ljudi na trećoj dimenziji povlače se u svoje ezoterične rezervate i njeguju ’božansku kontemplaciju’, ali sada bez blagotvornog i nevidljivog utjecaja na ostatak društva…
Ovo je, naravno, pojednostavljen prikaz. Možda je zadaća modernog doba da sruši zastarjele forme kako bi se oslobodio prostor za novi život i nove mogućnosti…Važno je samo da ne zaglavimo u ovom prijelaznom razdoblju… jest da ono otvara mogućnosti, ali je i dovoljno shizofreno da nas zavrti i baci u nesvijest, ako nismo prisebni…“.
Hvala, Tradere.
A vi, djeco zvijezda, vi djeco Božja, pružite mir jedni drugima i komentirajte u miru!
nedjelja, 15.03.2009.
Ateistička epifanija
Ispričavam se onima koji su ovaj kratki citat koji slijedi već pročitali u prethodnom postu, ali kako bih volio da ga pročitaju i oni koji su preko vikenda imali i pametnijeg posla od posjećivanja ovog bloga, ili oni koji će ga možebiti po prvi put posjetiti, odlučio sam ga ponovno objaviti, ovaj put uz dodatno pojašnjenje.
Naime, kako se nakon posta o ateističkim talibanima razvila više nego živa diskusija, s brojem komentara koji je premašio i post o gosponu Sudcu (ukupno njih 56), i s obzirom na to da se pokazalo da je tema koja se dotiče (ne)vjerovanja u Transcendentno Biće velikom broju čitatelja vrlo intrigantna, pomislio sam da bih mogao objaviti još štogod s tim u vezi.
Ali, o tome malo kasnije.
Oni koji redovito čitaju blog znaju da sam se u nekoliko navrata osvrnuo na vjerska pitanja (Putovanje maga, Kukolj, Gospon Sudac, Vjeruj, ali ne pretjeruj …), i to kritički. Neki su čitatelji – vjernici – u komentarima tada spominjali moju navodnu sitničavost. Međutim, to što sam se neki dan usudio iznijeti dvojbe (i) na račun pokušaja da se na tramvaj okači po mom mišljenju, koje doista nikoga ni na što ne obvezuje, posve promašena bukačka parola, neke je, imam dojam, u određenoj mjeri uzrujalo. Ovaj put, neke ateiste.
Čini se da izvjesnom tipu ljudi ne odgovara djelomično slaganje s njihovim stavovima: jedino na što pristaju je bezrezervno svrstavanje na njihovu stranu. Zato nije bilo dovoljno dobro to što sam jasno rekao kako nisam a priori protiv postavljanja ateističkih natpisa na tramvaj. Iako sam objasnio zbog čega sam duboko uvjeren da je upravo taj konkretni anarhistički poklič na više razina kontraproduktivan u ovoj sredini, ispalo je da nisam za „ateističku stvar“ neupitno i bezrezervno, i prema tome, ispao sam, u najboljem slučaju konzervativan, a u najgorem – vježbenik za propovjednika. Odnosno, u najboljem slučaju ispalo je da dociram, a u najgorem da – podcjenjujem. Krasno. :) Premda nemam potrebu previše pojašnjavati, određena doza dociranja imanentna je koncepciji bloga, a javni nastupi izvan učionice ne uklapaju se nikako u moje omiljene aktivnosti tako da bih propovjednikom mogao postati jedino ukoliko bih dobio posebno pomazanje – odozgo.
To što – jer srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje – nisam ateist, ne znači da me pojedini, nadam se rijetki, vjernici – što sam od jednoga i čuo – ne bi u neka „bolja“ vremena poslali na lomaču, „da se pročistim“. S druge strane, čim u razgovoru s nekim ateistom dadem naslutiti da ne mislim da je, primjerice, sve tek igra neurona u našem mozgu (vjerovanje u anđele na vršku igle da i ne spominjem), najčešća je – kod prosječnog domaćeg nevjernika – reakcija da me se po kratkom postupku svrsta u katoličke fundamentaliste, klerofašiste ili jednostavno slaboumne praznovjernike, ovisi već o tome o kakvom se tipu nevjernika radi.
Konkretno (i nužno pojednostavljeno), rekao bih da u Hrvatskoj živi relativno malo „pravih“ ateista i relativno malo „pravih“ vjernika. Još je manje zelota, s jedne i druge strane, premda su oni najglasniji. Problem je (i) u percepciji. „Pravim“ ateistima se čini da je oko 90% ljudi koji se izjašnjavaju kao vjernici katastrofalno mnogo. Osjećaju se ugroženima, spominju talibanizaciju države itd. „Pravim“ vjernicima se pak čini da se tih oko 90% ljudi samo nominalno izjašnjava kao vjernici, a zapravo žive baš kao i ateisti – kao da Boga nema. Iz njihove perspektive, to je također katastrofa. I oni se osjećaju ugroženima, spominju bezbožnu ateizaciju društva itd.
I svako toliko netko digne dreku. Da li zbog reklame za Red Bull, da li zbog šeprtljavog odnosa marketinških magova u ZET-u prema preuzetim obvezama. Ili zbog skretanja pozornosti na svoju udrugu, ligu, koaliciju ili što već.
Da stvari, kao što vazda ističem, nisu crno-bijele, pokazuje i slučaj obraćenika iz prethodnog posta. Evo, dakle, još jednom njegovog iskustva:
„Kazati da je netko 'vidio svjetlo' blijedi je opis duhovnog ushita poznata samo preobraćeniku…
Čini se kao da novo svjetlo isijava čitavom lubanjom. Sav svemir otkriva svoj oblik kao kada se zalutali dijelovi slože u slagalicu jednim čarobnih zamahom. Sada postoji odgovor na svako pitanje, sumnje i sukobi stvar su bolne prošlosti…
Odsada više ništa ne može uznemiriti preobraćenikov nutarnji mir i jasnoću – osim povremenog straha od ponovnog gubitka vjere, dakle od gubitka onoga što samo po sebi čini život vrijednim te od ponovnog zapadanja u stanje totalnog mraka.“
Riječi su ovo što ih je napisao pisac – u tom času uvjereni ateist – Arthur Koestler, koji se ranih tridesetih godina 20. stoljeća bio priključio njemačkoj komunističkoj partiji, a napisao ih je u zanosu što ga je bio prožeo prilikom učlanjenja.
Ovakve – netko je spomenuo opijum za narod? – ateističke epifanije bile su pravilo, ne izuzetak. U svakom ljudskom biću čuči i homo religiosus, samo što se to očituje na – trenutno – nešto preko šest milijardi načina.
petak, 13.03.2009.
Raznolikosti religioznog iskustva
Citat koji slijedi nije iz istoimene knjige Williama Jamesa (Naprijed, 1990.), ali će poslužiti svrsi. Zanimaju me vaši komentari. Što je ta osoba doživjela?
„Kazati da je netko 'vidio svjetlo' blijedi je opis duhovnog ushita poznata samo preobraćeniku…
Čini se kao da novo svjetlo isijava čitavom lubanjom. Sav svemir otkriva svoj oblik kao kada se zalutali dijelovi slože u slagalicu jednim čarobnih zamahom. Sada postoji odgovor na svako pitanje, sumnje i sukobi stvar su bolne prošlosti…
Odsada više ništa ne može uznemiriti preobraćenikov nutarnji mir i jasnoću – osim povremenog straha od ponovnog gubitka vjere, dakle od gubitka onoga što samo po sebi čini život vrijednim te od ponovnog zapadanja u stanje totalnog mraka.“
srijeda, 11.03.2009.
Ateistički talibani
Duboko sam uvjeren da su gospođa Bojana Genov, koordinatorica Ženske mreže, i gospođa Đurđa Knežević, direktorica Ženske infoteke, te sve ostale gospođe (a po svoj prilici i poneki gospon) iz Koalicije za sekularizam koje stoje iza projekta osvješćivanja građanki i građana ove Republike da će im u životu biti bolje Bez Boga – bez gospodara, iznimno inteligentne, intelektualno sofisticirane, prosvijećene i općenito slobodnomisleće osobe kojima je stalo do svekolike emancipacije ponajprije pripadnica njihovog roda, a onda i svih ostalih: životinja, biljaka (zacijelo je među njima i pokoja ekofeministica) pa i muškaraca. Vođene najvišim idealima, od Francuske revolucije i prosvjetiteljskog projekta, preko aktivizma Clare Zetkin i Roze Luxemburg pa do radova, štojaznam, Simone de Beauvoir i Betty Friedan, i potaknute nedavnim akcijama ateistički orijentiranih skupina i pojedinih intelektualaca u Velikoj Britaniji, Španjolskoj i Italiji (čovjek bi se zapitao, kako to da se nikad ničemu sami ne dosjetimo…), zaključile su kako i u našem svračjem zakutku treba hrabro istupiti i dići glas protiv nebeskog Tiranina i Njegovih zemaljskih glasnogovornika i u ovom, ne samo vjerski zatucanom kraju upaliti luč koja će rastjerati mrak i pokrenuti zatomljene intelektualne procese u tisućama uspavanih umova zatrovanih višestoljetnom teističkom propagandnom kampanjom. Oduševljene uspjehom engleske Atheist Bus kampanje, iza koje stoje Ariane Sherine, autorica nekolikih sitcoma i novinarka, British Humanist Association te u nas mahom po zlu čuveni vjerožder i god-buster gospon Dawkins, vjerojatno su pomislile, hej, to je to, ajmo i mi napraviti nešto slično. Ono, u ime naroda.
Inače, sve je počelo kad se spomenuta Ariane prošlog ljeta iživcirala nad „reklamom“ što su je na neki autobus bili prikeljili članovi izvjesne kršćanske organizacije, a koja je, možda istinito, ali doista nimalo taktično, poručivala da će „svi nekršćani zauvijek gorjeti u paklu“. U jednom svom članku pozvala je ateiste da doniraju po pet funti ne bi li prikupili sredstva za primjeren odgovor. Nešto kasnije je stupila u kontakt s Richardom (čovjek je iz vlastitog novčanika izvukao impresivnih pet i pol tisuća funti) i stvar se zakotrljala. Premda zasigurno čvrsto uvjereni u svoje stavove, očito su odlučili posvjedočiti visoku razinu svoje napredne humanističke tolerancije pa je njihova reklama po svom tonu opuštena, znanstveno precizna (ostavlja mogućnost da su možda u krivu, za razliku od retrogradne vjerničke nedvosmislenosti) i veselo ružičasta (što će neke navesti da posumnjaju da tu prste imaju i pripadnici LGTB & Q skupina).
Zločesti londonski ateisti, kojima je pun kufer tih nekoliko preostalih otočkih vjernika, počeli su uplaćivati funte ko ludi pa je već nakon četiri dana prikupljeno više od sto tisuća istih, na zadovoljstvo organizatora. Autobusi su počeli kružiti, a čulo se tek nekoliko kritičkih glasova (pretpostavljate, radi se o nadbiskupu od Canterburyja, velškom biskupu (koji je izjavio da kampanji nedostaje „smisao za stvarnost“) i još nekolicini oponenata). Interesantno je da je pedeset funti donirao nadbiskupov bliski suradnik koji smatra da će kampanja potaknuti ljude da više razmišljaju o Bogu. (Hm, to je otprilike kao da se neki pobočnik gospona Bozanića pridruži članicama Ženske mreže u dijeljenju letaka ispred katedrale, u znak dobre volje…) Također, neke kršćanske skupine pokrenule su kampanju kontra ove kontrakampanje. (Vlasnici autobusnih poduzeća zacijelo trljaju ruke.) Koliko znam, cijeli projekt ide dalje, a uskoro se očekuju citati poznatih ateista u podzemnoj željeznici. Inače, među organizatorima se vodila rasprava oko teksta poruke pa se gospon Dawkins zalagao da umjesto There’s probably no God. Now stop worrying and enjoy your life. (Bog vjerojatno ne postoji. Prestanite brinuti i uživajte u životu.) piše There is almost certainly no God. Now stop worrying and enjoy your life. (Bog gotovo sigurno ne postoji. Prestanite brinuti i uživajte u životu.) (Zašto su sam tekst oglasa i stilsko-semantičke nijanse bitne za cijelu (našu) priču, objasnit ću kasnije.)
Izvan Velike Britanije, zamisao su prvi prihvatili prijatelji iz American Humanist Association koji su na washingtonske autobuse zalijepili svoj oglas: Why believe in a God? Just be good for goodness' sake. (Zašto vjerovati u Boga? Budite dobri zbog dobrote same.) Stvar je, za divno čudo, propala u Australiji, gdje je ekipa iz Atheist Foundation of Australia kanila istaknuti natpis Atheism – celebrate reason (Ateizam – slavite razum), ali tamošnji autoprijevoznici nisu se šteli mešati. U susjednoj Italiji u kojoj djeluje organizacija pod imenom Unione degli Atei e degli Agnostici Razionalisti, pokušalo se s tekstom: La cattiva notizia č che Dio non esiste. Quella buona, č che non ne hai bisogno (Loša vijest je da Bog ne postoji. Dobra vijest je da vam nije potreban.), ali također nije prošao pa su promijenili oglas u La buona notizia č che in Italia ci sono milioni di atei. Quella ottima, č che credono nella libertŕ di espressione. (Dobra vijest je da postoje milijuni ateista u Italiji. Izvrsna vijest je da vjeruju u slobodu govora.). U Barceloni tamošnji ateisti nisu se zamarali izmišljanjem originalnog slogana pa su naprosto na buseve prikeljili englesku inačicu prevedenu na španjolski: Probablemente Dios no existe. Deja de preocuparte y goza de la vida. U Kanadi, Association humaniste du Québec, također su preveli engleski tekst na francuski: Dieu n'existe probablement pas, alors cessez de vous inquiéter et profitez de la vie. Navodno da se slične akcije pokreću i u Njemačkoj i Švicarskoj. A, kako ovih dana svjedočimo, i u Lijepoj našoj.
Kako to obično biva, ispada da Hrvatima nekako nedostaje smisla za humor. Pogledajte samo naše sitcome i općenito filmsku i TV pa i literarnu produkciju. Osim iznimaka koje potvrđuju pravilo (Tko pjeva, zlo ne misli, poneka kazališna predstava…), sve se svodi na više nego otužne pokušaje da se domaćeg gledatelja opusti i – sanak pusti – nasmije. U oslikavanju svekolikog beda smo već bolji. Prošle sam godine tako – pada mi na um taj primjer – u Motovunu prisustvovao pobjedi (glasovi publike) domaćeg filma Iza stakla, tipično depresivne, živčane, stereotipne i čemerne drame u kojoj nije bilo ni trunke humora (kao što ga redovito nema u filmovima dotičnog redatelja…). Film je, dakako, bio i dosadan, kao što su beskrajno dosadne i TV emisije tipa… eto, ne mogu se sjetiti ni naziva, ali znate o čemu govorim. Gdje sam ono stao…? Da, nedostatak smisla za humor. Dakle, kao što rekoh, uopće ne dvojim da su gospođe iz Ženske mreže obrazovane i načitane dame, intelektualke i aktivistice dostojne tih titula, sociologinje, psihologinje, antropologinje, teoretičarke itd., ali, eto, što se tiče snalaženja u prostoru i vremenu, moj je dojam da su se – barem ovaj put – nekako kao malo izgubile, dezorijentirale i, umjesto da doista postignu ono što su imale na umu (poticanje ljudi na korištenje mozga, recimo, ili poticanje javne debate, ili širenje prostora slobode), čini mi se da su ovom akcijom samo još više udaljile naše društvo od sazrijevanja, da su izazvale konfrontaciju koja neće dovesti do kvalitetne i plodonosne razmjene mišljenja nego će samo još više polarizirati i udaljiti svjetonazorski udaljene skupine. Kako im je to uspjelo? Pa, posve promašenim izborom slogana koji je trebao biti na ZET-ovom tramvaju. Mislim, u zemlji koja nije imala svoje Monty Pythone (Nobody expects the Spanish Inquisition!), u zemlji u kojoj je debatiranje nepostojeća kategorija, u zemlji u kojoj se na forumima u pravilu najvulgarnije i najprimitivnije vrijeđa tuđe mišljenje (neovisno o tome je li riječ o vjernicima, ateistima, nacionalistima ili kome već) i gdje se uglavnom razgovara tako da svi govore u isti mah, u kojoj su ljudi iznervirani, isprepadani, izranjavani i napeti, u takvoj, dakle, zemlji odlučiti se za tako neduhoviti, pretenciozni, patetični, izazivački, sirovi, jednom riječju, promašeni slogan (ironija je u tome da zapravo implicira da Bog postoji, samo Ga se ne priznaje za gospodara!) izgleda mi doista kao kolosalni autogol. Jasno mi je da onih pet i pol hrvatskih anarhista može tu krilaticu prišiti na svoje jakne s Hrelića, jasno mi je da nekakva moja nabrijana petnaestogodišnjakinja može doći na sat vjeronauka u maji s dotičnim tekstom, jasno mi je da neki nedozreli napušeni dvadesetineštogodišnjak napiše takvo što na zidu na periferiji grada, ali da najosvješteniji dio ženskog roda u Republici, taj naš ženski think-tank, nije zbrojio dva i dva nego je, bez obzira na odmjerene pa i zezantske bjelosvjetske primjere, odlučio zapravo prostački dreknuti i opaliti šamar vjernicima, a sve u nadi da će ih navodno time prosvijetliti, e to mi nije jasno. Ne mogu, a da se ne složim s kontroverznim gosponom Kustićem koji je izjavio: „Sloganom ’Bez Boga, bez gospodara’ ne izražava se ateistički stav, nego prkosi vjeri. To je jedan krivo postavljeni ateizam“. Je, postoji inteligentni ateizam, koji doista potiče misaone aktivnosti, i postoji bedasti ateizam, priglupi i uvredljivi ateizam koji radi sebi na štetu. Postoje i ateistički talibani. Jednako su mi odbojni kao i fundamentalisti svih boja.
Ovdje uopće nije riječ o gušenju slobode govora, autocenzuri, tiraniji većine nad manjinom, katoličkom fundamentalizmu i tome slično. Riječ je o loše zamišljenoj i s pravom prekinutoj akciji. Kad to kažem, ne mislim pritom da se nešto slične ne treba provesti u budućnosti i da treba zabraniti ateistima da se očituju u javnosti. Ateisti imaju što reći i volio bih u našim medijima čitati i slušati kvalitetne, upućene, argumentirane i snošljive rasprave vjernika i nevjernika. Ateisti imaju prilično dobrih razloga za nevjerovanje, baš kao što i teisti imaju dobre razloge za vjerovanje. Drugim riječima – budući da očekujem reakcije – volio bih da se na ovom blogu kao i obično povede rasprava – na nivou.
nedjelja, 08.03.2009.
Rezime
I tako, drage i dragi moji, malo pomalo stigli smo i do (prvih;) stotinu postova. Vrijeme je za rekapitulaciju. U prvih nekoliko postova (Zemlja znanja, Nabijanje na kolac, Crna kronika za intelektualce, Emo-profesor, Poniženi & uvrijeđeni), koji odišu gorkom ironijom, zapravo sam se tek pokušavao orijentirati: gdje smo i kako smo? Zatim se dogodilo ono prvo umorstvo (Riječi vs. metak) što je potreslo Republiku, pa sam, premda osvjedočeni humanist i biofil, pod dojmom da sve ide u propast citirao tekst o fetišiziranju humanosti. U postu Latinska četvrt? Ne, Markov trg! prisjetio sam se nekih vrlih ministara prosvjete i juriša golorukih hrvatskih učiteljica na policijske kordone. Zakaj ja ne volim poo-nee-dee-leek? Zato jer je početak radnog tjedna i sve počinje iznova… Čuli ste već onu otrcanu primjedbu da profesori imaju tri mjeseca praznika? Devedesetih su pak školski savjetnici voljeli spominjati, prikriveno prijeteći, dolazak prosvjetnih inspektora (»Doći će vam inšpekcija!«), a potaknut željom da proširim štogod pozitivnih vibracija, dan kasnije objavljujem – i dalje aktualni – e-mail u kojem se nudi Platforma za hvatanje ravnoteže. Pročitajte ako još niste. Slijede postovi Elementi ocjenjivanja i Svrha trotočja, prvi post koji je osvanuo na početnoj stranici blog.hr. U postovima Veliki odmor i Desert of the Real bavim se neuravnoteženim ravnateljima i njihovim destruktivnim utjecajem na školsku atmosferu. Živi klasik zezancija je na pozitivistički pristup književnosti. Zašto kod nas izostaju ozbiljnije organizirane i učinkovitije javne akcije pokušao sam dokučiti u postu Prije i Drugdje. Val je komentar na istoimeni film o nepodnošljivoj lakoći manipuliranja ljudskim bićima. Zatim su se dogodila ona druga dva umorstva pa sam se, prizivajući u pomoć Tolkiena, zapitao: Ima li smisla? Ima, naravno. Pokušaj da nazrem postojanje dubljeg/višeg smisla vidljiv je u postu Dekalog u kojem sam se drznuo „prevesti“, je li, Deset zapovjedi, tj. naputaka i molbi. U sljedećih pet postova (Jedan dan u životu gospona profesora (u četiri dijela) i Aporije sustava) ponovno se vraćam stanju na terenu, tj. u razredu, i raskrinkavanju hrvatske prosvjetne laži, a o lažima, i to po život opasnim, pišem i u Ljudima laži. O tome kako mi je propao još jedan sat književnosti čitali ste u postu pod naslovom Samhain – Noć vještica, problemom nasilja u školama bavim se u tekstu Nulta tolerancija na nasilje, a o tome da su ljudi danas spremni kupiti i drek ako je dobro upakiran u Kavi od govna. Nad pomicanjem granica dobrog ukusa lamentiram u istoimenom postu, dočim se u postu Gospon profesor na prosvjedu čudim nad malim odazivom studenata na navodno jako dobro organizirani prosvjed vezan uz plaćanje studija. Dalje se pitam tko su stupovi društva i zbog čega još uvijek vrijedi ona Nihil novum sub sole, komentirajući pritom članke objavljene prije stotinu, stotinu i pedeset godina. Kad se pak učenici obrecnu na vas ukoliko im želite zaviriti u bilježnicu, onda je primjereno samoironično uzviknuti: »Odakle nam pravo?!« O tome što se događa u zbornicama i s kakvim se traumama nose akademski građani ove zemlje pisao sam u postu Ekstremno lijevo, a vrlo brojne vaše reakcije izazvao je tekst Gospon Morpheus. Postovi koji slijede vezani su uz boravak gospona profesora na Interliberu (Kolega-vilenjak, Tri knjige…), a bilo je govora i o mačkama i ljudima. Postovi Seks u školi, Dozvola za brak, Pedesetipeta strana, Prosta narav i Dositej & Mile tragikomični su prizori iz školskog života, nekad i sad. U Vijetnamskom veteranu pitam se zašto hrvatski prosvjetari nisu tako zbigecani kao mormonski propovjednici, a u postovima Svit se konča, Sami smo, Sva razlika i Vedro o smrti bavim se jako važnim pitanjima pa ih pročitajte, ako već niste. Slijedi Kuća kruha, da se prisjetimo da živimo i o kruhu, a ne samo o medijima. Malo egzistencijalističke jeze doživjeli ste uz Quo vadis, homine?, a o tome kako donijeti kvalitetnu grupnu odluku naučili ste u Perpetuum stabile. Samo što to treba i primjenjivati. Onda je gospon Kalinić najavio kupovinu tenka koji može izdržati nuklearni udar, na što sam se osvrnuo u postu Boys love toys. Zašto su nekad profesori objavljivali knjige o vlastitom trošku i zašto to danas ne mogu čitali ste u Troškovima štampanja. Uslijedio je tekst o gosponu Sudcu ispod kojega ste ostavili pedeset i dva komentara, najviše do sada. Komentirani su bili i postovi Moralni tajkun, polemika s gosponom Vukasovićem, i Kad školjka zapjeva, futuristička promišljanja. Implantiranjem čipova i utjecajem svijeta spektakla na mentalno zdravlje bavio sam se u postovima 666 i Trumanov sindrom, a religijska problematika nije mi dala mira u Putovanju maga, Kukolju i Dvostrukom aršinu. Podijelio sam s vama i svoj (ne)veseo doček Nove godine, a već pola sata nakon ponoći počeo sam razmišljati o transparentnom društvu i is(pre)kidanosti srca. Oko Nove godine bjesnio je i sukob između Izaka i Jišmaela, a bila je i obljetnica smrti Nikole Tesle, žreca elektriciteta. Vjeruj, vjeruj, vjeruj… ali ne pretjeruj komentar je na dokumentarac Billa Mahera, a osvrt na prijedlog novog nacionalnog kurikuluma osvanuo je pod naslovom Didaskaleinofobija. Iza intermezza Zimski ugođaj, objavio sam posto o prekogrobnom životu After(life) party te post o prostornovremenskom diskontinuitetu Franjevačka teorija relativnosti. Moja nastojanja da potaknem bližnje da posegnu za knjigom uočljiva su u postovima Narnija za potpune početnike i Stilska vježba. O tome dokle smo dogurali svjedoče Šaljivi školski video, Zemlja znanja, Pippi ima gdje na pi-pi, Svračji zakutak i Gospon Mažuranić, a pitao sam se i što su i tko su nama gospon Hamlet, gospon Luther i gospon Marx. Kakve veze ima S.S. Kranjčević sa švercom kokaina čitali ste u Primorskom dobrijanu, a je li postmodernizam mrtav u Altermoderni. Također mi se učinilo zgodnim citirati gospona Eliota u vezi s recesijom, a dašak transcendencije donio je post Božansko pijanstvo. Zašto Zagorci – i dobar dio ostalih Hrvata – vole turbo-folk? O čemu je pisao Oesterreichisches pädagogisches Wochenblatt? Tko je Obama hrvatskim tinejdžericama? I napokon, kakvo je vaše znanje iz književnosti… Sve ste to mogli pročitati i prokomentirati na ovom blogu.
A bome ste to i činili. Statistike pokazuju da je stranicu posjećena preko 24 000 puta (s time da sam brojač postavio negdje mjesec i pol dana nakon objavljivanja prvog posta, 3.10.), a također ste ostavili umalo pa 2000 komentara. O posjetiteljima ovog bloga, napose onima koji manje ili više redovito komentiraju, možda najbolje govori komentar ostavljen 18. veljače:
„Gospodine Profesore, volim doći u Vaše komentare jer su Vaši komentatori izrazito pristojan i intelektualno potkovan svijet sklon kvalitetnim diskusijama“.
Ovome uistinu nemam što dodati. Hvala vam, i do čitanja. Vaš
gospon profesor
P.S. Čestitke uz Dan žena!
četvrtak, 05.03.2009.
Rezultati
Točne odgovore možete provjeriti u jučerašnjem postu. Kriteriji su poznati: 13 do 15 točnih odgovora – dovoljan (2), 16 do 19 – dobar (3), 20 do 23 – vrlo dobar (4) i 23 do 25 – odličan (5).
Eto, toliko što se tiče testiranja za sada. Inače, primijetio sam da su mnogi markirali... ;)
Ocjene idu u imenik, dakako.
utorak, 03.03.2009.
Provjera znanja
Dakle, točne odgovore možete provjeriti u jučerašnjem postu. Što se tiče ocjena, kriteriji su sljedeći: 13 do 15 točnih odgovora – dovoljan (2), 16 do 19 – dobar (3), 20 do 23 – vrlo dobar (4) i 23 do 25 – odličan (5).
Inače, žao mi je zbog nesporazuma oko Kviskoteke i Milijunaša. Naime, nije mi bila namjera nikoga podcjenjivati; pomalo nespretno želio sam ukazati na pomak u medijskom vrednovanju znanja i spomenute emisije treba shvatiti u tom smislu.
I, kao što sam najavio, ovo danas je ZA OCJENU; prema tome, toplo se nadam da ste zagrijali stolicu i da će sve proći kako treba. Bit će mi drago ako mi javite rezultate! I NE PREPISUJTE; to je apsolutno neprihvatljivo (mislim to ozbiljno).
Provjera znanja iz književnosti (gradivo trećeg razreda)
1. Ibsen je svoju dramu nazvao Kuća lutaka jer (se) glavna junakinja Nora: a) voli igrati s lutkama, b) ponaša kao lutka, ukočena je, c) osjeća izmanipuliranom, d) skuplja lutke
2. Da bi pomogla mužu, Nora je: a) ukrala novac iz banke, b) posudila novac, c) krivotvorila potpis, d) ukrala lijek
3. Norin muž je: a) ravnatelj škole, b) direktor poduzeća, c) direktor banke, d) noćni čuvar
4. Nora se zalaže za: a) kontracepciju, b) koncentraciju, c) emancipaciju, d) jotaciju
5. Koji je naziv ispravan: a) larprulartizam, c) larpurlartizam, d) lapurlatizam
6. Spomenuti naziv znači: a) umjetnost protiv umjetnosti, b) umjetnost u umjetnosti, c) umjetnost radi umjetnosti, d) umjetnost izvan umjetnosti
7. Đuro Martić iz pripovijetke Misao na vječnost svirao je: a) harmoniku, b) bas gitaru, c) orgulje, d) bubnjeve, e) nije svirao nego pjevao
8. Stihovi Na vješalima. Suha kao prut. Na uzničkome zidu. su iz Matoševe pjesme: a) 188*, b) 1903., c) 1909., d) 1914.
9. Pepicu iz Matoševe crtice ubili su madžarski vojnici, a njezin muž se: a) objesio, b) otrovao mišomorom, c) opio do smrti, d) ponovno oženio
10. Matoš je opisao posjet: a) Zlataru, b) Krapini, c) Loboru, d) Mariji Bistrici
11. Pravo ime djevojčice Srne iz pripovijetke Duga je: a) Krimhilda, b) Matilda, c) Gudrun, d) Brunhilda
12. Sava, lik iz spomenute Šimunovićeve pripovijetke, bavila se: a) štrikanjem, b) kukičanjem, c) heklanjem, d) vezenjem
13. Fran Galović napisao je pjesmu: a) Proljetni veter, b) Zimski veter, c) Jesenski veter, d) Ljetni veter
14. Sloboda je za Đuku Begovića: a) uživanje u umjetnosti, b) poštivanje tradicije, c) opiranje svim autoritetima, d) imati prava i obaveze
15. Roman Đuka Begović napisao je: a) Josip Kozarac, b) Josip Kosor, c) Ivan Kozarac, d) Ivo Kozarčanin
16. Đuka Begović može nam biti: a) uzor i zvijezda vodilja, b) model ponašanja, c) primjer kakav ne treba biti, d) primjer poštenog seljaka
17. Vjenceslav Novak opisivao je: a) Zagorje i Međimurje, b) otoke i Dubrovnik, c) Senj i Zagreb, d) ličku sredinu
18. U romanu U registraturi romantičarski su elementi vezani uz: a) Ivičino podrijetlo, b) Mecenino podrijetlo, c) Laurino podrijetlo, d) Žoržovo podrijetlo
19. Cintek se bori: a) za plaćanje poreza, b) protiv plaćanja poreza, b) za raskid saveza s Mađarima, d) za to da postane utjerivač poreza
20. U drami Pustolov pred vratima prikazana je igra Erosa i Thanatosa, dakle između ljubavnog nagona i nagona za: a) stjecanjem novca, b) položajem u društvu, c) smrću, d) roditeljstvom
21. Dijalektalnu liriku u razdoblju moderne nije pisao: a) Nazor, b) Domjanić, c) Galović, d) Kranjčević
22. Baudelaire je napisao pjesmu: a) Galeb, b) Golub, c) Albatros, d) Gavran
23. Josip Kozarac je opisao: a) zagorsku šumu, b) slavonsku šumu, c) ličku šumu, d) posavsku šumu
24. Ženski lik iz romana Posljednji Stipančići zove se: a) Valpruga, b) Varburga, c) Valpurga, d) Valburga
25. Emile Zola je podrijetlom: a) Francuz, b) Srbin, c) Hrvat, d) Talijan
ponedjeljak, 02.03.2009.
Priprema za provjeru znanja
E, dragi moji, mislili ste da ćete proći lišo, ali sad ste vi na redu. Sad ćemo vidjeti tko je stvarno čitao lektiru, a tko je surfao po internetu i dangubio. Danas ćemo ponoviti gradivo trećeg razreda, dakle, ovo nije za ocjenu, ali imajte na umu da tijekom tjedna slijedi provjera za ocjenu! Budući da ste generacija koja nema pojma što je Kviskoteka, ali svi dobro znate što je Milijunaš, koncipirao sam pitanja po uzoru na dotični show. Samo što ih ima više. Dakle, nemojte (sami sebe) varati: zbrojite točne odgovore pa ćemo vidjeti tko bi koliko dobio*.
Ponavljanje gradiva iz književnosti
1. Otac Goriot je bio: a) tvorničar tjestenine, b) tvorničar cipela, c) tvorničar igračaka, d) nije bio tvorničar nego kuhar
2. Tko je bio Rastignac: a) lopov, b) izumitelj, c) vlasnik pivovare, d) student
3. Raskoljnikov je lihvarku ubio: a) pištoljem, b) motornom pilom, c) sjekiricom, d) povećim kamenom
4. Sonja iz romana Zločin i kazna preziva se: a) Džemova, b) Marmeladova, c) Medova, d) Sirupova
5. Kojem tipu romana pripada Zločin i kazna: a) monološko-asocijativnom, b) egzistencijalističkom, c) romanu ideje, d) psihološkom romanu
6. Stiva Oblonski je Ani Karenjinoj: a) muž, b) brat, c) svekar, d) ljubavnik
7. Društvena okolina u romanu Ana Karenjina: a) dopušta preljub, ali ne i izvanbračnu zajednicu, b) ne dopušta preljub, c) dopušta izvanbračnu zajednicu
8. Poveži parove: a) muški: Levin, Vronski, Oblonski, b) žene: Ana, Kitty, Doli (Ana-Vronski, Kitty-Levin, Doli-Oblonski)
9. Ana se ubija: a) pištoljem, b) otrovom, c) baci se pod tramvaj, d) baci se pod vlak, e) skoči s mosta
10. Vronski nakon Anine smrti odlazi u rat između: a) Rusa i Turaka, b) Turaka i Srba, c) Turaka i Poljaka, d) Hrvata i Srba
11. Kojem književnom pravcu pripada Emile Zola: a) realizmu, b) naturalizmu, c) modernizmu, d) simbolizmu
12. Glavni lik istoimenog Zolinog romana zove se: a) Nina, b) Nana, c) Neva, d) Nona
13. Dopuni nazive Šenoinih djela: a) _PRIJAN_ Lovro, b) __PROSJAK_Luka, c) Propast_VENECIJE_, d) Postolar i VRAG_, e) __KAMENI_ svatovi
14. Šenoa se zalagao za: a) romantizam, b) realizam, c) naturalizam, d) modernizam
15. Realizam u hrvatskoj književnosti traje od: a) 1861-1881, b) 1881-1892, c) 1855-1875, d) 1892-1902
16. Ljubomil Tito Babić pravo je ime književnika: a) Antuna Kovačića, b) Vjenceslava Novaka, c) Ksavera Š. Gjalskog, d) Eugena Kumičića
17. Cintek je bio a) siromašni seljak, b) ugledni građanina, c) propali plemić, d) svećenik
18. Mecena iz romana U registraturi je Lauri bio: a) djed i skrbnik, b) otac i ljubavnik, c) brat i neprijatelj, d) prijatelj i potpora
19. Druga velika ljubav Ivice Kičmanovića zvala se: a) Janica, b) Danica, c) Ančica, d) Fanika
20. Laura je tzv. fatalna žena. To znači da je: a) skromna i poštena, b) pametna i proračunata, c) lijepa i opasna, d) tupa i neobrazovana
21. Glavni ideal Kranjčevićevog Mojsija je: a) društveni uspjeh, b) ljenčarenje, c) sloboda, d) dobitak na lottu
22. Svatovi iz romana Eugena Kumičića su: a) veseli, b) pijani, c) začuđeni, d) pokisli
23. Dekadencija izražava: a) vjeru u budućnost civilizacije, b) slutnju u propast civilizacije, c) radost i optimizam, d) ravnodušnost spram civilizacije
24. Parnasovci su dobili ime po: a) tome što ih je bilo samo nekoliko (‘par nas’), b) planini u Grčkoj, c) tome što su se okupljali u parnoj kupelji, d) bez razloga
25. Baudelaire svoje čitatelje poziva da se: a) rastrijezne, b) opamete, c) raspamete, d) opajaju
*Kome se da, naravno. :)
nedjelja, 01.03.2009.
Gospon Mažuranić
"Za Mažuranićeva je banovanja otvoreno Sveučilište u Zagrebu i velik broj školskih i kulturnih institucija, a doneseni su i slobodoumni zakoni o slobodi tiska i okupljanja. Jedan od najvažnijih događaja u povijesti hrvatskog školstva dogodio se 14. listopada 1874., kada je usvojen Zakon o pučkim školama i preparandijama kojim je uvedena opća obveza pohađanja osnovnih četverogodišnjih škola s "opetovnicom" u trajanju od jedne godine. Crkvi je oduzeto pravo nadzora nad pučkim školama, a ustanovljeni su školski odbori u koje su uz učitelje i predstavnike države ulazili i roditelji učenika. Zakonu se, osim katoličkog, protivilo i pravoslavno svećenstvo, te srpski liberali. Na kraju je zakon ipak prihvaćen pa je u Hrvatsku uvedeno obvezno, tzv. "pučkoškolsko" obrazovanje."
Sudeći po ovoj fotografiji snimljenoj u jednom našem gradu, mnogi koji su završili pučku školu trebali su opetovati najmanje jedan razred...