Novi grafit na zidu jedne škole u Hrvatskoj:
B. OBAMA, VOLIM TE!
Zar je dotle došlo? :)
Kad je sinoć u Poslovnom klubu (HTV 1) gospon Tomljenović predstavio knjigu Nadnica, cijena, profit Karla Marxa (Izvori, 2009.), morao sam se uštinuti i provjeriti jesam li budan. Da, nisam sanjao: u samostalnoj, suverenoj, štoviše katoličkoj Hrvatskoj, državi s tržišnim gospodarstvom i parlamentarnom demokracijom, državi pred vratima EU-a i NATO pakta, ponovno se po stolu lupa Marxovim djelima i ponovno se priziva taj raščupani bradonja – za neke prorok, za neke lažni prorok – da nam pojasni što je to zapravo kapitalizam i kuda sve to vodi.
Na satovima TIPSS-a (za mlađe čitatelje: Teorija i praksa samoupravnog socijalizma) naučio sam da je kapitalistički sustav u sebi proturječan i da će nužno propasti. Početkom 90-ih većina je građana Hrvatske (i ostalih socijalističkih/komunističkih država) bez krzmanja prihvatila kapitalizam koji se odjednom nametnuo kao nešto što nema alternative pa se čak govorilo o „kraju povijesti“. Na Marxa se furao još samo gospon Šuvar s nekolicinom istomišljenika koji su poručivali, vidjet ćete vi još… I tako, nije prošlo ni dvadesetak godina (u povijesti ni treptaj oka), kad eto ti, na nacionalnoj televiziji svjedočimo (kakvom-takvom, ali ipak) come backu njemačkog filozofa koji je Hegela okrenuo naglavce. („Kada dubi na glavi, Hegelu postaje nemoguće izgovoriti riječi ’apsolutni duh’. Svaki put kada pokuša, umjesto njih se može čuti samo ’dijalektički materijalizam’.“ Keith Ward, Bog – vodič za zbunjene) Dakle, Marx je smatrao da je pokretačka sila povijesti „materija“, konkretno, ekonomski čimbenici proizvodnje i razmjene. Povijest (ekonomije) nužno će, smatra on, završiti stvaranjem društva u kojem će svi imati koliko im treba i u kojem će svatko raditi što želi i koliko želi. To će ujedno biti i kraj dijalektičkog povijesnog procesa jer će sva proturječja karakteristična za ranija društvena uređenja biti prevladana. I svi – koji prežive diktaturu proletarijata – živjet će sretno i berićetno u raju zemaljskom. Kako kaže Ward u spomenutoj knjizi: „Više neće biti potlačenih jer će svi tlačitelji biti mrtvi“. Znamo iz povijesti 20. stoljeća kako su izgledali pokušaji da se Marxove zamisli i realiziraju: spominje se brojka od stotinjak milijuna žrtava (nisu valjda baš svi bili buržuji i kulaci?). Odbacivši Hegelov „duh“ i licemjerni građanski moral, marksizam je širom otvorio vrata staljinizmu, maoizmu, polpotizmu i ostalim užasima koji i danas traju u, primjerice, Sjevernoj Koreji. Početkom 90-ih nitko nije toliko likovao kao bjelosvjetski ideološki protivnici komunizma… Tržište se odjednom povećalo do neslućenih razmjera. Svima su procurile sline. There Will Be Blood.
E sad, pa kako to da onda gospon Tomljenović maše u studiju katedrale hrvatskog duha jednom Marxovom knjigom, reklamirajući je kao „džepni Kapital“, uz preporuku svekolikom pučanstvu – a napose poduzetnicima – da je pročita?
Možda nas prosvijetli Marxova izjava iz 1867.: „Vlasnici kapitala će kod radnika poticati kupnju skupe robe, stanova i tehnologije, obvezujući ih pritom na skupe kredite do razine neizdrživosti. Neplaćeni dugovi će izazvati bankrot banaka koje će se morati nacionalizirati…“
Zvuči poznato? Zvuči itekako poznato. Kad britanski premijer govori o nacionaliziranju banaka, a Daily Telegraph piše da će 13. listopada 2008. ostati u povijesti zapamćen kao dan kad je „britanski kapitalistički sustav priznao svoj neuspjeh“, kad svakodnevno gledamo kako se „preplanuli“ (Berlusconi) američki predsjednik bori za spas sustava putem državne intervencije neviđenih razmjera, onda moramo zaključiti da je gospon Marx ipak nešto znao o dijalektici i aporijama kapitalizma, samo što je sintezu vidio u ovome (slijedi nastavak gornjeg navoda): „…pa će država onda krenuti putem koji vodi u komunizam“. Hm, možda su ovi promašaji iz 20. stoljeća bili prvi mačići koji se u vodu bacaju, a prava stvar tek slijedi? Mislim, pa tko ne bi htio živjeti u utopijskom društvu u kojem imaš koliko hoćeš, radiš koliko hoćeš i pritom nikoga ne tlačiš niti tebe itko ugnjetava? Je l’ drugačiji svijet stvarno moguć? Brine me jedino ta međufaza, diktatura proletarijata. Bi li se ona nekako mogla izbjeći? Možda gospon Žižek zna kako? On razumije i Hegela i Marxa i kapitalizam. Ili gospon Obama? Sinoć je rekao da neće biti para za pohlepne i gramzive kapitaliste, samo za one dobre...
I, kao mali pedagoški kuriozitet za kraj, izvještaj Ispitnog povjerenstva pred kojim je mladi Karl Marx polagao maturu davne 1835.
Rodom iz Triera, 17 godina star, evangeličke vjeroispovijesti, sin advokata, gospodina pravnog savjetnika Marxa iz Triera, proboravio je pet školskih godina u trierskoj gimnaziji.
Moralno ponašanje u odnosu na upravu i drugove bilo je dobro.
Sposobnost i marljivost. On raspolaže s lijepim sposobnostima; pokazao je u klasičnim jezicima, u njemačkom i u povijesti veoma zadovoljavajuću, u matematici zadovoljavajuću i u francuskom slabu marljivost.
Znanja i uspjesi. Jezici: u njemačkom poznavanje gramatike, kao i njegovi sastavi, vrlo su dobri. Latinski on prevodi i objašnjava, lakša mjesta iz klasika koji se čitaju u gimnaziji bez pripreme, tečno i sigurno. U razgovoru na latinskom on je stekao zadovoljavajuće tečno izražavanje. U grčkom njegovo poznavanje i njegova umješnost da razumije klasike gotovo je ista kao u latinskom.
Nauke: religiozna saznanja. Njegovo znanje kršćanskog vjeronauka i moralnog pouka je jasno i obrazloženo; on do izvjesnog stupnja zna povijest kršćanske crkve.
Matematika: njegova saznanja u matematici su dobra. U povijesti i geografiji on, opće uzev, ima dovoljno zadovoljavajuća saznanja. Fizika: njegova saznanja u fizici su srednja.
Nižepotpisana Ispitna komisija na osnovu toga, imajući u vidu da on sad napušta gimnaziju da bi izučavao pravne nauke, odlučila je da mu izda diplomu zrelosti i otpušta ga, uzdajući se u to da će on, zahvaljujući njegovim sposobnostima, ispuniti nade, koje se u njega polažu.
Ostalo je povijest.
Listam tako neki dan u arhivi učiteljski list Oesterreichisches pädagogisches Wochenblatt (br. 6. od 9. veljače 1859.) i naiđem na Podsjetnik za školu namijenjen kolegama učiteljima iz Habsburške Monarhije. Evo što kaže:
Istinsku, pravu popularnost učitelj teško postiže, a onaj koji je ne gradi na ugledu nikada!
Odvedi školsku mladež na procesiju!
Prilikom obilaska crkve obično se pjeva lijepa četveroglasna pjesma.
Učitelj neka pri čitanju ne zamijeni naglašavanje s deklamiranjem; on sam mora dobro znati čitati i biti prirodan, pazeći na čisti, gramatički ispravan izgovor.
Uputiti molbu za knjige za siromašne učenike.
Prozrači učionicu! Sjeti se otići u crkvu. Protumači sutrašnje evanđelje.
Poučavaj o tjelesnoj i duhovnoj prirodi čovjeka.
Ne opterećuj seosku djecu s čestim zadaćama.
Učitelj može istinski odgajati i obrazovati samo ako i sam sebe istinski odgaja i obrazuje.
Ljubav i istinitost su zvijezde vodilje kršćanskog odgoja.
Njeguj smisao za urednost, ali pazi da se ona ne pretvori u taštinu.
Upozori na fašničke ludorije.
Objasni svojim učenicima sve atmosferske pojave.
Vama učiteljima povjereni su nasljednici Zemlje i Neba.
A pronašao sam i jednu simpatičnu vijest o unapređenju gđice Klotilde Cvetišićeve, u Hrvatskom učiteljskom domu br. 4., od 20. veljače 1908.
Visoka kr. Zemaljska vlada, odio za bogoštovlje i nastavu, imenovala je gđicu Klotildu Cvetišićevu, ravnateljicu ženske stručne škole u Zagrebu, nadzornicom za sve stručne škole u Hrvatskoj i Slavoniji, pa za ručni rad i kućanstvo u svim djevojačkim školama. Priopćujući tu vijest našim čitačima držimo svojom ugodnom dužnosti, da prvoj nadzornici naše mile otadžbine od srca čestitamo to odlično unapređenje. Opsežan i mnogostran rad, kojim se imenovana nadzornica dosada istakla kao učiteljica, ravnateljica viših djevojačkih škola i spisateljica dokazom je da je izbor prve nadzornice u našoj domovini bio srećne ruke.
Neki čitatelji bloga sjetit će se u vezi s činjenicom da se radi o neudanoj kolegici jednog mog starijeg posta…
Vrti mi se ovih dana – očito mi dragi Bog ne da mira – metafizička poezija po glavi (mislim pritom na Eliota, ne na Cecu), a danas cijeli dan pada mi na um pjesma američkog pjesnika, puritanca Edwarda Taylora (1645.-1729.), koji je svojoj obitelji zabranio da nakon njegove smrti objave pjesme što ih je bio napisao, tako da su po prvi put izdane tek negdje tridesetih godina 20. stoljeća. Ako mene pitate, srećom. Jer, kad god čitam ovu njegovu pjesmu što slijedi, naslutim što znači kad Pavao piše da treba biti napojen Duhom (Poslanica Efežanima 5,18), a ne vinom. (Premda je sâm Taylor očito dobro poznavao tehnologiju dobivanja žestice…). Eee, da nam je više takvih iskustava… (uzdah).
U ljudskom Te liku, Gospode, uznoseći
U ljudskom Te liku, Gospode, uznoseći
ko zlatnu pecaru Te vidim nebeske mirodije.
Tvoja je sveta ljubav žar kojim se grije
žesta milosti Tvoje u milosrđa peći.
Tvoja su usta lijevak kroz koji žesta lije,
a duša mi je boca; do vrha napuni je.
Tvoj govor je tekućina u ovoj posudi,
vodica posvećena, puna milosti Tvoje.
Tvoje će riječi vazda eter milosti dosuti
i osnažiti piće u svakom sudu svojem.
I kap destilirane Tvoje riječi, Bože,
milošću Tvojom napojit me može.
Tvoja božanska usta, zlatna kovnica jezika,
sve riječi što ih padom povukoh u blato,
– da se na njima opet iskuje Tvoja slika –
crpeć iz rudnika milosti, optaču suhim zlatom.
Ko rastaljeno zlato milost se Tvoja lije,
daj da mi duša bude boca što je pije.
Živjeli!
Koka-kola, Marlboro, Suzuki,
Diskoteke, gitare, buzuki,
To je život, to nije reklama,
Nikom nije lepše nego nama.
Negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća počeo sam primjećivati kako u srednjoj školi koju sam polazio sve više mojih kolegica i kolega – a radilo se nota bene o kajkavskom kraju – sluša srpske i bosanske narodnjake. Koliko se sjećam, među ondašnjim srednjoškolcima iznimno su popularni bili Miroslav Ilić (Pozdravi je pozdravi, volim je ko pre, eh da mogu poslati joj suze, suze bi joj rekle sve…), inače apsolutna legenda, zatim „bosanski Alen Delon“ Halid Bešlić (Neću, neću, dijamante, suho zlato, brilijante, ni safire, nit' rubine, samo ona da ljubi meeee…), pa Hanka Paldum (Voljela sam oči zelene, voljela sam oči nevjerne…), Nedžad Salković (Ne klepeći nanulama, dok silaziš sa čardaka…), Mitar Mirić (Živela, živela ljubav, kažimo sada u glas, prokleti, prokleti bili, svi koji rastave nas…), Nazif Gljiva (Nije meni što sam ranjen sad, nit što moram umrijeti mlad, već što drage nema iz sokaka, da zaliječi rane u junaka…), Marinko Rokvić, Himzo Polovina, Vesna Zmijanac…, i, naravno, jedna i jedina, Lepa Brena (Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol… (1981.), Mile voli disko, disko, a ja kolo šumadijsko… (1982.), Sitnije, Cile, sitnije, pokaži mi najbitnije… (1983.), da spomenem najveće njezine hitove tih godina koji su dezorijentiranim jugoslavenskim masama pomagali da zaliječe tugu zbog odlaska najvećeg sina naših naroda i narodnosti).
Budući da je mene osobno više potresla smrt Johna Lennona (»E, jesi čuo da je ubojica imao sa sobom Lovca u žitu?«), i budući da sam tada znao nabrojati sve pjesme sa svih albuma skupine The Doors u bilo koje doba dana ili noći (»Treća stvar na drugoj strani Morrison Hotela je Queen of the Highway!«) , a engleski sam brusio prevodeći stihove poema Celebration of the Lizard (The snake was pale gold, Glazed and shrunken…) i An American Prayer (Shake dreams from your hair, My pretty child, my sweet one… Što li je Jim htio reći?), bio sam svjetlosnim godinama udaljen od svijeta i svjetonazora vršnjaka koji su se ložili na Almu Ekmedžić. Ipak, s obzirom na dobar sluh i nemogućnost da se u potpunosti akustički izoliram od sve prisutnijeg i sve agresivnijeg istočnjačkog melosa, popamtio sam brojne numere, čemu je naročito pridonio boravak u JNA gdje prvih šest mjeseci nisam čuo ne rock glazbu nego niti obične zabavnjake. Za doručak (»Danas konzerva ovčetine iz 1972.!«), ručak (»Boranija, peti dan za redom!«) i večeru (»Ćufte sa spanaćem u paradajz-sosu!«) na pisti smo, čekajući smotru (»Čivša motra, opet smotra«, psovali su Kosovari) slušali jedino i isključivo repertoar koji je odgovarao Di-džeju, desetaru Bratoljubu Pantiću iz Surdulice, a kako tada i do walkmana nije bilo baš jednostavno doći, uz sve oblike fizičkog i psihološkog terora koji sam podnosio (»Je li bre VOJNIČE, kako ti to stoje OPRTAČI?! Na šta, bre, ličiš, BRE?! Idi trkom do komande, proveri jesam li tamo!«), morao sam podnositi i stihove poput Pusti da te mole, al' zapamti jedno, davala, ne davala, umreće se jednom… (V. Zmijanac).
Teško mi je bilo tih osamdesetih proniknuti u umove mladih kajkavaca koji su po klijetima i kućama, za rođendane i Nove godine, uz gemište i domaći špek i luk, gibanicu i puricu s mlincima uvijek i svugdje slušali glazbu koja mi se činila neusporedivo manje bliskom od Beatlesa i Stonesa, Floyde da ne spominjem. U redu, o ukusima se ne raspravlja, to je jasno. Po svoj prilici je nerazumijevanje bilo obostrano. Ipak, teško mi je bilo predočiti prizor u kojem naši vršnjaci u Vrnjačkoj Banji na nekoj žurki slušaju Veselo, veselo Zagorci, Suze za zagorske brege ili Vu plavem trnaci. Teško mi je bilo zamisliti, dok sam promatrao kako na raznim veselicama moji poznanici, Štijef i Jurek, padaju u trans i razbijaju tanjure o zidove i flaše o vlastite glave, a sve uz I tebe sam sit kafano, dabog da se zapalila…, dakle, teško mi je bilo zamisliti da neki Milenko i Srđan seku vene uz novi LP Dečki z bregov ili Krapinu ’83. Bit će da ima nešto u orijentalnim ritmovima što opija, što tjera ljude da skaču na stolove i drlje košulje. Kako bilo, osamdesetih godina Hrvatska je bila oblijepljena plakatima koji su najavljivali gostovanja Halida Muslimovića i Mile Kitića.
I što se od tada, u tom smislu, promijenilo?
Uglavnom ništa, osim nekolicine imena.
Danas učenici u školi u kojoj radim, njih otprilike trećina (optimistična procjena), slušaju na MP3 playerima i mobitelima Daru Bubamaru, Gogu Sekulić, Seku Aleksić i Jelenu Karleušu, koja je za časopis Vreme (br. 431, 23. siječnja 1999.) izjavila sljedeće: „Svi mi u ovom poslu smo, u suštini, kurve. Ne baš u pravom smislu te reči, ali tu negde. Umeće je sebe dobro unovčiti. Ja sebe ubrajam u vrhunske kurve koje umeju da se prodaju za najbolju moguću cenu, na najveštiji način“.
Prema ovoj novoj generaciji turbo-folk izvođačica, Hanka Paldum i Fahreta Jahić Živojinović su glazbene dive i distingvirane dame, uistinu fine gospođe, a narodnjaci iz osamdesetih zvuče kao glazba vaše i naše mladosti. Dobro, razumijete što želim reći. Jer, iz ove perspektive benigni folk iz osamdesetih mutirao je u maligni turbo-folk devedesetih i dvijetisućitih. Prema nekim analitičarima, moguće je pratiti uspon Miloševićevog režima (Mila braćo, došlo novo doba, rodio se Milošević Sloba) i promocija turbofolka kao glazbene vrste s povlaštenim položajem, ali to je već tema za sebe. Meni je ovdje interesantniji fenomen kojemu svjedočim, kao što rekoh, od osamdesetih do danas, a to je da se u Hrvatskoj, bez obzira na rat i sve što s time ide, i dalje sluša Ceca, koja čak ima i fan-site u Hrvatskoj („Dobro došli na PRVI I NAJBOLJI HRVATSKI CECA RAŽNATOVIĆ FAN SITE! Na ovom situ ćete moći svakodnevno čitati zanimljivosti o najpopularnijoj pjevačici Balkana Ceci Ražnatović! Uz to su Vam također dostupni i drugi sadržaji npr. kompletna Cecina biografija na hrvatskom jeziku, diskografija, lyrics, fotogalerija, video galerija i mnoštvo drugih! BUDITE NAJBOLJI - BUDITE CECA-FANS!“), a fascinira me i činjenica da postoje tinejdžeri koji bez problema na zaslonu mobitela imaju Pavelićevu fotografiju i slušaju naizmjence Marka Perkovića (Nećete u Čavoglave dok smo živi mi...) i Svetlanu Cecu Ražnatović (Nude mi beli luk i rakiju, na noge staju i dobacuju, iz kog sam filma bože ispala, sve bih na jedno mesto poslala...) .
Pa to je, štojaznam, kao da je netko ’79. istodobno slušao Sex Pistols i Emerson, Lake & Palmer, išao na radne akcije (ORA Sava ’79.) i na proštenje u Mariju Bistricu . Nezamislivo!
Ili je to ta kreolizacija o kojoj je riječ u Manifestu altermoderne?
Thomas Stearns Eliot
Šuplji ljudi
Šuplji smo ljudi
Nadjeveni smo ljudi
Držimo se jedni drugih
Glave ispunjene slamom. Jao!
Naši usahli glasovi
Kad šapćemo među sobom
Tihi su i besmisleni kao
vjetar u suhoj travi
Il vršljanje štakora po razbitom staklu
u našem suhom podrumu
Spodoba bez obrisa, sjena bez boje,
Paralitična gesta, gesta bez pokreta;
Oni koji su prešli, tamo
Upravljenih očiju, u drugo Kraljevstvo smrti
Pamte nas – ako nas pamte – ne kao bludne
Izgubljene duše, već samo
Kao šuplje ljude,
Nadjevene ljude.
Oči koje ne smijem u snu sresti
U smrtnome kraljevstvu snova
Te se oči ne pojavljuju:
Tamo, oči su sunce
Što na slomljenom stupu sja se
Tamo, stablo se neko svija
I čujemo glase
U pjevanju vjetra
Dalje i svečanije
No zvijezde što se gase.
O ne daj da se približim
U smrtnome kraljevstvu snova
Daj da se i ja odjenem
U tako promišljene maske
Krzno štakora, vranino perje, ukrštene motke
Na kakvom polju
Da se vladam ko što se vjetar vlada
Ne bliže –
Ne taj konačni susret
U sumračnom kraljevstvu.
Ovo je mrtva zemlja
Ovo je zemlja kaktusa
Ovdje se kameni idoli
Uzdižu i ovdje primaju
Poniznu molitvu iz ruke mrtva čovjeka
Pod trepetom zvijezde što se gasi.
Je li ovako
U drugom kraljevstvu smrti
kad se budimo sami
U sat kada
Drhteći od nježnosti
Usne, koje bi ljubiti htjele,
Oblikuju molitvu razbijenom kamenu.
Oči nisu ovdje
Ovdje nema očiju
U ovoj dolini zvijezda što umiru
U ovoj šupljoj dolini
Slomljenoj čeljusti naših
Kraljevstava izgubljenih
Na ovom posljednjem sastajalištu
Mi se pipajuć zbijamo
Izbjegavamo govor
Skupljeni na obali nabujale rijeke
Slijepi, osim ako se
Opet ne pojave oči
Kao vječita zvijezda
Mnogolatična ruža
Sumračnog kraljevstva smrti
Nada jedino
Praznih ljudi.
Igramo kolo okolo kaktusa
Okolo kaktusa okolo kaktusa
Igramo kolo okolo kaktusa
Ujutro u pet sati.
Između ideje
I stvarnosti
Između geste
I čina
Pada Sjena
Jer tvoje je Kraljevstvo
Između zamisli
I kreacije
Između osjećaja
I reakcije
Pada Sjena
Život je vrlo dug
Između želje
I grča
Između mogućnosti
I postojanja
Između suštine
I silaska
Pada Sjena
Jer Tvoje je kraljevstvo
Jer Tvoje je
Život je
Jer Tvoje je
Ovako evo svršava svijet
Ovako evo svršava svijet
Ovako evo svršava svijet
Ne praskom nego cviljenjem.
*Posvećeno onima koji upravljaju (ili im se barem tako čini).
K. Van Loon: PLOD STRASTI
Znate li što je Klinefelterov sindrom? Cijeli zaplet romana Plod strasti (Marjan tisak, Split, 2003.) nizozemskog pisca i novinara Karela Van Loona temelji se upravo na njemu. Dakle, Klinefelterov sindrom genetsko je oboljenje koje pogađa isključivo muškarce, a uzrok mu je prisutnost jednog ili više dodatnih X kromosoma. Oboljela osoba sterilna je od rođenja. Bolest je neizlječiva.
Armin Minderhout, urednik prirodoznanstvenih udžbenika, udovac i, kako je vjerovao, otac trinaestogodišnjeg sina, želeći u novoj vezi začeti dijete, nakon liječničkog pregleda doznaje da je oduvijek bio sterilan. To, dakako, mijenja sve. Majka dječaka, prerano preminula Monika, čijoj ljepoti i originalnosti u njegovim očima ravne nema (kako reče, »Nitko se nije znao smijati podrugljivije od Monike« (str. 63.)), pokazala se zagonetkom. Tko je otac djeteta postaje tako pitanje svih pitanja (a njih u knjizi ima mnogo: od toga kako preživjeti smrt voljene žene, preko meditiranja nad zakučastim citatima iz gnostičkog Filipovog evanđelja, do lucidnog propitivanja Darwinove teorije).
Roman po koncepciji podsjeća na whodunnit krimiće, tek ovdje se ne traži onaj koji je život oduzeo, već onaj koji ga je stvorio (i podvalio drugome). Glavni junak frenetično pokušava doznati tko je bio donator, pri čemu saznajemo mnoštvo interesantnih bioloških (i inih) pojedinosti. Primjerice, spava li žena u kratkom roku s dvojicom muškaraca, njihovi će se spermatozoidi međusobno (koristeći se toksičnom kiselinom) boriti do istrebljenja. (U romanu su i inače česte znanstvene reference. Tako jednom prilikom Armin svom, hm, sinu Bou objašnjava temeljne principe znanstvenog svjetonazora i, općenitije, autonomnog mišljenja navodeći ga da se sam uvjeri u funkcionalnost matematičkih formula, zaključujući: »…ljudi… pretpostavljaju stvari na određen način, jer im je nekakav autoritet tako rekao…; jesu li stvari doista onakve kakvima ih smatramo, većina ljudi o tome nema blagog pojma. Nemoj to nikada zaboraviti« (str. 160.).)
Pretvarajući se preko noći u detektiva, Armin posjećuje muškarce za koje pretpostavlja da su obavili nečasnu rabotu (bivšeg Monikinog partnera, ginekologa, kolegu s posla…). Osim spomenutih scijentističkih ekskursa, istraga je ispresijecana retrospektivnim scenama idiličnog obiteljskog života (pritom pod idiličnim autor smatra zajednički život bez blagoslova države i crkve, u opoziciji spram tzv. građanskih vrijednosti, temeljen na svojevrsnom derivatu posthipijevštine na nizozemski način…). Jedan od rukavaca radnje upoznaje nas i s prethodnom generacijom, naime, s Arminovim i Monikinim roditeljima. U tim prizorima, kao i u živopisnim opisima trenutaka što ih Armin provodi sa, hm, sinom (ekspresivni opisi nizozemskog priobalja s florom i faunom kao primjerenim backgroundom), Van Loon promišlja međuobiteljske veze, napose one očeva i sinova, navodeći nas da učinimo isto. Naročito dobra prilika za to je smrt Arminova oca.
Roman je, dakako, bremenit emocijama, ali nipošto nije cmizdrav; naprotiv, pogađa senzibilitet suvremenog čitatelja. Glavni se lik od teško podnošljive spoznaje brani, kako drugačije nego (samo)ironijom, no svako toliko pukne. U cijelu priču autor uspijeva ubaciti i pokoju kritiku kapitalizma, mučenja životinja u znanstvene svrhe i, svako toliko, duhovite opaske poput ove: »Postoje slučajevi, naravno, gdje je dijete pljunuti otac. Sličnost između Georgea W. Busha i njegovog oca je toliko velika da se čovjek zapita je li gospođa Bush uopće sudjelovala u procesu, ili se u ovom slučaju može govoriti o prvom uspješnom ljudskom kloniranju« (str. 143.).
Tko je, dakle, otac, saznajemo kako i priliči na samom kraju.
Naposljetku, recimo koju i o prijevodu. Nažalost, rečenice poput »Nisam izgubio sposobnost preplavljivanja je s lažima« (str. 123.) nisu rijetkost. Čovjek bi pomislio da su posao obavili kompjuterski program i smušena lektorica.
Šteta za ovaj žestoki roman iz zemlje tulipana.
Sinoć sam gledao (HTV2) onu emisiju za intelektualce i sve koji se takvima osjećaju, Drugi format, i bila je prikazana kratka reportaža iz londonske Tate Britain galerije. Postavljena je tamo nova izložba (otvorena do 26. travnja) pod nazivom Altermodern. Kustos, Nicolas Bourriaud, objasnio je u nekoliko riječi koncepciju. Naime, ustvrdio je da je postmodernizam zapravo mrtav i da je nastupilo doba altermoderne pa je prikupio neke radove koji istu prezentiraju. Naćulio sam uši. Već sam, ima tome koja godina, bio načuo da se šuška o post-postmodernizmu, ali nisam to smatrao previše ozbiljnim, kad li, eto ti ga na, gospon Bourriaud posve nedvosmisleno upokojuje postmodernizam. Baš sam se onako zainteresirao o čemu se radi, budući da posljednjih tjedana, još od posta Transparentno društvo?, pomalo popunjavam rupe u znanju kad je u pitanju postmodernistička misao. Naime, kako sam tijekom studija jugoslavistike u prošlom stoljeću bio zaokupljen više poviješću književnosti (Primijetili ste moju opsesiju arhivima? E, to mi je ostalo od tada.) te sam, uz drage mi pisce iz tzv. starije hrvatske književnosti, tko zna koliko vremena potrošio i na, primjerice, također interesantno razdoblje srpske književnosti iz doba Nemanjića, pa na život i djelo jednoga Zaharija Orfelina ili, recimo na tekstove Ljubezni Haralampije i Život i priključenija Dositeja Obradovića (a da i ne spominjem sate koje sam proveo čitajući naslove s popisa literature za ispite iz slovenske (Dogodek v mestu Gogi) ili makedonske (Beli mugri) književnosti), nekako sam propustio obratiti više pozornosti na Baudrillarda, Derridau ili Foucaulta. I tako, taman sam počeo kopčati što znači to da „znakovi konstruiraju realno kao simulaciju“, taman sam počeo propitivati ideje o značenju i komunikaciji i pomalo kužiti o čemu je riječ u knjizi Postmodernism, or the Cultural Logic of Late Capitalism Frederica Jamesona, kojemu se smučila plitkost postmodernističkih „djela“, kad, cap!, gotovo, prošo voz, prošla baba s kolačima, eto nam altermoderne. Gdje si bio, što si radio? Ta još se kao društvo nismo pravo ni modernizirali, a nekmoli postmodernizirali! Tako ti je to kad živiš na periferiji civilizacije. Trendovi se rađaju negdje drugdje.
No, frustraciju izazvanu osjećajem da me prostor-vrijeme pregazilo ipak su donekle ublažili gosti u studiju, kunsthistoričarka Leonida Kovač i teoretičar vizualnih umjetnosti Krešimir Purgar. Naime, lijepo su nama zainteresiranim i uznemirenim laicima objasnili da se cijeli taj projekt u Tate Britain uklapa u suvremenu hipermarketinšku orijentaciju, naime, sveopću komercijalizaciju kulturne ponude pa je kustos Bourriaud smislio kako da skrene pažnju na izložbu tako što će je reklamirati kao prijelomni događaj koji označava ni manje ni više nego „smrt postmodernizma“. Nije loša ideja, priznajem. On si je može dopustiti. Drago mi je inače bilo vidjeti da su i neki naši mlađi umjetnici već na tragu altermoderne (David Maljković…), premda je eto službeno započela 4. veljače, kad je izložba otvorena.
A sada, ekskluzivno, vjerojatno po prvi put u (nedotjeranom!) hrvatskom prijevodu:
MANIFEST ALTERMODERNE
POSTMODERNIZAM JE MRTAV
Pojavljuje se novi modernitet, preoblikovan za doba globalizacije – shvaćene u njezinim ekonomskim, političkim i kulturalnim aspektima: altermoderna kultura.
Porast komunikacije, putovanja i migracije utječe na način na koji živimo.
Naši svakodnevni životi sastoje se od putovanja u kaotičnom i uskomešanom svijetu/kozmosu.
Multikulturalizam i identitet preuzela je kreolizacija: umjetnici sada kreću od globalizirane kulture.
Ovaj novi univerzalizam temelji se na premještanjima/prijevodima (translations), titlovanju (subtitling) i općenitom dubbingu.
Današnja umjetnost istražuje tkanje vezâ između teksta i slike, vremena i prostora.
Umjetnici reagiraju na novu globaliziranu percepciju. Oni propituju kulturalni pejzaž zasićen znakovima i stvaraju nove putove između mnogostrukih formata izraza i komunikacije.
Eto, da ne biste rekli da niste znali.
Mislim, kao zainteresiranom laiku, već mi je neko vrijeme jasno da dolazi do nekakvog hipermiksanja svega i svačega i da to više nije moguće pokriti čak niti pojmovima „globalizacija“ i/ili „postmodernizam“. Imam osjećaj kako sve postaje zastarjelo i/ili beznačajno već u trenutku kad se pojavi. Čujte, to me pomalo deprimira. Konkretno, ovaj novi Nacionalni kurikulum već je zapravo passe, i praktički bi već trebalo pisati novi, ali i on već nekako unaprijed nema puno stvarnog smisla. Imam snažan dojam da se uključeni samo prave da sve to ima neku težinu, ali zapravo duboko u sebi svi, od gospona ministra pa do kolega iz OŠ Fra Kaje Adžića u Rakitovici, znaju da su sve to samo kopipejstane fraze i recikliranje floskula o „društvu znanja“. Pokušava nam se prodati (obratite pažnju na ministrov diskurs: »Ja vjerujem u istinu.«) u osnovi modernistička vjera u napredak, optimizam, racionalnost, priča o jednoj apsolutnoj istini hrvatskog školstva, znanosti i politike, a mi se osjećamo postmodernistički iscrpljeno, pesimistično, manje-više iracionalno, bez iluzije o jednoj apsolutnoj ideološkoj istini.
A sad još i altermoderna. Ipak, hej, možda stvar i nije potpuno bespredmetna. Ako ništa, barem nam otvara neku perspektivu, neke nove horizonte. Ako je postmodernizam na samrti, a u modernizam više ne vjerujemo, zakoračimo – što nas košta, osim izleta u London? – znatiželjno u altermoderno doba. Ako je zabavno barem onoliko koliko i crtić koji ga pojašnjava, možda i neće biti tako loše.
Danas dva članka. Prvi iz 1908., a drugi iz 2009. Dvije mini-reportaže, jedna iz Švedske, druga iz Hrvatske.
Đaci u školama imadu kupališta i liječnike!
Švedske pučke škole imadu osam godišta. Stupiš li u kojem švedskom gradu u moderno uređenu školsku zgradu, ona će te se najugodnije dojmiti. Naći ćeš tu dovoljno svjetla, uzduha, velika i prostrana stubišta, koja su često urešena originalnim radnjama švedskih umjetnika. Školske sobe isto su tako svijetle i velike, pa imadu udobne klupe za svako pojedino dijete.
U prostranim hodnicima nalaze se stolovi za umivanje i klinčanci za odijelo. U zgradi je i školsko kupalište u kom se pojedini razredi kupaju svakih 8-10 dana. Škole imadu i svoje liječnike. Za gimnastiku, pjevanje, ručni rad nalaze se u zgradi posebni prostori. U švedskim školama obligatno je uvedena obuka u kuhanju i kućanstvo, pa djevojčice imaju priliku da se potpuno upute u vođenju kućanstva. Djevojčice se podučavaju također u šivanju i krojenju rublja. Dječaci opet vježbaju u posebnom ručnom radu, t.zv. slöjdu.
Nadalje se u Švedskoj sada radi o tom da se u školu uvede posebna obuka, kojoj će biti svrha da djecu upoznade sa štetnim djelovanjem alkohola, a vijeća se o tom, bi li dobro bilo, da se u posljednjim godištima drže predavanja o seksualno-higijenskom pitanju. Na svršetku spominjemo da roditelji i skrbnici imadu pravo u svako doba doći u školu i biti kod obuka. Na taj način podržavaju Švedi što uži saobraćaj između škole i doma.
Hrvatski učiteljski dom br. 19. od 5. listopada 1908.
Đaci u školama bez pitke vode i sa zahodima u dvorištu!
»Nevjerojatno je da u današnje vrijeme učenici u školi nemaju pitku vodu, da su zahodi izvan zgrade i bez vode, a da ne govorim o starim podovima, stolariji kroz koju puše... Mi roditelji smo već razmišljali da pozovemo sanitarnog inspektora i sigurni smo da bi zatvorio školu. Bio sam i u matičnoj školi i u županiji, i samo sam dobio prazna obećanja«, kazao je Josip Baltić, otac osnovnoškolca iz područne škole OŠ Fra Kaje Adžića u Rakitovici.
Ta je škola jedna od šest u kojima su neprimjereni uvjeti za održavanje nastave na što roditelji godinama upozoravaju, a posljednje obećanje o obnovi dobili su prije više od godinu i pol dana. U ljeto 2007. saborski zastupnik Franjo Lucić obećao je obnovu škola s 3,4 milijuna kuna iz državnoga proračuna i Svjetske banke.
Kroz program pomoći školama trebalo je dograditi četiri učionice Ekonomske škole u Požegi, što stoji tri milijuna kuna i napraviti centralno grijanje u područnoj školi Badljevina, za što je potrebno 100.000 kuna, no radovi nikad nisu počeli. »Za sve su krivi nesposobnjakovići u županiji koji su se rugali kada sam pričao da je novac osiguran. Kasnije, kada je to ponovio i državni tajnik iz Ministarstva obrazovanja, počeli su raditi projekte. Da su ih odmah napravili, novac bi već bio iskorišten«, kazao je F. Lucić.
Projekte je u svibnju prošle godine prva napravila OŠ Braće Radića iz Pakraca za područnu školu u Badljevini dok je pleternička škola, troškovnik u ministarstvo poslala krajem godine. Ekonomska škola zasad ima samo lokacijsku dozvolu, a s projektima se, kaže ravnateljica Marinka Parac, kasni zbog rješavanja imovinskih odnosa.
»Za sve projekte smo osigurali novac. Potpisan je i sporazum s ministarstvom o sufinanciranju. Žao nam je što se s poslom kasni. Bitno je da program sa Svjetskom bankom neće propasti jer je realizacija predviđena do 2010. «, kaže dožupan za društvene djelatnosti Ivan Peić.
Večernji list od 9. veljače 2009.
P.S. Jeste li primijetili da se zahodi u članku o švedskim školama uopće ne spominju? Kao da se, božemiprosti, podrazumijevaju.
Opet sam ovih dana zaglavio u pismohrani, riskiravši da nakon gripe navučem kakvugod novu respiratornu boljeticu, a sve to ne bih li pronašao štogod zgodno za blog. Tako sam, primjerice, naišao na statistiku objavljenu u Školi br. 10, od 22. listopada 1908.
Ugarska prijestolnica uzdržaje 2 velike realke, 3 više trgovačke škole, 2 više djevojačke škole i gimnazije, 1 obrtno-risarsku školu, 11 dječačkih i 16 djevojačkih mjesnih škola, 90 pučkih škola, 3 ubožnice i zavoda za ubogu djecu, 66 zavoda za čuvanje djece, 7 trgovačkih tečaja ženskih, 4 obrtne škole, 6 škola za trgovačke pomoćnike, 44 škole za obrtničke pomoćnike i 6 popravilnica. U svim tim školama ima 2 361 učitelj i učiteljica, koji podučavaju skupno 82 897 učenika i učenica. Budimpešta ima po tom više školske djece, nego naš Zagreb stanovnika.
Jedna od neuralgičnih točaka nastave književnosti je i neusklađenost nastavnog sadržaja i uzrasta učenika. Da, često čujemo o tome kako su današnja djeca zrelija, kako se razumiju u tehniku itd. Ako se zrelost procjenjuje po vještini surfanja internetskom pornotopijom i po umješnosti korištenja mobitela kao šalabahtera, onda se slažem, neki su već i prezreli. No, kad na red dođe gradivo, pokaže se da pred sobom imate gomilu dječurlije nesposobne za iole zahtjevniju refleksiju, čemu, kao što sam rekao, pridonosi i neprimjereni izbor književnih predložaka. Naime, budući da se književnost obrađuje kronološkim slijedom, djeca u 2. razredu srednje škole suoče se tako i s Hamletom. Sad, u gimnazijama je recepcija još kakva takva, ali u strukovnim školama učenici – kojima je postmodernističko sravnjivanje vrijednosti ko dobar dan – vrijednost besmrtnog Shakespeareovog djela prilično relativiziraju, da ne kažem minoriziraju. U stilu, Shakespeare, Shakespeare, e pa što je? A relativiziraju ga zato jer ga ne razumiju. A ne razumiju ga zato jer ga ne mogu razumjeti. Dakako, većina ih donekle pohvata fabulu, tko je Hamlet, tko je Klaudije, tko Gertruda, a zatim razina snalaženja rapidno opada (Laert, Ofelija, Polonije?) i opada (Horacije, Rosencrantz, Guildenstern?!)... Može se to činiti čudnim, ali svatko tko radi u školi zna o čemu govorim: sjajno je već ako uspijem postići da učenici pohvataju imena likova i njihove međusobne odnose. Želim li pak ući u dublje razloge Hamletove ironije i cinizma, njegove zapitanosti nad smislom života i snatrenja o samoubojstvu, želim li pozabaviti se svim onim zbog čega Hamlet je to što je... odjednom primjećujem kako se podiže komunikacijska barijera, a pogledi postaju staklasti. Jer, ti razlozi sežu u samo srce tame ovoga svijeta i u mračne ponore ljudskih duša, a pred sobom imam ipak relativno neiskvarene mlade ljude koji o razmjerima zala kojima ovaj planet obiluje imaju malo pojma. (Razmatrao sam inače mogućnost da nabavim kakvu zgodnu lubanju pa da na sat dođem prikladno opremljen, ali kad sam vizualizirao sebe kako je nosim po školskim hodnicima – zbornicu da ne spominjem – do daljenjeg sam odustao.)
Sve u svemu, učenicima bih trebao objasniti zašto ljudi imaju vraški dobrih razloga ubiti se i zašto to ipak uglavnom ne učine. Hamlet bi to svakako želio učiniti jer, dok važe razloge za i protiv (samoubojstva), s nekim čudnim guštom razmatra mogućnost da je najbolje „Umrijet – usnut, ništa više! / I usnuvši dokončat srca bol / I prirodnih još tisuć’ potresa. / Što baština su tijelu – to je kraj, / Da živo ga poželiš!“. Ali, tu ga obuzme sumnja, a što ako smrt nije kraj i ako nas u toj nekoj „zemlji neotkrivenoj“ čekaju još gora zla? I da nema te sumnje, tko bi normalan htio podnositi „svijeta bičeve“, „porugu tlačitelja“, „podsmijeh oholih“, „tromost pravde“ i „naprasitost vlasti“? „I tko bi tovar nosio u znoju / I stenjao pod teretom života / Kad ne bi volju mutio nam strah / Od nečeg poslije smrti…“? Djeca – adolescenti prepuni životne energije – sve ovo ipak zapravo ne razumiju, ne mogu razumjeti jer jednostavno nisu dovoljno dugo živjela.
Pada mi sad na um jedna zen priča koju sam prvi put pročitao upravo u srednjoj školi i nisam je tada shvaćao. Postoji nekoliko verzija, naišao sam na ovu:
Putujući, neki čovjek u polju naiđe na tigra. Dade se u bijeg, ali tigar jurne za njim. Bježeći završi na nekoj litici, oklizne se i pade. U padu se, srećom, uhvati za korijen neke puzavice i to ga zadrži. Biljka se od njegove težine napola iščupa i čovjek se opasno zanjiše nad rubom provalije. Tigar ga je njuškao odozgo. Drhteći, čovjek pogleda u dubinu, a dolje ugleda drugog tigra kako čeka da ga razdere. Samo ga je jedan korijen biljke držao da se ne surva u provaliju.
Odjednom se odnekud pojaviše dva miša, jedan bijeli i jedan crni, te stadoše malo pomalo grickati puzavicu. Gore tigar, dolje tigar, a uz to još i dva luda miša! Čovjek u muci zakoluta očima i u tom trenutku ugleda kraj sebe sočnu jagodu. Stisnuvši grčevito jednom rukom puzavicu, drugom ubere jagodu, pomiriši je i pojede.
Kako je samo bila slatka!
Kao šesnaestogodišnjak dakle priču nisam shvaćao, ali je danas itekako dobro razumijem. A razumijem bome i ambivalentnog kraljevića. Da sam u 2. razredu srednje škole imao i najboljeg profesora književnosti, ne bi mi mogao objasniti stvarni smisao Hamletovog lamentiranja, očajavanja nad životom i odustajanja od samoubojstva (jedino) zbog straha od mogućih nepoznatih prekogrobnih mukâ. Nadalje, jedno od pitanja iz Čitanke 2 glasi: Prokomentiraj univerzalne probleme u djelu: prijateljstva, braka, osvete, mržnje, ubojstva, vlasti… i Izdvoji misli koje imaju općeljudsko značenje. Čujte, o tim stvarima i odrasli mucaju, a učenici mahom bijelo gledaju, jer što će o braku i ostalom reći netko tko je zainteresiran uglavnom za beskonačno prčkanje po mobitelu, dokono pljucanje ispred škole, neumorno žicanje za Žuju, netko tko je prošli sat imao tjelesni, pa se još hladi, a sljedeći sat ima kontrolnu iz kemije pa je u laganoj panici i po podlaktici ispisuje formule. Da, da, sad ćemo mi časkom izdvojiti misli s općeljudskim značenjem, na brzinu ćemo protumačiti jedan od najkompleksnijih likova u cjelokupnoj književnosti, brzo ćemo objasniti što znači kad Hamlet Ofeliju tjera u samostan i krhkost naziva ženom. Sve to, i još više, objasnit ćemo u dva školska sata i učenici će obogaćeni dubokim uvidima pisati nadahnute referate o blijedom danskom kraljeviću… Tako to valjda izgleda u glavama onih mandarina s fakulteta i iz ministarstva koji su zaključili da je idealno doba za upoznavanje s Hamletom 2. razred srednje škole. Moje višedesetljetno iskustvo pokazuje da bi ipak o tome bilo primjerenije razgovarati – premda već pomalo i u to sumnjam – tijekom 4. razreda, a ni tada ne samo dva sata i, žalosno ali istinito, ne sa svim učenicima. No, kako ne živimo u idealnom svijetu – o čemu rječito svjedoči i Shakespeare – kao što napomenuh, zadovoljan sam već i ako učenik zna suvislo prepričati radnju. Netko – tko ne radi u školi – će to nazvati spuštanjem kriterija, a netko – tko stoji ispred današnje mladeži – će reći „gladi bradu, stari moj!“.
Na kraju vas ostavljam s besmrtnim monologom da se i sami na trenutak osvrnete na vlastitu egzistenciju i procijenite gdje ste u odnosu na izluđenog princa.
„Bit ili ne bit – to je pitanje!
Je l’ dičnije za ljudski um sve praćke
I strjelice silovite sudbine
Podnosit il zgrabit oružje,
Oduprijet se i moru jada kraj
Učinit? Umrijet – usnut, ništa više!
I usnuvši dokončat srca bol
I prirodnih još tisuć’ potresa.
Što baština su tijelu – to je kraj,
Da živo ga poželiš! Umrijeti
– I usnut – usnut – pa i snivat možda!
Da, to je smetnja sva. Jer snovi, što
U smrtnom tome snu nas mogu snaći
Zemaljske ako muke stresemo,
Da – to je što nam ruku ustavlja
I to je razlog što je nevolja
Dugovječna. Jer tko bi inače
Podnosit htio svijeta bičeve
I poruge i silu tlačitelja
I rug i podsmijeh ljudi oholih
I bol što kini ljubav prezrenu
I tromost pravde, naprasitost vlasti
I krivdu što je tiha zasluga
Od nevrijednika trpi – kada može
I samim šilom račun svoj da smiri?
I tko bi tovar nosio u znoju
I stenjao pod teretom života
Kad ne bi volju mutio nam strah
Od nečeg poslije smrti, neka zemlja
Neotkrivena, kojoj ni jedan
Sa granica se putnik ne vraća,
Te volimo podnosit sva ta zla
No pobjeći u nepoznata.Tako
Razmišljanje nas čini kukavcima,
Te srčanosti boja prirodna
Izblijedi sva od pustog mozganja,
A važne i goleme zamisli
Iz tijeka svoga zato izlaze
I gube ime djela.“
< | veljača, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery