gospon profesor
nedjelja, 15.03.2009.
Ateistička epifanija
Ispričavam se onima koji su ovaj kratki citat koji slijedi već pročitali u prethodnom postu, ali kako bih volio da ga pročitaju i oni koji su preko vikenda imali i pametnijeg posla od posjećivanja ovog bloga, ili oni koji će ga možebiti po prvi put posjetiti, odlučio sam ga ponovno objaviti, ovaj put uz dodatno pojašnjenje.
Naime, kako se nakon posta o ateističkim talibanima razvila više nego živa diskusija, s brojem komentara koji je premašio i post o gosponu Sudcu (ukupno njih 56), i s obzirom na to da se pokazalo da je tema koja se dotiče (ne)vjerovanja u Transcendentno Biće velikom broju čitatelja vrlo intrigantna, pomislio sam da bih mogao objaviti još štogod s tim u vezi.
Ali, o tome malo kasnije.
Oni koji redovito čitaju blog znaju da sam se u nekoliko navrata osvrnuo na vjerska pitanja (Putovanje maga, Kukolj, Gospon Sudac, Vjeruj, ali ne pretjeruj …), i to kritički. Neki su čitatelji – vjernici – u komentarima tada spominjali moju navodnu sitničavost. Međutim, to što sam se neki dan usudio iznijeti dvojbe (i) na račun pokušaja da se na tramvaj okači po mom mišljenju, koje doista nikoga ni na što ne obvezuje, posve promašena bukačka parola, neke je, imam dojam, u određenoj mjeri uzrujalo. Ovaj put, neke ateiste.
Čini se da izvjesnom tipu ljudi ne odgovara djelomično slaganje s njihovim stavovima: jedino na što pristaju je bezrezervno svrstavanje na njihovu stranu. Zato nije bilo dovoljno dobro to što sam jasno rekao kako nisam a priori protiv postavljanja ateističkih natpisa na tramvaj. Iako sam objasnio zbog čega sam duboko uvjeren da je upravo taj konkretni anarhistički poklič na više razina kontraproduktivan u ovoj sredini, ispalo je da nisam za „ateističku stvar“ neupitno i bezrezervno, i prema tome, ispao sam, u najboljem slučaju konzervativan, a u najgorem – vježbenik za propovjednika. Odnosno, u najboljem slučaju ispalo je da dociram, a u najgorem da – podcjenjujem. Krasno. :) Premda nemam potrebu previše pojašnjavati, određena doza dociranja imanentna je koncepciji bloga, a javni nastupi izvan učionice ne uklapaju se nikako u moje omiljene aktivnosti tako da bih propovjednikom mogao postati jedino ukoliko bih dobio posebno pomazanje – odozgo.
To što – jer srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje – nisam ateist, ne znači da me pojedini, nadam se rijetki, vjernici – što sam od jednoga i čuo – ne bi u neka „bolja“ vremena poslali na lomaču, „da se pročistim“. S druge strane, čim u razgovoru s nekim ateistom dadem naslutiti da ne mislim da je, primjerice, sve tek igra neurona u našem mozgu (vjerovanje u anđele na vršku igle da i ne spominjem), najčešća je – kod prosječnog domaćeg nevjernika – reakcija da me se po kratkom postupku svrsta u katoličke fundamentaliste, klerofašiste ili jednostavno slaboumne praznovjernike, ovisi već o tome o kakvom se tipu nevjernika radi.
Konkretno (i nužno pojednostavljeno), rekao bih da u Hrvatskoj živi relativno malo „pravih“ ateista i relativno malo „pravih“ vjernika. Još je manje zelota, s jedne i druge strane, premda su oni najglasniji. Problem je (i) u percepciji. „Pravim“ ateistima se čini da je oko 90% ljudi koji se izjašnjavaju kao vjernici katastrofalno mnogo. Osjećaju se ugroženima, spominju talibanizaciju države itd. „Pravim“ vjernicima se pak čini da se tih oko 90% ljudi samo nominalno izjašnjava kao vjernici, a zapravo žive baš kao i ateisti – kao da Boga nema. Iz njihove perspektive, to je također katastrofa. I oni se osjećaju ugroženima, spominju bezbožnu ateizaciju društva itd.
I svako toliko netko digne dreku. Da li zbog reklame za Red Bull, da li zbog šeprtljavog odnosa marketinških magova u ZET-u prema preuzetim obvezama. Ili zbog skretanja pozornosti na svoju udrugu, ligu, koaliciju ili što već.
Da stvari, kao što vazda ističem, nisu crno-bijele, pokazuje i slučaj obraćenika iz prethodnog posta. Evo, dakle, još jednom njegovog iskustva:
„Kazati da je netko 'vidio svjetlo' blijedi je opis duhovnog ushita poznata samo preobraćeniku…
Čini se kao da novo svjetlo isijava čitavom lubanjom. Sav svemir otkriva svoj oblik kao kada se zalutali dijelovi slože u slagalicu jednim čarobnih zamahom. Sada postoji odgovor na svako pitanje, sumnje i sukobi stvar su bolne prošlosti…
Odsada više ništa ne može uznemiriti preobraćenikov nutarnji mir i jasnoću – osim povremenog straha od ponovnog gubitka vjere, dakle od gubitka onoga što samo po sebi čini život vrijednim te od ponovnog zapadanja u stanje totalnog mraka.“
Riječi su ovo što ih je napisao pisac – u tom času uvjereni ateist – Arthur Koestler, koji se ranih tridesetih godina 20. stoljeća bio priključio njemačkoj komunističkoj partiji, a napisao ih je u zanosu što ga je bio prožeo prilikom učlanjenja.
Ovakve – netko je spomenuo opijum za narod? – ateističke epifanije bile su pravilo, ne izuzetak. U svakom ljudskom biću čuči i homo religiosus, samo što se to očituje na – trenutno – nešto preko šest milijardi načina.