Sinoć sam gledao (HTV2) onu emisiju za intelektualce i sve koji se takvima osjećaju, Drugi format, i bila je prikazana kratka reportaža iz londonske Tate Britain galerije. Postavljena je tamo nova izložba (otvorena do 26. travnja) pod nazivom Altermodern. Kustos, Nicolas Bourriaud, objasnio je u nekoliko riječi koncepciju. Naime, ustvrdio je da je postmodernizam zapravo mrtav i da je nastupilo doba altermoderne pa je prikupio neke radove koji istu prezentiraju. Naćulio sam uši. Već sam, ima tome koja godina, bio načuo da se šuška o post-postmodernizmu, ali nisam to smatrao previše ozbiljnim, kad li, eto ti ga na, gospon Bourriaud posve nedvosmisleno upokojuje postmodernizam. Baš sam se onako zainteresirao o čemu se radi, budući da posljednjih tjedana, još od posta Transparentno društvo?, pomalo popunjavam rupe u znanju kad je u pitanju postmodernistička misao. Naime, kako sam tijekom studija jugoslavistike u prošlom stoljeću bio zaokupljen više poviješću književnosti (Primijetili ste moju opsesiju arhivima? E, to mi je ostalo od tada.) te sam, uz drage mi pisce iz tzv. starije hrvatske književnosti, tko zna koliko vremena potrošio i na, primjerice, također interesantno razdoblje srpske književnosti iz doba Nemanjića, pa na život i djelo jednoga Zaharija Orfelina ili, recimo na tekstove Ljubezni Haralampije i Život i priključenija Dositeja Obradovića (a da i ne spominjem sate koje sam proveo čitajući naslove s popisa literature za ispite iz slovenske (Dogodek v mestu Gogi) ili makedonske (Beli mugri) književnosti), nekako sam propustio obratiti više pozornosti na Baudrillarda, Derridau ili Foucaulta. I tako, taman sam počeo kopčati što znači to da „znakovi konstruiraju realno kao simulaciju“, taman sam počeo propitivati ideje o značenju i komunikaciji i pomalo kužiti o čemu je riječ u knjizi Postmodernism, or the Cultural Logic of Late Capitalism Frederica Jamesona, kojemu se smučila plitkost postmodernističkih „djela“, kad, cap!, gotovo, prošo voz, prošla baba s kolačima, eto nam altermoderne. Gdje si bio, što si radio? Ta još se kao društvo nismo pravo ni modernizirali, a nekmoli postmodernizirali! Tako ti je to kad živiš na periferiji civilizacije. Trendovi se rađaju negdje drugdje.
No, frustraciju izazvanu osjećajem da me prostor-vrijeme pregazilo ipak su donekle ublažili gosti u studiju, kunsthistoričarka Leonida Kovač i teoretičar vizualnih umjetnosti Krešimir Purgar. Naime, lijepo su nama zainteresiranim i uznemirenim laicima objasnili da se cijeli taj projekt u Tate Britain uklapa u suvremenu hipermarketinšku orijentaciju, naime, sveopću komercijalizaciju kulturne ponude pa je kustos Bourriaud smislio kako da skrene pažnju na izložbu tako što će je reklamirati kao prijelomni događaj koji označava ni manje ni više nego „smrt postmodernizma“. Nije loša ideja, priznajem. On si je može dopustiti. Drago mi je inače bilo vidjeti da su i neki naši mlađi umjetnici već na tragu altermoderne (David Maljković…), premda je eto službeno započela 4. veljače, kad je izložba otvorena.
A sada, ekskluzivno, vjerojatno po prvi put u (nedotjeranom!) hrvatskom prijevodu:
MANIFEST ALTERMODERNE
POSTMODERNIZAM JE MRTAV
Pojavljuje se novi modernitet, preoblikovan za doba globalizacije – shvaćene u njezinim ekonomskim, političkim i kulturalnim aspektima: altermoderna kultura.
Porast komunikacije, putovanja i migracije utječe na način na koji živimo.
Naši svakodnevni životi sastoje se od putovanja u kaotičnom i uskomešanom svijetu/kozmosu.
Multikulturalizam i identitet preuzela je kreolizacija: umjetnici sada kreću od globalizirane kulture.
Ovaj novi univerzalizam temelji se na premještanjima/prijevodima (translations), titlovanju (subtitling) i općenitom dubbingu.
Današnja umjetnost istražuje tkanje vezâ između teksta i slike, vremena i prostora.
Umjetnici reagiraju na novu globaliziranu percepciju. Oni propituju kulturalni pejzaž zasićen znakovima i stvaraju nove putove između mnogostrukih formata izraza i komunikacije.
Eto, da ne biste rekli da niste znali.
Mislim, kao zainteresiranom laiku, već mi je neko vrijeme jasno da dolazi do nekakvog hipermiksanja svega i svačega i da to više nije moguće pokriti čak niti pojmovima „globalizacija“ i/ili „postmodernizam“. Imam osjećaj kako sve postaje zastarjelo i/ili beznačajno već u trenutku kad se pojavi. Čujte, to me pomalo deprimira. Konkretno, ovaj novi Nacionalni kurikulum već je zapravo passe, i praktički bi već trebalo pisati novi, ali i on već nekako unaprijed nema puno stvarnog smisla. Imam snažan dojam da se uključeni samo prave da sve to ima neku težinu, ali zapravo duboko u sebi svi, od gospona ministra pa do kolega iz OŠ Fra Kaje Adžića u Rakitovici, znaju da su sve to samo kopipejstane fraze i recikliranje floskula o „društvu znanja“. Pokušava nam se prodati (obratite pažnju na ministrov diskurs: »Ja vjerujem u istinu.«) u osnovi modernistička vjera u napredak, optimizam, racionalnost, priča o jednoj apsolutnoj istini hrvatskog školstva, znanosti i politike, a mi se osjećamo postmodernistički iscrpljeno, pesimistično, manje-više iracionalno, bez iluzije o jednoj apsolutnoj ideološkoj istini.
A sad još i altermoderna. Ipak, hej, možda stvar i nije potpuno bespredmetna. Ako ništa, barem nam otvara neku perspektivu, neke nove horizonte. Ako je postmodernizam na samrti, a u modernizam više ne vjerujemo, zakoračimo – što nas košta, osim izleta u London? – znatiželjno u altermoderno doba. Ako je zabavno barem onoliko koliko i crtić koji ga pojašnjava, možda i neće biti tako loše.
Post je objavljen 11.02.2009. u 14:13 sati.