Drage (ne)vjernice, dragi (ne)vjernici! Dragi agnostici, braćo i sestre!
Pročitao sam podosta vrsnih – nažalost neprevedenih – apologija ateističkog weltanschauunga, od hrabroga Spinoze (koji se, doduše, nikad nije formalno izjasnio kao ateist, ali je „ateističkoj stvari“ uvelike pridonio svojim Teološko-političkom raspravom iz 1670.), skeptičnoga Humea (The Natural History of Religion of Miracles), lucidnoga Orwella (A Clergyman’s Daughter), slobodoljubivoga Van Dorena (Why I Am An Unbeliever), mrtvozornika Menckena (Memorial Service), nabrijanoga Russella (An Outline of Intellectual Rubbish), pristojnoga Sagana (The God Hypotesis), duhovitoga Shermera (Genesis Revisited: A Scientific Creation Story), beskompromisnoga Dennetta (Thank Goodness!), didaktičkoga Templetona (Questions to Ask Yourself), direktnoga Dawkinsa (Why There Almost Certainly Is No God), cool McEwana (End of the World Blues), interesantnoga Weinberga (What About God?), „proročkoga“ Harrisa (The End of Faith), nevjerojatno pristojnoga – e da je što više takvih na blogu.hr! – Gatesa (Dialogue With a Christian Proselytizer), do metodičkoga Steelea (Atheism Explained), uz još poneki tekst. Pogledao sam i filmove kao što su intrigantni Zeitgeist, na momente blasfemični The God Who Wasn't There, urenebesni Religulous, i prosvjetiteljske dokumentarce prepune čuđenja gospona Dawkinsa (The Root of All Evil?) i gospona Millera (The Atheism Tapes). Treba li reći da u usporedbi s – ne samo teološkim – verbalnim akrobacijama što ih možemo pročitati uz jutarnji čaj, ili „objašnjenjima“ koja ste dobili od časne na vjeronauku, ili s onim što ste čuli na – ne samo predizbornoj – nedjeljnoj misi od kapelana, većina spomenutih autora djeluje intelektualno, a u nekim slučajevima i moralno superiorno? Treba li reći da u usporedbi s medijskom (samo)prezentacijom vjerskih wannabe autoriteta svih na ovim prostorima prisutnih konfesija, navedeni autori djeluju kao nositelji progresa i lučonoše jednog boljeg svijeta? Svaki potkovaniji ateist može postaviti pitanja od kojih će se i zreliji vjernik preznojiti (rjeđi slučaj) ili ih odignorirati (češći slučaj) (»Zašto u Pavlovim poslanicama nema ni traga općim mjestima iz evanđelja, a napisane su prije njih? Zašto ima tako mnogo sličnosti između nekih mitoloških likova – Horus, Mitra, Dioniz… – i Isusa?«), pitanja kakva ste još kao dijete poželjeli postaviti župniku na vjeronauku (ali vam je bilo jasno da je pametnije šutjeti), pitanja za koja su vam roditelji rekli da se ne postavljaju (»Ali zašto?« Zato.«), pitanja o tome odakle tumori na mozgu i gospon Alzheimer, zemljotresi i tsunamiji, i zašto umiru mala djeca koja nisu ništa kriva, a Hitler je živio dovoljno dugo da napravi to što je napravio.
Rado bih vam, sestre i braćo, odgovorio kad bih znao.
Teolozi se domišljaju na milijun malih načina ne bi li nekako – nedovoljno dobro da udovolje baš svakome – odgovorili na mnoštvo pitanja, od kojih je ključno ono: odakle zlo (u svojim brojnim oblicima) u svijetu, ako je Bog „dobar“. (Hm, mogli bismo se zapitati i ovako: odakle dobro – koje se također pojavljuje u brojnim oblicima – u ovom „tko jači-taj kvači“ svijetu kojim upravljaju sile evolucije?). Ne bih se usudio tvrditi da je gospon Bog „dobar“ na način na koji ja shvaćam dobrotu, pa čak niti da „postoji“ u istom smislu u kojem ja postojim. Ipak, očito je da se to – svođenje Transcendentnog Bića – na ljudsku razinu neprestano događa. Iz čega, dakako, proizlaze razni nesporazumi. I s Bićem, i s ljudima koji nas okružuju. Bit će da ovisi o našim (ranim) iskustvima kako ćemo doživljavati Boga. Znate, ono, župnik (hodža, pop, pastor…), ne samo da vam nije dao postavljati pitanja, nego vas je i pipkao pa vas više naročito ne zanima što Ratzi (Šefko, Pavle, Lovrec…) poručuje urbi et orbi. Ili, slučaj mog poznanika koji je kao tinejdžer ušao s prijateljem u seosku crkvu – izvan „radnog vremena“ – pa ih je neka baba polila smrdljivom vodom iz oltarske vaze. Trideset i pet godina kasnije i dalje se sjeća tog događaja koji je bio povod njegovom ateizmu. Zasigurno i sami imate sličnih, ili daleko gorih iskustava. Pao mi je na um citat iz knjige cistercita Thomasa Keatinga Poziv na ljubav (V.B.Z., 2005.) koji bi mogao biti ilustrativan u tom smislu:
„To je priča koju je ispričao kardinal Basil Hume, nadbiskup od Yorka. Kao dječak, odgajan je u strogomu engleskom domu. Želeći disciplinirati svoju djecu, majka ih je jednog dana pozvala i, pokazujući im ćup u ostavi, rekla: »Vidite li ovaj ćup za kolačiće? Ne želim da mu se približavate između obroka. Kolačići su desert samo za blagdane«. I, kao prijetnju, dodala je: »Jer, pazite, Bog vas uvijek gleda«. Prirodno, djeca su se tresla od straha. Predodžba koju je o Bogu imao mladi Basil, i koja je do tog trenutka bila ispunjena povjerenjem, zamijenjena je slikom nebeskog policajca koji vreba na svaki njegov promašaj. Nezdrav strah od Boga usporio je njegov duhovni rast sljedećih dvadeset ili trideset godina.
Roditelji i učitelji, unatoč dobrim namjerama, katkad projiciraju na Boga prijetnje koje su sami stvorili. Bog nam je dao samo deset zapovijedi. Ne dodajmo im nijednu više. Žele li ljudi nametnuti više zapovijedi, trebali bi kriviti sebe, a ne se skrivati iza Božjeg autoriteta.
Mladi je Basil naposljetku ušao u benediktinski red. Tamo je bilo više pravila no što ih je kod kuće postavila njegova majka. Pretpostavljam da ih se pridržavao iz istog razloga: straha od tog Boga koji neprestance motri ne bi li ga uhvatio u nekom prijestupu. Da sam ja bio odgovoran za zvanja kada se taj mladić predstavio u samostanu, bio bih u kušnji da ga priupitam: »Koji je bio tvoj motiv za dolazak ovamo? Odustao si od obitelji, prijatelja, karijere i svega drugoga što je tvoj briljantan um mogao raditi. Jesi li siguran da tvoj glavni motiv možda nije umiriti Boga o kojem si čuo u djetinjstvu i kojega si poistovjetio s policajcem, tiraninom i nemilosrdnim sucem?...«
»Jednog dana«, rekao je kardinal zaključujući priču, »primio sam veoma osobitu milost koja je potpuno promijenila moje stajalište prema Bogu. Shvatio sam da bi, da sam kao dijete uvukao ruku u ćup s kolačićima, i ako bi to bilo između obroka, i ako bi me Bog stvarno motrio, On rekao: ’Sine, zašto ne uzmeš još jedan?’«
To je, smjerno bih predložio, kršćanski Bog. Ne poznajem onoga drugog boga, i ne želim ga poznavati. Takav bog karikatura je istinitog Boga. Takav bog zasigurno nije Bog Isusa Krista, Koji Ga je zvao »Tata« (»Abba«).“ Gospodar? Tiranin?
Ateistički argumenti često su, s racionalističkog motrišta, intelektualno teško oborivi, a na brojna pitanja nije moguće dati nedvosmislene, jednoznačne, uredno upakirane racionalno besprijekorne odgovore. Ali, čovjek koji je doživio iskustvo koje slijedi – ili neko slično – ne mari za to što ništa ne može „dokazati“:
„To nije bila puka svijest o tome da je nešto tamo, nego sliven u jednu veliku sreću neočekivan osjećaj nekog neizrecivog dobra. Nije tu bilo ničeg nejasnog, kao u emotivnom djelovanju pjesme, prizora, cvijeta ili glazbe, već pouzdano znanje o blizini neke moćne ličnosti pa nakon što je ona otišla, sjećanje na nju potrajalo je kao da je to bila percepcija stvarnosti. Sve drugo je mogao biti san, ali to ne“ (Raznolikosti religioznog iskustva, str. 41.).
I na kraju, mislim da je prikladno citirati jedan od komentara – potpisnik je Tradere – što je ostavljen na ovom blogu 10. siječnja. Malo je reći da se slažem s njim/njom.
„Mislim da je danas glavni problem svih velikih religija gubitak unutrašnje koherencije (što se očituje u različitim frakcijskim borbama ). Cjelina je narušena, dijelovi su se odvojili i započeli samostalan život, sukobljavajući se međusobno i sa svijetom koji ih okružuje…
Nije na odmet podsjetiti da riječ ’religija’ izvorno znači povezati ili sjediniti. Zahvaljujući religiji ljudi su povezani međusobno i s onim što se naziva transcedentni bitak. Pri tom, transcedentni bitak (koji je istovremeno i imanentan) ne označava ideološku kategoriju niti je stvar bilo kakve proizvoljnosti, već predstavlja ontološku esenciju svijeta i života.
Suvremeni kritičari religija i duhovnosti uopće oslanjaju se isključivo na racionalističke kategorije i nesposobni su izaći izvan njihovih okvira, te sve što nije podložno toj vrsti ispitivanja proglašavaju ’nespoznatljivim’ (i samim tim irelevantnim) ili pak nepostojećim (što je izvor svakog pozitivizma).
Svaka cjelovita, autentična religijska tradicija nužno uključuje tri dimenzije:
1. vjersko-kulturološku
2. simboličko-imaginativnu
3. mističnu
Prva dimenzija namijenjena je širokom sloju ljudi. Ona im daje smisleni i zadovoljavajući okvir života, brze i jednostavne odgovore na njihova pitanja, omogućuje im društvenu i kulturnu integraciju (običaji, svečanosti, pravila…).
Druga dimenzija upućena je ljudima oštrijeg uma, sklonih filozofskom ispitivanju, koji se ne žele zadovoljiti prividom stvari, već žele ući u dublje, skrivene svjetove, čije je ’srce nemirno, a duša čeznutljiva…’.
Treća dimenzija posvećena je onima koji su pronašli odgovore na većinu pitanja, stekli besprijekornu čvrstinu psihe i etičku dosljednost i čija duša žudi za ’božanskim sjedinjenjem’, kako bi postali ’sve u jednom i jedno u svemu’…
Sve tri dimenzije trebaju biti povezane, ona viša predstavlja nadgradnju i sljedeću stepenicu za onu nižu. Ako dođe do odvajanja, dezintegracije (što se, prema predaji, desilo više puta u povijesti, a danas najradikalnije), posljedice su vidljive u društvenom i kulturnom kaosu…Ljudi na prvoj dimenziji osjećaju da im izmiče tlo pod nogama, njihova sigurnost i željena izvjesnost nestaju, te reagiraju uplašeno i agresivno pretvarajući se u religijske fanatike i fundamentaliste.
Ljudi na drugoj dimenziji gube orijentaciju u svojim istraživanjima, osjećaju da im izmiče Arijadnina nit, te se pretvaraju u skeptike, cinike ili u radikalne ateiste kad im grubi i njima odbojni urlici fundamentalista zagluše uši.
Ljudi na trećoj dimenziji povlače se u svoje ezoterične rezervate i njeguju ’božansku kontemplaciju’, ali sada bez blagotvornog i nevidljivog utjecaja na ostatak društva…
Ovo je, naravno, pojednostavljen prikaz. Možda je zadaća modernog doba da sruši zastarjele forme kako bi se oslobodio prostor za novi život i nove mogućnosti…Važno je samo da ne zaglavimo u ovom prijelaznom razdoblju… jest da ono otvara mogućnosti, ali je i dovoljno shizofreno da nas zavrti i baci u nesvijest, ako nismo prisebni…“.
Hvala, Tradere.
A vi, djeco zvijezda, vi djeco Božja, pružite mir jedni drugima i komentirajte u miru!
Post je objavljen 17.03.2009. u 19:57 sati.