Vrti mi se ovih dana – očito mi dragi Bog ne da mira – metafizička poezija po glavi (mislim pritom na Eliota, ne na Cecu), a danas cijeli dan pada mi na um pjesma američkog pjesnika, puritanca Edwarda Taylora (1645.-1729.), koji je svojoj obitelji zabranio da nakon njegove smrti objave pjesme što ih je bio napisao, tako da su po prvi put izdane tek negdje tridesetih godina 20. stoljeća. Ako mene pitate, srećom. Jer, kad god čitam ovu njegovu pjesmu što slijedi, naslutim što znači kad Pavao piše da treba biti napojen Duhom (Poslanica Efežanima 5,18), a ne vinom. (Premda je sâm Taylor očito dobro poznavao tehnologiju dobivanja žestice…). Eee, da nam je više takvih iskustava… (uzdah).
U ljudskom Te liku, Gospode, uznoseći
U ljudskom Te liku, Gospode, uznoseći
ko zlatnu pecaru Te vidim nebeske mirodije.
Tvoja je sveta ljubav žar kojim se grije
žesta milosti Tvoje u milosrđa peći.
Tvoja su usta lijevak kroz koji žesta lije,
a duša mi je boca; do vrha napuni je.
Tvoj govor je tekućina u ovoj posudi,
vodica posvećena, puna milosti Tvoje.
Tvoje će riječi vazda eter milosti dosuti
i osnažiti piće u svakom sudu svojem.
I kap destilirane Tvoje riječi, Bože,
milošću Tvojom napojit me može.
Tvoja božanska usta, zlatna kovnica jezika,
sve riječi što ih padom povukoh u blato,
– da se na njima opet iskuje Tvoja slika –
crpeć iz rudnika milosti, optaču suhim zlatom.
Ko rastaljeno zlato milost se Tvoja lije,
daj da mi duša bude boca što je pije.
Živjeli!
Post je objavljen 19.02.2009. u 21:35 sati.