gospon profesor
ponedjeljak, 30.03.2009.
Merda d'Artista
U Hrvatskom etimološkom rječniku (August Cesarec, 1993.) A. Gluhak pod natuknicom ’góvno’ iznosi sljedeće informacije (neka slova/znakovi nisu se mogli točno prenijeti, g.p.):
Od psl. *govLno: bug. govnň, mak. gomno, sln. govno, č., sloč. hovno, gluž. howno, dluž. gowno, polap. d’ünă (gen.), p. gówno, slovin. góuvno, r. govnó, ukr. hivnó.
Prvotno je riječ označavala kravlji izmet: načinjena je pridjevskim sufiksom –Lno od *gov (v. govedo). Star indoevropski pridjev g(w)ow-+no-, osim u psl. *govLno sačuvan je još u lat. bou+nus (roman.: arumunj. buín, tal. bovino, buino, prov. boví).
S vlastitim izmetom čovjek najčešće ne želi imati nikakvoga posla, želi ga se dapače što prije riješiti pa lakih nogu krenuti dalje kamo se već taj dan zaputio. O izmetu, svom i tuđem, ne želimo štoviše ni razmišljati, ako baš nismo primorani iz zdravstvenih ili, recimo, roditeljskih razloga. Bijesni smo kad vlasnici pasa, inače sve neki otmjen svijet, ne pokupe izmet svojih ljubimaca, ili ih čak dovedu da fiziološke potrebe obave u pješčanicima. Stvar je razumljiva: riječ je o otpadnom produktu probavnog sustava (ljudi i životinja) koji osim toga i smrdi zbog djelovanja bakterija.
Pa ipak, premda stvarna govna još od ranog djetinjstva refleksno izbjegavamo, u govoru za njima često posežemo. Nerijetko tako čujemo kako se naši bližnji časte izrazima kao što su „govno jedno“, ili jedan drugoga nazivaju „vrećom govana“. Često se žale kako su morali „jesti govna“, ili su pak „imali posla s govnima“. Rjeđe ćemo čuti da je neka interesna skupina „povezana kao guščja govna“, ali zato nije rijetkost saznati da je netko „govnu brat“. „Učini dobro, izjedi govno“, žalit će se izigrani dobrotvor. „Nije govno nego se pas posrao“, reći će naš čovjek kad mu netko prodaje eufemizme. A katkad i ne misleći opalimo „govnu ćušku“ pa se nađemo – „u govnima“. Netko će reći da autor ovog bloga „sere slova“, ili jednostavno „sere“: „Sranje kroz gusto granje“. „Drek na šibici.“ „Koje su to govnarije.“ „Sve je to sranje“, „Koje sranje!“, „Nemoj srati!“, „Seruckanje.“, „Ne kenjaj/brabonjaj!“, „Kenjaža.“, „Običan drek.“, „Tu se tanko sere.“, „O-sta-ni đubre do kraja“, pjevao je notorni Bora Čorba. I tako dalje. Štoviše, nije nam dovoljno vlastitih domišljaja pa svakodnevno čujemo mlado i staro kako uzvikuje „O, shit!“, a frankofilno usmjereni sunarodnjaci promrsit će „O, merde!“.
A ima li sranja i u hrvatskoj književnosti? Nekome će se pitanje učiniti neumjesnim pa i sablažnjivim, ili će ga tek nasmijati, ali odgovor je potvrdan. Evo i (više nego) konkretnog primjera, i to iz pera cijenjenoga dubrovačkog baroknog književnika Junija Palmotića (1608.-1657.). Riječ je o, kako je u svojoj Povijesti hrvatske književnosti, III. Knjiga (Antibarbarus, 1999.) naziva S.P. Novak, „burlesknoj i skatološkoj“ poemi Govnaida, koju je ljutiti pisac „posvetio“ stanovitom Sorkočeviću koji ga je navodno izazvao nekim svojim, za pretpostaviti je, sličnim uratkom. Čujmo, dakle, nekoliko strofa:
Govnene su riječi tvoje,
govnena su tvoja djela,
u nosu ti govna stoje,
govna su te odsvud splela,
u ustijeh djestro hrani.
Vas si govnen, kneže usrani!
Sve je tijelo tve govneno,
po svem činu govnen ti si,
a u gaćah usmrđeno
mješte zvonca govno visi,
smrade iz repa istiskani!
Vas si govnen, kneže usrani!
…
Ti si od nijedne ruke i scijene,
ekskremenat od naravi,
gnusne muke potištene
ti si upljuvak zaisto pravi,
ljeti meso ki pogani.
Vas si govnen, kneže usrani!
Novak zaključuje kako je taj „koprolirički proizvod“, nastao navodno kao improvizacija – iako je moguće da je pjesnik znao za poemu suvremenika Tomasa Stiglianija La Merdeide – „po energiji i mjestimičnoj glatkoći stihova posve iznimno djelo“. Ne znam(o) kako se osjećao recipijent na kojega se izlila ova verbalna kibla, ali da se po Dubrovniku i šire o njoj još dugo pripovijedalo i da se, što uništavala, što pretiskavala u godinama koje su uslijedile, u to možemo biti sigurni.
S druge pak strane, neki su za izmetom posezali u umjetničke („umjetničke“) svrhe. Pada mi na um ponajprije Piero Manzoni (1933.-1963.), talijanski (pred)konceptualni umjetnik koji se okrenuo umjetničkoj upotrebi nekonvencionalnih materijala, dakle i vlastitih govana, ne bi li, kao što je rekao neki teoretičar, „spoznao autentične i univerzalne vrijednosti“. Da se u tom području stvaralaštva – a još više među kritičarima – tijekom dvadesetog stoljeća uvelike kenjalo, nije sporno. Pretpostavka je da je mladi Manzoni imao na umu onu „na ljutu ranu ljuta trava“ pa je, iznerviran sve prisutnijim potrošačkim mentalitetom (što bi tek danas rekao?), i želeći izbaciti iz takta trgovce umjetninama, smislio sljedeće. U proljeće 1961. napravio je devedeset konzervi na koje je stavio natpis Umjetnikovo govno (Merda d'Artista). Svaka konzerva težila je 30 g, a cijena im je (tada) bila ekvivalentna cijeni 30 g zlata (negdje oko 33$). Je li u konzervama stvarno Manzonijev drek, ili, kako neki sumnjaju, gips, jedna je od velikih zagonetki postmodernizma, i mnogi su kritičari raspravljali o tome. Nitko se, naravno, ne usuđuje otvoriti jednu od limenki jer bi to bilo jednako svetogrdno kao i, primjerice, pomokriti se u Duchampov Vodoskok: riječ je o autentičnom umjetničkom djelu. Mladi i nadobudni radikal ipak nije uspio u svojoj namjeri. Kapital ima svoje zakonitosti pa se tako na raznim aukcijama širom svijeta konzerve s izmetom prodaju po respektabilnim cijenama. Tako je prije dvije godine, 26. veljače 2007., jedna limenka u Sjedinjenim Državama prodana za 80 000$. Hmmm…
Inače, iako sam već objavio post slične tematike, ne, nisam nešto posebno zainteresiran za kakicu kao takvu. Na pisanje teksta potaknuo me jedan od radova na 43. zagrebačkom salonu koji je ove godine posvećen temi ANTI DIZAJN / TRAJNE ALTERNATIVE, a izložba je postavljena na -3 etaži parkirališta na Kvatriću (ZG). Za one koje to (ne) zanima, „Zagrebački salon renomirana je nacionalna izložba recentnih likovnih ostvarenja – godišnja smotra suvremenog umjetničkog stvaralaštva posvećena vizualnim umjetnostima, arhitekturi i urbanizmu, odnosno primijenjenim umjetnostima i dizajnu“. Premda sam zapravo ionako sklon (kreativnim) mladim ljudima – iako ima i starijih umjetnika – bio sam ipak više nego zadovoljan viđenim. Radovi su zanimljivi, duhoviti, angažirani, provokativni… (Ovdje možete pročitati koncepciju autorice Silve Kalčić.) Jedan od duhovitijih je tako rad Jane Franušić, studentice 3. godine Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci i (ako sam dobro shvatio) grafičke dizajnerice Matee Pavković. Koncept je nazvan Autohtoni suvenir, a umjetnice su u bočice u kakve se inače ulije rakija ubacile – ovčje brabonjke. Bočice su začepljene, na popratnoj kartici možete pročitati o čemu se radi, sve izgleda kako treba izgledati mediteranski suvenir. Iz popratnog teksta saznao sam da su cure brabonjke doista i ponudile turistima koji su prva dva dana samo razgledavali, a trećeg dana planulo je 28 komada (po 25 kuna, mislim). Nakon Manzonija i kave od govna, ovo je još jedan dokaz da će ljudi i drek – od kojega inače zaziru – kupiti, ako se smisli dobar marketing. Nije li to zabrinjavajuće?
Da se o sranju ili kenjaži može napisati i sasvim ozbiljna, akademska knjiga, dokaz je i ogled Kenjaža – Teorijski pristup (Algoritam, 2006.) profesora etike s Princetona Harryja G. Frankfurta. Evo jednog karakterističnog odlomka:
"Kad označujemo govor kao praznu slamu, onda mislimo da iz govornikovih usta izlazi upravo to. Ništavilo. Govor je prazan, bez građe ili sadržaja. Shodno tomu, njegova upotreba jezika ne pridonosi svrsi kojoj navodno služi. Dobivamo točno onoliko informacija koliko zrnja ispada mlaćenjem prazne slame. Slučajno postoje sličnosti između prazne slame i izmeta koje izraz prazna slama čine osobito prikladnom istovrijednicom (ekvivalentom) za izraz kenjanje. Baš kao što je prazna slama kao govor oslobođena sveg informativnog sadržaja, tako je izmet tvar iz koje su iscrpljene sve hranjive tvari. Izmet se može smatrati lešinom hranidbe, ono što preostaje kad se iscrpe svi vitalni elementi hrane. U tom smislu, izmet je prikaz smrti koji sami proizvodimo i koji, dapače, moramo proizvoditi u samom procesu održanja života. Možda zato izmet smatramo tako odbojnim, jer nam toliko približava smrt. U svakom slučaju, ne može poslužiti u svrhu održanja, baš kao što prazna slama ne može poslužiti u svrhu komunikacije."
Pa, nad ovim se trebamo – smrtno sam ozbiljan – zamisliti. Jer, svatko od nas vlastitim nepromišljenim mlaćenjem prazne slame ili kenjanjem daje svoj obol općem sranju koje prijeti da nas potopi. Kenjaža je ozbiljno zaprijetila istisnućem i guranjem u stranu svih dosega naše uljudbe i krajnje je vrijeme da svatko od nas ipak promisli prije no što prozbori ili objavi urbi et orbi što mu je na srcu. Imamo li ikakvog prava žaliti se što su nam govna došla do grla, ako tome svojim kenjanjem i sami pridonosimo? Jer, bit kenjanja u Frankfurtovom smislu je u nebrizi za pravo stanje stvari. Lažljivci svjesno odbacuju autoritet istine; kenjatori su gori: njih za istinu uopće nije briga. Danas u tom smislu imamo u javnom prostoru ponajčešće tek privid komunikacije, informiranja itd. Ono što je bitno, zapravo je izostavljeno.
Ostaje medijski ekvivalent dreku.