Koka-kola, Marlboro, Suzuki,
Diskoteke, gitare, buzuki,
To je život, to nije reklama,
Nikom nije lepše nego nama.
Negdje početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća počeo sam primjećivati kako u srednjoj školi koju sam polazio sve više mojih kolegica i kolega – a radilo se nota bene o kajkavskom kraju – sluša srpske i bosanske narodnjake. Koliko se sjećam, među ondašnjim srednjoškolcima iznimno su popularni bili Miroslav Ilić (Pozdravi je pozdravi, volim je ko pre, eh da mogu poslati joj suze, suze bi joj rekle sve…), inače apsolutna legenda, zatim „bosanski Alen Delon“ Halid Bešlić (Neću, neću, dijamante, suho zlato, brilijante, ni safire, nit' rubine, samo ona da ljubi meeee…), pa Hanka Paldum (Voljela sam oči zelene, voljela sam oči nevjerne…), Nedžad Salković (Ne klepeći nanulama, dok silaziš sa čardaka…), Mitar Mirić (Živela, živela ljubav, kažimo sada u glas, prokleti, prokleti bili, svi koji rastave nas…), Nazif Gljiva (Nije meni što sam ranjen sad, nit što moram umrijeti mlad, već što drage nema iz sokaka, da zaliječi rane u junaka…), Marinko Rokvić, Himzo Polovina, Vesna Zmijanac…, i, naravno, jedna i jedina, Lepa Brena (Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol… (1981.), Mile voli disko, disko, a ja kolo šumadijsko… (1982.), Sitnije, Cile, sitnije, pokaži mi najbitnije… (1983.), da spomenem najveće njezine hitove tih godina koji su dezorijentiranim jugoslavenskim masama pomagali da zaliječe tugu zbog odlaska najvećeg sina naših naroda i narodnosti).
Budući da je mene osobno više potresla smrt Johna Lennona (»E, jesi čuo da je ubojica imao sa sobom Lovca u žitu?«), i budući da sam tada znao nabrojati sve pjesme sa svih albuma skupine The Doors u bilo koje doba dana ili noći (»Treća stvar na drugoj strani Morrison Hotela je Queen of the Highway!«) , a engleski sam brusio prevodeći stihove poema Celebration of the Lizard (The snake was pale gold, Glazed and shrunken…) i An American Prayer (Shake dreams from your hair, My pretty child, my sweet one… Što li je Jim htio reći?), bio sam svjetlosnim godinama udaljen od svijeta i svjetonazora vršnjaka koji su se ložili na Almu Ekmedžić. Ipak, s obzirom na dobar sluh i nemogućnost da se u potpunosti akustički izoliram od sve prisutnijeg i sve agresivnijeg istočnjačkog melosa, popamtio sam brojne numere, čemu je naročito pridonio boravak u JNA gdje prvih šest mjeseci nisam čuo ne rock glazbu nego niti obične zabavnjake. Za doručak (»Danas konzerva ovčetine iz 1972.!«), ručak (»Boranija, peti dan za redom!«) i večeru (»Ćufte sa spanaćem u paradajz-sosu!«) na pisti smo, čekajući smotru (»Čivša motra, opet smotra«, psovali su Kosovari) slušali jedino i isključivo repertoar koji je odgovarao Di-džeju, desetaru Bratoljubu Pantiću iz Surdulice, a kako tada i do walkmana nije bilo baš jednostavno doći, uz sve oblike fizičkog i psihološkog terora koji sam podnosio (»Je li bre VOJNIČE, kako ti to stoje OPRTAČI?! Na šta, bre, ličiš, BRE?! Idi trkom do komande, proveri jesam li tamo!«), morao sam podnositi i stihove poput Pusti da te mole, al' zapamti jedno, davala, ne davala, umreće se jednom… (V. Zmijanac).
Teško mi je bilo tih osamdesetih proniknuti u umove mladih kajkavaca koji su po klijetima i kućama, za rođendane i Nove godine, uz gemište i domaći špek i luk, gibanicu i puricu s mlincima uvijek i svugdje slušali glazbu koja mi se činila neusporedivo manje bliskom od Beatlesa i Stonesa, Floyde da ne spominjem. U redu, o ukusima se ne raspravlja, to je jasno. Po svoj prilici je nerazumijevanje bilo obostrano. Ipak, teško mi je bilo predočiti prizor u kojem naši vršnjaci u Vrnjačkoj Banji na nekoj žurki slušaju Veselo, veselo Zagorci, Suze za zagorske brege ili Vu plavem trnaci. Teško mi je bilo zamisliti, dok sam promatrao kako na raznim veselicama moji poznanici, Štijef i Jurek, padaju u trans i razbijaju tanjure o zidove i flaše o vlastite glave, a sve uz I tebe sam sit kafano, dabog da se zapalila…, dakle, teško mi je bilo zamisliti da neki Milenko i Srđan seku vene uz novi LP Dečki z bregov ili Krapinu ’83. Bit će da ima nešto u orijentalnim ritmovima što opija, što tjera ljude da skaču na stolove i drlje košulje. Kako bilo, osamdesetih godina Hrvatska je bila oblijepljena plakatima koji su najavljivali gostovanja Halida Muslimovića i Mile Kitića.
I što se od tada, u tom smislu, promijenilo?
Uglavnom ništa, osim nekolicine imena.
Danas učenici u školi u kojoj radim, njih otprilike trećina (optimistična procjena), slušaju na MP3 playerima i mobitelima Daru Bubamaru, Gogu Sekulić, Seku Aleksić i Jelenu Karleušu, koja je za časopis Vreme (br. 431, 23. siječnja 1999.) izjavila sljedeće: „Svi mi u ovom poslu smo, u suštini, kurve. Ne baš u pravom smislu te reči, ali tu negde. Umeće je sebe dobro unovčiti. Ja sebe ubrajam u vrhunske kurve koje umeju da se prodaju za najbolju moguću cenu, na najveštiji način“.
Prema ovoj novoj generaciji turbo-folk izvođačica, Hanka Paldum i Fahreta Jahić Živojinović su glazbene dive i distingvirane dame, uistinu fine gospođe, a narodnjaci iz osamdesetih zvuče kao glazba vaše i naše mladosti. Dobro, razumijete što želim reći. Jer, iz ove perspektive benigni folk iz osamdesetih mutirao je u maligni turbo-folk devedesetih i dvijetisućitih. Prema nekim analitičarima, moguće je pratiti uspon Miloševićevog režima (Mila braćo, došlo novo doba, rodio se Milošević Sloba) i promocija turbofolka kao glazbene vrste s povlaštenim položajem, ali to je već tema za sebe. Meni je ovdje interesantniji fenomen kojemu svjedočim, kao što rekoh, od osamdesetih do danas, a to je da se u Hrvatskoj, bez obzira na rat i sve što s time ide, i dalje sluša Ceca, koja čak ima i fan-site u Hrvatskoj („Dobro došli na PRVI I NAJBOLJI HRVATSKI CECA RAŽNATOVIĆ FAN SITE! Na ovom situ ćete moći svakodnevno čitati zanimljivosti o najpopularnijoj pjevačici Balkana Ceci Ražnatović! Uz to su Vam također dostupni i drugi sadržaji npr. kompletna Cecina biografija na hrvatskom jeziku, diskografija, lyrics, fotogalerija, video galerija i mnoštvo drugih! BUDITE NAJBOLJI - BUDITE CECA-FANS!“), a fascinira me i činjenica da postoje tinejdžeri koji bez problema na zaslonu mobitela imaju Pavelićevu fotografiju i slušaju naizmjence Marka Perkovića (Nećete u Čavoglave dok smo živi mi...) i Svetlanu Cecu Ražnatović (Nude mi beli luk i rakiju, na noge staju i dobacuju, iz kog sam filma bože ispala, sve bih na jedno mesto poslala...) .
Pa to je, štojaznam, kao da je netko ’79. istodobno slušao Sex Pistols i Emerson, Lake & Palmer, išao na radne akcije (ORA Sava ’79.) i na proštenje u Mariju Bistricu . Nezamislivo!
Ili je to ta kreolizacija o kojoj je riječ u Manifestu altermoderne?
< | veljača, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery