gospon profesor
srijeda, 11.03.2009.
Ateistički talibani
Duboko sam uvjeren da su gospođa Bojana Genov, koordinatorica Ženske mreže, i gospođa Đurđa Knežević, direktorica Ženske infoteke, te sve ostale gospođe (a po svoj prilici i poneki gospon) iz Koalicije za sekularizam koje stoje iza projekta osvješćivanja građanki i građana ove Republike da će im u životu biti bolje Bez Boga – bez gospodara, iznimno inteligentne, intelektualno sofisticirane, prosvijećene i općenito slobodnomisleće osobe kojima je stalo do svekolike emancipacije ponajprije pripadnica njihovog roda, a onda i svih ostalih: životinja, biljaka (zacijelo je među njima i pokoja ekofeministica) pa i muškaraca. Vođene najvišim idealima, od Francuske revolucije i prosvjetiteljskog projekta, preko aktivizma Clare Zetkin i Roze Luxemburg pa do radova, štojaznam, Simone de Beauvoir i Betty Friedan, i potaknute nedavnim akcijama ateistički orijentiranih skupina i pojedinih intelektualaca u Velikoj Britaniji, Španjolskoj i Italiji (čovjek bi se zapitao, kako to da se nikad ničemu sami ne dosjetimo…), zaključile su kako i u našem svračjem zakutku treba hrabro istupiti i dići glas protiv nebeskog Tiranina i Njegovih zemaljskih glasnogovornika i u ovom, ne samo vjerski zatucanom kraju upaliti luč koja će rastjerati mrak i pokrenuti zatomljene intelektualne procese u tisućama uspavanih umova zatrovanih višestoljetnom teističkom propagandnom kampanjom. Oduševljene uspjehom engleske Atheist Bus kampanje, iza koje stoje Ariane Sherine, autorica nekolikih sitcoma i novinarka, British Humanist Association te u nas mahom po zlu čuveni vjerožder i god-buster gospon Dawkins, vjerojatno su pomislile, hej, to je to, ajmo i mi napraviti nešto slično. Ono, u ime naroda.
Inače, sve je počelo kad se spomenuta Ariane prošlog ljeta iživcirala nad „reklamom“ što su je na neki autobus bili prikeljili članovi izvjesne kršćanske organizacije, a koja je, možda istinito, ali doista nimalo taktično, poručivala da će „svi nekršćani zauvijek gorjeti u paklu“. U jednom svom članku pozvala je ateiste da doniraju po pet funti ne bi li prikupili sredstva za primjeren odgovor. Nešto kasnije je stupila u kontakt s Richardom (čovjek je iz vlastitog novčanika izvukao impresivnih pet i pol tisuća funti) i stvar se zakotrljala. Premda zasigurno čvrsto uvjereni u svoje stavove, očito su odlučili posvjedočiti visoku razinu svoje napredne humanističke tolerancije pa je njihova reklama po svom tonu opuštena, znanstveno precizna (ostavlja mogućnost da su možda u krivu, za razliku od retrogradne vjerničke nedvosmislenosti) i veselo ružičasta (što će neke navesti da posumnjaju da tu prste imaju i pripadnici LGTB & Q skupina).
Zločesti londonski ateisti, kojima je pun kufer tih nekoliko preostalih otočkih vjernika, počeli su uplaćivati funte ko ludi pa je već nakon četiri dana prikupljeno više od sto tisuća istih, na zadovoljstvo organizatora. Autobusi su počeli kružiti, a čulo se tek nekoliko kritičkih glasova (pretpostavljate, radi se o nadbiskupu od Canterburyja, velškom biskupu (koji je izjavio da kampanji nedostaje „smisao za stvarnost“) i još nekolicini oponenata). Interesantno je da je pedeset funti donirao nadbiskupov bliski suradnik koji smatra da će kampanja potaknuti ljude da više razmišljaju o Bogu. (Hm, to je otprilike kao da se neki pobočnik gospona Bozanića pridruži članicama Ženske mreže u dijeljenju letaka ispred katedrale, u znak dobre volje…) Također, neke kršćanske skupine pokrenule su kampanju kontra ove kontrakampanje. (Vlasnici autobusnih poduzeća zacijelo trljaju ruke.) Koliko znam, cijeli projekt ide dalje, a uskoro se očekuju citati poznatih ateista u podzemnoj željeznici. Inače, među organizatorima se vodila rasprava oko teksta poruke pa se gospon Dawkins zalagao da umjesto There’s probably no God. Now stop worrying and enjoy your life. (Bog vjerojatno ne postoji. Prestanite brinuti i uživajte u životu.) piše There is almost certainly no God. Now stop worrying and enjoy your life. (Bog gotovo sigurno ne postoji. Prestanite brinuti i uživajte u životu.) (Zašto su sam tekst oglasa i stilsko-semantičke nijanse bitne za cijelu (našu) priču, objasnit ću kasnije.)
Izvan Velike Britanije, zamisao su prvi prihvatili prijatelji iz American Humanist Association koji su na washingtonske autobuse zalijepili svoj oglas: Why believe in a God? Just be good for goodness' sake. (Zašto vjerovati u Boga? Budite dobri zbog dobrote same.) Stvar je, za divno čudo, propala u Australiji, gdje je ekipa iz Atheist Foundation of Australia kanila istaknuti natpis Atheism – celebrate reason (Ateizam – slavite razum), ali tamošnji autoprijevoznici nisu se šteli mešati. U susjednoj Italiji u kojoj djeluje organizacija pod imenom Unione degli Atei e degli Agnostici Razionalisti, pokušalo se s tekstom: La cattiva notizia č che Dio non esiste. Quella buona, č che non ne hai bisogno (Loša vijest je da Bog ne postoji. Dobra vijest je da vam nije potreban.), ali također nije prošao pa su promijenili oglas u La buona notizia č che in Italia ci sono milioni di atei. Quella ottima, č che credono nella libertŕ di espressione. (Dobra vijest je da postoje milijuni ateista u Italiji. Izvrsna vijest je da vjeruju u slobodu govora.). U Barceloni tamošnji ateisti nisu se zamarali izmišljanjem originalnog slogana pa su naprosto na buseve prikeljili englesku inačicu prevedenu na španjolski: Probablemente Dios no existe. Deja de preocuparte y goza de la vida. U Kanadi, Association humaniste du Québec, također su preveli engleski tekst na francuski: Dieu n'existe probablement pas, alors cessez de vous inquiéter et profitez de la vie. Navodno da se slične akcije pokreću i u Njemačkoj i Švicarskoj. A, kako ovih dana svjedočimo, i u Lijepoj našoj.
Kako to obično biva, ispada da Hrvatima nekako nedostaje smisla za humor. Pogledajte samo naše sitcome i općenito filmsku i TV pa i literarnu produkciju. Osim iznimaka koje potvrđuju pravilo (Tko pjeva, zlo ne misli, poneka kazališna predstava…), sve se svodi na više nego otužne pokušaje da se domaćeg gledatelja opusti i – sanak pusti – nasmije. U oslikavanju svekolikog beda smo već bolji. Prošle sam godine tako – pada mi na um taj primjer – u Motovunu prisustvovao pobjedi (glasovi publike) domaćeg filma Iza stakla, tipično depresivne, živčane, stereotipne i čemerne drame u kojoj nije bilo ni trunke humora (kao što ga redovito nema u filmovima dotičnog redatelja…). Film je, dakako, bio i dosadan, kao što su beskrajno dosadne i TV emisije tipa… eto, ne mogu se sjetiti ni naziva, ali znate o čemu govorim. Gdje sam ono stao…? Da, nedostatak smisla za humor. Dakle, kao što rekoh, uopće ne dvojim da su gospođe iz Ženske mreže obrazovane i načitane dame, intelektualke i aktivistice dostojne tih titula, sociologinje, psihologinje, antropologinje, teoretičarke itd., ali, eto, što se tiče snalaženja u prostoru i vremenu, moj je dojam da su se – barem ovaj put – nekako kao malo izgubile, dezorijentirale i, umjesto da doista postignu ono što su imale na umu (poticanje ljudi na korištenje mozga, recimo, ili poticanje javne debate, ili širenje prostora slobode), čini mi se da su ovom akcijom samo još više udaljile naše društvo od sazrijevanja, da su izazvale konfrontaciju koja neće dovesti do kvalitetne i plodonosne razmjene mišljenja nego će samo još više polarizirati i udaljiti svjetonazorski udaljene skupine. Kako im je to uspjelo? Pa, posve promašenim izborom slogana koji je trebao biti na ZET-ovom tramvaju. Mislim, u zemlji koja nije imala svoje Monty Pythone (Nobody expects the Spanish Inquisition!), u zemlji u kojoj je debatiranje nepostojeća kategorija, u zemlji u kojoj se na forumima u pravilu najvulgarnije i najprimitivnije vrijeđa tuđe mišljenje (neovisno o tome je li riječ o vjernicima, ateistima, nacionalistima ili kome već) i gdje se uglavnom razgovara tako da svi govore u isti mah, u kojoj su ljudi iznervirani, isprepadani, izranjavani i napeti, u takvoj, dakle, zemlji odlučiti se za tako neduhoviti, pretenciozni, patetični, izazivački, sirovi, jednom riječju, promašeni slogan (ironija je u tome da zapravo implicira da Bog postoji, samo Ga se ne priznaje za gospodara!) izgleda mi doista kao kolosalni autogol. Jasno mi je da onih pet i pol hrvatskih anarhista može tu krilaticu prišiti na svoje jakne s Hrelića, jasno mi je da nekakva moja nabrijana petnaestogodišnjakinja može doći na sat vjeronauka u maji s dotičnim tekstom, jasno mi je da neki nedozreli napušeni dvadesetineštogodišnjak napiše takvo što na zidu na periferiji grada, ali da najosvješteniji dio ženskog roda u Republici, taj naš ženski think-tank, nije zbrojio dva i dva nego je, bez obzira na odmjerene pa i zezantske bjelosvjetske primjere, odlučio zapravo prostački dreknuti i opaliti šamar vjernicima, a sve u nadi da će ih navodno time prosvijetliti, e to mi nije jasno. Ne mogu, a da se ne složim s kontroverznim gosponom Kustićem koji je izjavio: „Sloganom ’Bez Boga, bez gospodara’ ne izražava se ateistički stav, nego prkosi vjeri. To je jedan krivo postavljeni ateizam“. Je, postoji inteligentni ateizam, koji doista potiče misaone aktivnosti, i postoji bedasti ateizam, priglupi i uvredljivi ateizam koji radi sebi na štetu. Postoje i ateistički talibani. Jednako su mi odbojni kao i fundamentalisti svih boja.
Ovdje uopće nije riječ o gušenju slobode govora, autocenzuri, tiraniji većine nad manjinom, katoličkom fundamentalizmu i tome slično. Riječ je o loše zamišljenoj i s pravom prekinutoj akciji. Kad to kažem, ne mislim pritom da se nešto slične ne treba provesti u budućnosti i da treba zabraniti ateistima da se očituju u javnosti. Ateisti imaju što reći i volio bih u našim medijima čitati i slušati kvalitetne, upućene, argumentirane i snošljive rasprave vjernika i nevjernika. Ateisti imaju prilično dobrih razloga za nevjerovanje, baš kao što i teisti imaju dobre razloge za vjerovanje. Drugim riječima – budući da očekujem reakcije – volio bih da se na ovom blogu kao i obično povede rasprava – na nivou.