Danas, jedna stara priča u novom ruhu.
Bila jednom jedna škola koja je zapala u tešku situaciju. Bijaše to stara, nekoć ugledna ustanova, no, s vremenom je, zbog općenito teškog stanja u društvu, a naročito u školstvu, počela propadati. Disciplina među učenicima je popustila, upisivalo se sve manje djece, a odnosi među kolegama nisu više bili onako topli i kolegijalni kao prije. Štoviše, većinom su to bili stariji ljudi koji su, zbog dugogodišnje krize, postali nekako… rezignirani, i svoj su posao obavljali bez entuzijazma.
Ravnatelj, krepki čovjek zrelih godina, nemoćno je promatrao što se zbiva. Bio je tužan što ne nalazi načina vratiti kolegama zagubljeni elan.
U gradiću u kojem se škola nalazila živio je u mirovini stari prosvjetni veteran, čovjek koji je cijeli svoj radni vijek proveo u obrazovanju, a također je dugo godina i sam bio ravnatelj. Naš je ravnatelj, dakle, u dogovoru s nastavničkim vijećem, odlučio posjetiti ga, objasniti mu situaciju, i zatražiti savjet. Dogovorio je posjet i uskoro je sjedio kod staroga učitelja. Starac nije mlađem kolegi imao za reći ništa posebnoga. Slušao je, kimao glavom, prisjećao se svojih dana i ugleda što su ga prosvjetari nekoć imali u društvu. Nekako je na kraju ispalo da su obojica tugovali i sa sjetom se osvrtali unatrag. Susretu je došao kraj, naš ravnatelj se spremao da ode, i upravo prije no što će se pozdraviti, stariji mu je kolega uputio tajanstvene riječi: »Ah, da, htio sam ti reći, znaš, mislim da je netko od vas, u vašem nastavničkom vijeću, Uzorni Učitelj…«. I s tim su se riječima razišli.
Uzorni Učitelj? pomislio je ravnatelj. Što bi to moglo značiti? Kad se sutradan pojavio u zbornici, okružili su ga profesori. »I, što ti je rekao?« »Nije mi baš puno pomogao. Samo me slušao, kimao glavom i prisjećao se boljih vremena. Znate kakvi su stari ljudi, uvijek im se čini da je nekad bilo bolje. Samo mi je na kraju, kad sam već bio na odlasku, rekao nešto čudno. Rekao mi je, hm, da je netko od nas, u našoj školi, Uzorni Učitelj. Ne razumijem što je time htio reći.«
U danima, tjednim i mjesecima što su uslijedili, svi su profesori razmišljali ima li ikakvog smisla u tome što je rekao umirovljeni ravnatelj. Da je netko od nas Uzorni Učitelj? Je li moguće da je misli na nekoga u našoj školi?! Sigurno se to odnosi na našeg ravnatelja. Već dugo vodi školu i izvrstan je u tome. I prije je bio omiljen među učenicima, a kolege su ga voljele. S druge strane, možda je mislio na kolegu Zdunića. Kolega Zdunić je, premda pomalo zbunjen, fenomenalan profesor. Vrstan je u svojoj struci. Sigurno je on Uzorni Učitelj! Zacijelo nije mislio na kolegu Perkovića. Kolega Perković je katkad samoljubiv i tvrdoglav. Ali, kad malo bolje promislim, iako je trn u peti drugima, najčešće se pokaže da je bio u pravu. Možda je stari ravnatelj mislio na njega? Ali sigurno nije mislio na kolegicu Jureković! Ona je tako… povučena, nikad se ne javlja za riječ na sastancima. Hm, a ipak, kolegica Jureković se uvijek nađe čovjeku pri ruci baš kad je treba. Možda se to odnosi baš na nju? Naravno da ravnatelj nije mislio na mene. Ja sam tako prosječan nastavnik. A što ako ipak jest? Recimo da sam ja Uzorni Učitelj! Oh, Bože, samo da nisam ja, koja je to odgovornost! Zar bih ja mogao biti primjer?
I, budući da su dugo ovako razmišljali i procjenjivali se međusobno, profesori su se počeli jedan prema drugom odnositi s velikim poštovanjem zbog mogućnosti da je netko od njih Uzorni Učitelj. A zbog male mogućnosti da je Uzorni Učitelj i svatko od njih, počeli su se i prema sebi odnositi s izuzetnom pažnjom. Nitko više nije drugome upadao u riječ. Nipošto.
Malo pomalo, tijekom tekućeg polugodišta, nešto se neobično počelo događati u cijeloj školi. Učenici su počeli osjećati ozračje izuzetnog, iskrenog uvažavanja koje je okruživalo njihove profesore. Činilo se da nekako izbija iz njih i prožima cijeli školski prostor. Škola je postala nekako… privlačna. Nisu se pojavljivali novi grafiti. Na hodnicima je bilo manje dernjave. U razredima je atmosfera postala opuštena. Često bi se začuo smijeh. Problemi s nedisciplinom svakim su tjednom bivali sve manji. Svatko je, i među učenicima, i među nastavnicima, počeo dolaziti u školu pun radosnog iščekivanja. Ocjene su se drastično popravile. U zbornici je sve titralo od međusobnog uvažavanja i toplog humora. Nestalo je rezigniranosti i cinizma. Problemi su se rješavali diskretno i učinkovito. Ljudi koji su iz raznoraznih razloga svraćali u školu počeli su uokolo pričati o neobičnoj vedrini koju su osjetili u školi koju su mnogi već otpisali. Počeli su se odazivati na sve priredbe što ih je škola organizirala. I što je najvažnije, počeli su u sve većem broju upisivati svoju djecu. To je zauzvrat otvorilo mnoštvo novih radnih mjesta. Sve u svemu, škola je doživjela procvat veći i od onog nekadašnjeg.
A sve zahvaljujući daru starog ravnatelja.
| < | ožujak, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery