"Bolje biti krepan nego poluživ."
(Saša Lošić u rijetkim trenucima kad je ovaj bio trijezan)

"U diktaturi ne smiješ nikome reći ono što je zabranjeno. U demokraciji smiješ svakome reći ono što je dozvoljeno."
(A.Ferkel, Berlin)

"Ni ove godine vjerojatno nećete otići tamo gdje još nikada niste bili, a bogami ni tamo kamo ste uvijek odlazili."
(Dalaj Sarma)

"Vidim opasan virus koji će izazavati pandemiju svjetskih razmjera početkom 2020."
(Baba Vanga nakon okulističkog pregleda po okončanju pandemije, krajem 2023)




U središtu kružnice radijusa 15km

utorak, 30.11.2021.

ČMJ

Kao što već znate vi koji pratite moje žvrljotine, kašljem od prošlog petka pa sam jučer otišla kod doktora.
U neka druga vremena isto mi pametnjaković ne bi dao ništa osim bolovanja i poslao bi me doma s preporukom da se inhaliram. Ono nedaj bože da mi da antibiotik, koji mi je prije jedini pomagao da se ne mučim po 6 tjedana ispuštajući dušu kašljući. Moj doktor u Sloveniji pisao mi je antibiotik čim bi me čuo ovako promuklu, kao nema veze jel virus ili bakterija, popijte vi antibiotik da se nešto ne zakomplicira.
Ovaj ovdje pusti me da se mučim dok samo od sebe ne prodje.
Jednom, tamo negdje 2014, znam jer mi je tada umrla baba i nisam mogla na pogreb, se toliko zakompliciralo da sam imala čak tragove krvi u ispljuvku i još se i tada dvoumio dati mi antibiotik ili ne.
Tada se sve skupa razvuklo na punih sedam tjedana.
I zato cijelo vrijeme otkako je došla ova pandemija računam, da ću ako ovdje fasujem koronu sigurno okrenuti papke prije nego mi pomognu.

E sad, doduše, u deželi sam pila antibiotik tri puta na godinu, toliko sam često imala laringitis a ovdje nisam bila prehladjena neke tri godine.
Tako da nije ta filozofija neizdavanja antibiotika za svaki kurac ni tako loša.
Osim kad zbog nje okreneš pete.

Uglavnom, dodjem ja jučer doktoru i ovog puta ne da mi ništa nije dao (to mi je bilo jasno i prije odlaska), nego me nije ni pregledao!?
U ordinaciji u čekaonici nigdje nikoga, pacijente šalju u boksove ko u Outbreaku kad izbije ebola.
U boksu do mene čujem neku mulicu kako objašnjava doktoru da je u njenom razredu 7 pozitivnih.
Genijalno.
Ako nemam koronu sad ću ju tu pobrat od doktora koji njoj čačka po nosu.

Nakon mulice ja sam na redu.
Pita me da mi je draže da uzorak uzme iz nosa ili iz usta.
Ovo drugo, kažem ja.
Dakle manje zlo, kaže on.
I taman da ću se izrigat kad izvuče onaj štapić i kaže to je to, sestra će vam donest potvdu o bolovanju.
I ode.
Bez pregleda i bez ikakvog lijeka ili naputka.
Sestra mi vraća karticu zdravstvenog i daje potvrdu i password za stranicu na kojoj mogu provjeriti rezultate testa.
Zamolim je recept za Paracodin, kapljice protiv kašlja, pri kraju su mi a za nove treba recept.
Sama sebi propisujem terapiju uz sve opjevane i na balkonoma ispljeskane bogove u bijelom.
Dobijem recept i mogu ići.
Bez da me je itko pregledao.

Mogla bi imati tri upale pluća, no važno je samo znati imam li coronu.
Ako je nemam mogu doći ponovno u ordinaciju ako mi se stanje pogorša.
Ako je imam mogu se u principu jebat, mogu se liječit doma molitvama i travama, ko u srednjem vijeku s tom razlikom da te druid liječi preko telefona, dok me neki od onih astronauta primi na odjel s kojeg nema povratka, triput ću iskašljati dušu i pluća ali okrenem li papke ponosno ću ući u statistiku kao žrtva korone a ne njihovog (ne)liječenja.
No tko sam ja da sumnjam u struku.

Na moju sreću, a na nesreću deżurnih blogerskih nekrofila, test je negativan.
Svi sretni i zadovoljni.
Posebno šef jer kolegica ne mora u karantenu pa može povećavati brutto-sozial-produkt za obadvije dok se ne vratim.
Sin malo manje, baš se nabrusio na par dana home office-a dok pada prvi snijeg ove godine.
A ono kuki, nema odmora dok traje pandemija.

Dok me sestra zajebava da neće grom u koprive, jedan prijatelj na fejsu objavljuje sliku koja bi aman taman pasala na tu izjavu.
Na slici je Ann Elisabeth Fowler Hodges.



Prva (ne znam je li i jedina) osoba koja je preživjela udar meteorita.
Što glede i unatoč njenih gabarita i ne čudi.
Jadan meteorit.
Toliko se napalio kako će upucat neku sirotu ženicu i kurčiti se time, ko norveška lovačka elita kad im se digne na Bambijevu mamu, kad ono naleti na debelu skojevku umjesto lokalne veganske influencerice konfekcijskog broja 32 u pratnji Modnog mačka.
To se zove pegula.

I za kraj, čisto da se zabilježi pa da možete šerat okolo ako kojim slučajem debela i cijepljena krepam zbog korone.
Za razliku od svih onih poklonika kralja Aleksandra (koji je navodno rekao ČMJ a ne PMMŠG) koji su prije smrti svi do jednoga za Bild Zeitung i Sun izjavili: čuvajte mi Pfizer, Modernu i Stožer!, ja poručujem: napušite se više kukija svi skupa!
Južnoafričkog po mogućnosti.




Opasno mi ulaziš pod kožu
Ali ja sam samo mali kamen u tvom brošu
Hajde, mala košuto, nemoj da te strah
Zašto bježiš od mene? Nisam lovac ja
Hajde, mala košuto, nemoj da te strah
Volim te, a ti oduzimaš mi dah
Lovac i košuta, staza tajnom posuta
Kao led, kao žar, nikad neće biti par


ČMJ : čuvajte mi Jugoslaviju!
PMMŠG : 3,14159čka mu majčina, šta gadja!

- 13:16 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.11.2021.

MBK

U očekivanju neizbježnog božićnog lockdowna koji polako postaje tradicija razmišljam malo o motivima i ciljevima corona virusa.

Ne smeta ga toliko ljeto i godišnji odmori, štoviše tada i sam odmara negdje na sjeveru, daleko od Švaba u ortopedskim sandalicama s bijelim čarapicama i njihovih družica roza pečnih ispod kreme sa zaštitnim faktorom 55.
Ne smetaju ga toliko ni ekipa na nogometnim stadionima koja se nabija jedna na drugu bez maski i razmaka.
Ne smetaju ga izbori bilo koj vrste u bilo kojoj državi na svijetu. Pobjegne od političara ko vrag od tamjana i vrati se tek kad bi novoizabrani konačno trebali sastaviti vladu i preuzeti vlast.
Ne smeta ga ni kada mali babojebac iz literarne grupe petog be posjeti Anemičnog i Izbrazdanog pa puštaju avione nad Zagrebom uz histerične pokušaje Tereze Kesovije da postane prva dama Vrancuske.
Ne smeta ga ni kada se Angela Merkel oprašta od svojih Lojzeka i Vandala puštajući pjesme po izboru.
Ali evo ti avdentskog vijenca i prvog milikerca na njemu i ovaj se naprosto raspameti i podivlja.
Razdvoji se na proste faktore i složi u neku novu mutaciju.

Lani nas je dopala delta, ove godine omikron.
Ovaj skok nam doduše otvara prostora za nadu.
S četrvtog mjesta grčke abecede novi mutant je skočio na petnaesto.
Skoči li još jednom za 11 mjesta iskočit će van iz abecede i možda tada pamdemija konačno prestane.
No, kakve smo sreće od omikrona će napredovati mic po mic.
Doduše, to ne bi bilo ni toliko loše.
Pi varijanta riješila bi dileme oko toga koliko je puta (3,14159 naravno) potrebno cijepiti se do totalne zaštite sebe i drugih.

Nego da ja dodjem više do onoga što me danas zapravo muči.
U petak me ulovio neki kašalj, ništa posebno, svake godine u ovo maglovito vrijeme imam tih problema.
Obično bi od doktora došla doma sa par dana bolovanja i nekim kapljicama za umirivanje kašlja i dodatnim medikamentom za astmu koji koristim samo kad se stanje pogorša.
Danas su me za svaki slučaj testirali na koronu.
I sad čekajući rezultat (koji će biti vidljiv tek sutra ili prekosutra) razmišljam kako ću, ispadnem li pozitivna promijeniti ime.

U kontaktu sam zadnjih desetak dana bila jedino sa:
- mužem, koji je bio doma zadnjih deset dana, cijepljen je i negativno testiran
- sinom, cijepljen, preventivno testiran u firmi, negativan, djelomično u home office-u i
- kolegicom iz biroa, cijepljena, jedno dijete cijepljeno, drugo dnevno testirano i negativno.

Ako test bude pozitivan onda sam virus mogla dobiti jedino bezgriješnom infekcijom.
I slodobno me možete zvati MBK.
Majka bložja koronska.



Maria, you've gotta see her
Go insane and out of your mind
Latina, Ave Maria
A million and one candle lights



- 23:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.11.2021.

Das Wort zum Sonnntag

Jutros mi je facebook kao jednu od uspomena (uz mali milijun slika windows wallpepera po kojem bauljah lani u ovi vrijeme u nadi da sve skupa neće trajati kakvih 12 godina) izbacio jedan status iz 2011 a koji bi super išao uz prošlu anketu.



Osobno mi je u to vrijeme išlo podosta šugavo na mnogim planovima i razmišljala sam često o tome sve skupa okončati.
No, kao što u onom starom vicu o bosanskom i švicarskom paklu u ovom prvom svaki dan dobiješ kantu govan ali jedan dan nema kante a drugi dan govana, tako i u ovoj priči...
Pruge nije bilo u blizini a i Karenjina mi je oduvijek išla nakurac, ono zbog nekog jebača se bacat pod vlak može samo neka patika iz ruskog klasičnog romana...
Mora ili jezera nije bilo u blizini, dobro, bila je rijeka ali Janja, ribara srarog kći mi je oduvijek išla nakurac, ono utopit se radi jednog seksa koji nije doveo do braka može samo neka patika iz domaće literature.
Cirkusa i trapeza nije bilo, ajde dobro, našao bi se kakav most za bungee jumping bez špage u blizini ali i Glorija mi je oduvijek išla nakurac svojom teatralnošću, ono, čuj, malo glumi majku Božju, malo je artistica na trapezu, malo za njom plaču cirkuške trobente, malo skupljaju u vreće ono što je od nje ostalo.
Popiti šaku kakve tableta jednostavno je prepičkasto kao i puštanje plins u garaži. A i nemam garaže.
Razrezati vene usralo bi tepih a i jadni oni koji bi to sve ribali kasnije.
Omča oko vrata tipičan je muški način napuštanja svijeta svojom voljom pa bezveze, a i grana bi mogla puknuti zbog neuspješe dijete.
Pištolja nemam a da ga imam vjerojatno bi ga u zadnji čas ipak radije uperila u nekog drugog.

I tako, hvala blogu (ili nažalost) još sam tu.
Ubila sam doduše virtualnu mene iz ondašnjih vremena, no i tu ima jedan problem.
Niko ne more ubiti samo Don Kišota.
I kojota.

Sretan vam prvi Advent pa ma kako šugav bio!





"Ubili su ga, jeli, moj Luigi?"
-"Ti si Bepina potpuno luda. A ko more ubiti Don Kišota?"



- 13:03 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 23.11.2021.

S kim si

takav si.
Ne reče se to bez vraga.

Danas smo slučajno radnim danom bolja polovica i ja doma.
Zapravo smo trebali biti u Berlinu na koncertu Jesus and Mary Chain.
Da je situacija bila normalna.
A nije.
Slobodan dan planiran u novonormalno, ali kako tako normalnije i optimističnije vrijeme svejedno nisam luda pokloniti ga firmi.
Tako da danas gnjilimo doma.
Generalna proba za lockdown koji će doći.
Kad bude vrijeme za to.
A sve ide u tom smjeru.

Ima sve to i dobrih strana.
Ova pandemija me je naučila nečemu što inače nisam prakticirala.
Misliti najprije na sebe i svoje zdravlje a onda na sve ostale.
Jebeš firmu, šefa, jako bitne termine i projekte.
Ako će zbog mojeg slobodnog dana propast onda bolje da propadne danas nego sutra.

Nisam jednom bolesna išla na posao.
Ili dolazila subotom ili nedjeljom da bi projekt predali na vrijeme.
Da ga onda mjesecima nitko od onih kojima je trebao baš prošle srijede u tri popodne ne pogleda niti se javi.
Ali kad se javi, e onda opet gori pod nogama.
I MORAMO ovo napraviti do sutra, MORAMO ono predati do petka.
Ja im samo kažem u zadnje vrijeme da je moja baba govorila da se mora samo umrit.
Na to obično ne znaju što bi rekli.

Imali su prije tako jednog statičara u firmi koji je radio i svetkom i petkom i sve se to uzimalo zdravo za gotovo, računalo se već da će on ako bude trebalo potegnuti i po 16 sati.
Nije se moglo bez njega.
Jer bi propala firma ne dodje li za vikend.
Ili nedaj bože ni pomisliti - ode na bolovanje.
I onda je jednog dana otišao doktoru.
Rak u četvrtom stadiju.
Onaj kod kojeg ti kažu prognozu : s kemoterapijom 6 mjeseci a bez nje pola godine.
Kako to obično biva kod takvih dijagnoza, svi su najprije bili šokirani, no onda je posao trebao ići dalje.
Bilo im je dugo čekati da prodje tih šest mjeseci iza kojih nema ničeg dalje.
Pa su njegove stvari spakirali par dana prije.
Posjeli novog kolegu na njegovo mjesto.
Da radi onog vikenda kad su mu otišli na sprovod.
Oprostiti se od njega floskulama o tome koliko će im faliti i koliko ga nitko (osim onog novog u njegovoj sobi) nikada neće moći nadomjestiti.
Hvala mu za svaki prekovremeni, hvala mu za svaki dan godišnjeg na koji nije otišao, hvala mu za svaki put kad je bolestan dolazio na posao.
Obitelj može biti ponosna na muža i oca, možda čak djeda, koji je svoj život radije posvetio projektima tamo nekih tunela i podvožnjaka nego svojoj obitelji.
Hvala mu velika.
Da je živ, a nažalost nije, njemačke bi mu željeznice dale doživotnu kartu za putovanje njihovim vlakovima kojima bi btw. trebalo poslati smrt pa bi ljudi, barem u Njemačkoj, zauvijek živjeli.

Od kako traje ova pandemija, ljudi su, barem kod nas u firmi, puno češće počeli ići na bolovanje.
Posebno mladi.
Neki nisu ni mjesec dana na poslu a već uzimaju bolovanje.
Ovdje se naime na bolovanje do četiri dana može otići bez odlaska doktoru. Jednostavno ostaneš doma i javiš šefu da ti nije dobro.
Malo pritiska na projektu i hop, evo njih od doktora s dijagnozom burn out-a.
Pa si mislim, kad ovi mladi i zdravi za svaki kurac odlaze na bolovanje ko prosječna zdrava hrvatska trudnica na čuvanje trudnoće, neću više sekunde otići na posao kad me bilo gdje nešto zaboli.
Neću nikad više otići na posao pijući tablete protiv bolova.
Neću nikada više otići na posao i pustiti da mi itko radi pritisak.
I držim se tog pravila zadnjih godinu dana.
Dugo mi je trebalo.
Ali...
Bolje ikad nego nikad.

Trenutno sam u fazi učenja i muža toj praksi.
Koliko je puta zadnjih godina morao povući koji sat jer se netko od kolega nije pojavio na poslu.
Svaki tjedan je barem jedan bolestan, češće i više njih.
Prošli tjedan sam ga jedva natjerala da ode doktoru.
Dobio 4 dana bolovanja i jučer umjesto da ode produžiti bolovanje, ode on na posao.
Sinoć me probudio u četiri ujutro.
Ponovo kašalj, opet promuklost.
Pa se digni radit inhalaciju.
Pa skuhaj čaj.
Pa prestrašit ga toliko da ipak ode doktoru.
I evo ga sad, hrče tu na kauču dok ja ovo pišem.
A kako i neće kad sinoć nismo spavali.
Jebala ga firma.
Još jednom nek ode bolestan na posao, neće mu trebati bolesti kad ga se dohvatim.

Nego da se vratim onome tko si, s kim si i kakav si.
Jučer je on radio inhalaciju a danas mene pošalje da mu "namažem malo nešto na kruh".
Otvorim kuhinjski ormarić u koji sam da bude pri ruci stavila kremu za inhaliranje iz jučerašnje epizode.
Stavljam landu kruha na pladanj.
Uzimam nož.
I taman da ću počet mazat...
Bronhoforton.
Na kruh.





Another two years over
Don't understand what's happened to me
These days are so much colder
Up against the fire, don't feel any heat
Cracked up years behind me
Cracked up years ahead are all I see
Are all I see
In front of me





- 21:50 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.11.2021.

Inhalacija

Prošli tjedan muž ostao bez glasa.
Otišao doktoru.
Testirali ga za svaki slučaj.
Test negativan.
Dobio bolovanje i nikakve lijekove, samo neka se inhalira i za par dana bit će ko opran perwollom.

I tako...
Spremam ja njemu inhalacije 4 dana.
Ujutro.
Navečer.
Za vikend dvaput izmedju.

I onda odoh ja danas na posao.
I zove on mene da kako sam pripravi inhalaciju.
I kažem mu da uzme kremu bronhonešto (ne znam sad točno ime).
Objasnim gdje stoji krema.
Kažem (i ponovim još jedanput) da istisne 2 do 3 centimetra u padelicu i natoči vrele vode negdje do pola.
Promrmlja nešto u stilu da je našao kremu.
Prekine vezu.

Dvije minute kasnije...
Zvoni telefon.
Kaže on: Istisnuo sam cijelu jebenu tubu i to nije ni centimetar debelo!? Otkud tebi da treba stavit 3 cm?!

Kad me nije presjeklo.

Reko, sad u to samo dodaj vode i rastopit ćeš sve viruse i bakterije odavde do Bora Bore.
Ako ti ne otpandne nos.
A to i ne bi bilo tako loše.
Jer ti onda više ne treba inhalacija.

Pričam kolegi ovo s inhalacijom.
Kaže da ga nema, trebalo bi ga izmisliti.
I fakat.
Tko bi nas nasmijavao u ova teška vremena da ga nema.

Gleda on jučer neki film na netflixu.
Jedan od onih kojima holivud ispunjava norme pojavljivanja crnih glumaca u ovogodišnjoj produkciji.
Pa je tako jedini bijelac u filmu kolega glavnog lika.
A taj je oženjen Hrvaticom i uči crnca da se na hrvatskom Shut up kaže začepi, žena ga tome naučila.
Dok tako lomi onaj crni glumac jezik pokušavajući izgovoriti "začepi", moja bolja polovica izjavi : "ovo me je sitilo na našu pokojnu babu i deda." (moje roditelje smo tako zvali otkako im se rodio unuk)
"Znan da je moja baba volela Boney M ali da su naši baba i ded bili črni nisam znala , asocijacije su ti baš jebene."
Smijemo se skupa.
Kaže mislio je nešto drugo, u filmu mala ima babu i deda kao što je naš sin imao.
Znam ja šta je on mislio ali opet najviše volimo sve okrenuti na zajebanciju.
Zamišljamo moje starce kako tamo negdje gore umiru od smijeha zamišljajući se ko črni Moro i njegova družica.
Posebno mamu.
Ona je znala imati slične provale pa smu ju zato prozvali Mirko S.Zlikowski, genijalac.
Nije nikakvo čudo da se s mojom boljom polovicom uvijek dobro slagala.
Koliko nam je puta popravila kakav sjeban dan svojim zajebancijama.
Fala, mama.

Smijeh i suze dva su kraja iste priče i ne isključuju jedno drugo.
Tako u zafrkanciji, kada se naših mrtvih prisjećamo uglavnom kroz anegdote kojih ima a ono barem jedna velika vrića ako ne i dvije, sjetih se riječi utjehe moje najdraže kolegice s posla.



Kad je to napisala jedna je rana bila friška a druga joj se ubrzo pridružila, no sada mi se čini da smo shvatili što je govorila.
Da se nada kako će tuga ubrzo prijeći u lijepe uspomene.
I stvarno.
Smrt je samo jedan trenutak a život sve ono prije i poslije nje.
Kada jednom konačno preskočimo onu od malena u nas usadjivanu slavensku opčinjenost smrću i tragedijom umjesto životom i svim onim radostima koje i najjebeniji njegov oblik ipak donosi, kad ispucamo sve one bombe, rašpe, livorvere ostaje nam uvijek dobra stara šaka suza, vrića smija.
Jer ča je život vengo pizdarija.



I zna bi govorit: Kad tad će se spojit
Polovice, bit jedno i imat puno dice
I svejedno dal si bogat, crn ili rogat
Ljubav spaja duše to je kozmička sloga
Jer isto je za sluge, isto je za gazde
I najlipše stvari u životu su džabe
I kako god da mislija, volija il tija
Život je šaka suza, vrića smija



- 21:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.11.2021.

Ne mogu to

Kad bi nekom srećom stvarno i fizički imala kurac, davnih bi mi dana otpao od svih onih koje sam zadnjih godina poslala da tamo vise.
Naredalo ih se "sake fele" kako bi to rekla moja pokojna baba.
Od standardno tobože desnih do onih kvazi lijevih.
Od lažnih vjernika do zagriženih ateista.
Od velikih Hrvata s rukom na gornjem dijelu trbušine do onih koji se klanjaju amputiranoj nozi jednog lošeg bravarskog šegrta.
Od stvarnih mrzitelja odredjenih marginalnih grupa i cijelih nacija do zaludjenih aktivista koji u svemu i svakome vide hejtere.
Od anoreksičnih manekenki do influencerica u xxxl izdanju.
Od domaće "tko to more platit" filozofije do ljigavaca iz dijaspore kojima je i govno super ako ga je izasrao Švabo jer "zna Nijemac što je red" (zna kurca moga) i "ovdje se cijeni onoga koji radi" (3 posla na minimalcu da bi platio stan i režije ako baš ne želi živjeti u getu s Rusima i Arapima dok mu Švabo šefuje.)
Od blogerskih djelitelja pravde i nedjeljnih propovijednika (vidim svi su pohitali volonterski pomagati na covid odjel pa od tamo po cijele noći pišu pijane komentare), dežurnih huškača i mobbera pa do vječitih žrtava blogija, buga te onih prvih.

Tako je uz gore navedene došao red da
se ovome crno bijelom svijetu na mojem fiktivnom kurcu pridruže i dvije nove kategorije, histerični pobornici i zaludjeni protivnici cijepljenja.

Iskreno, jebe mi se i za jedne i za druge.
Ne bojim se ni virusa ni cjepiva.

Bojim se ovih koji sada prozivaju (danas necijepljene, prije '91 one koji su kitili bor na Badnjak a od '91 one koji to ne čine) a sutra će prokazivati.
To je takva sorta.
To se takvo rodi.
To se ne dobiva cijepljenjem ni virusom.
To ti prenesu roditelji koji su i sami bili ono malo najsmrdljivije govno koje je cijelo djetinjstvo i mladost držalo kažiprst na gotovs da može na pitanje tko je lizao pekmez na tog nekog pokazati prstom.
To je onaj oblik života koji u životinjskoj sistematici stoji prije amebe.
Malo smeće za koje je nabijanje na kurac i puštanje da visi na njemu zapravo usluga jer bi ga u neka druga vremena netko pokrio vrećom s ledja i iscipelario.

No da sada ne bi vakseri slučajno pomislili kako će ostati poštedjeni svoje doze vazelina.
Sretnemo jučer susjedu, jedinu koja u našoj zgradi nije cijepljena jer "neda oka nikome da nešto uštrcava u nju".
Ma kako mi inače bila možda i simpatična, ne družimo se od prošle jeseni i zadnjeg lockdowna.
Zaposlena je u dječjem vrtiću i već je u više navrata bila u izolaciji, svaki put kad se neki šmrkljavac iz njene grupe pokaže pozitivnim.
A uz dvadesetak šmrkljavih noseva svaki dan, nije problem naći jedan pozitivni.
Pa onda lijepo ona sjedne u izolaciju, brat joj odlazi u kupovinu, plaća ide u punom iznosu, corona bonus i božićnica takodjer (prosječna u privatnom sektoru zaposlena budala o tome može samo sanjati).
Da se još družim sa njom i ja bi svako malo čičila doma u karanteni s tom razlikom da bi meni šef dofurao kompjuter da radim od doma a brata koji bi mi namirnice donosio pred vrata nemam.
Pa se tako više ne družimo a muž me je čak optužio da kakva sam ja to luda vakserica kad se sa njom više ne želim vidjati.
Dok mu nije jučer digla živac kad ju je sreo na hodniku.
Kaže ona cereći se ko hijena: i vi cijepljeni ćete opet u lockdown, ništa vam nije pomoglo cijepljenje!
Muž je doletio gore sav nadrkan : Pizda joj materina luda antivakserska, to se meni još smije u facu. I treba joj uvest obavezno cijepljenje pa da vidim tko će se onda smijat!
Pa si onda mislim kako dobro da više nema plaćene naknade kad necijepljeni završe u karanteni.
I kako bi ona radila isto što njoj rade sada samo da se okrene ploča na stranu B.

Eto koliko je tanka granica izmedju tolerancije i nepodnošljivosti.
Otprilike kao korijen razlike kvadrata broja glogulja tučenih tudjim i vlastitim kurcem.
Podijeljeno sa tisuću.
U milimetrima.

I mislim si dobro da smo ove godine prije još jednog lockdowna koji nam kuca na vrata, cijepljenima i onim drugima, dobro napunili baterije tamo po slovenskim brdima,





odradili sa skoro 30 godina zakašnjenja medeni mjesec, daleko od svih nabrojanih skupina s vrha moga kurca,





napunili špajzu domaćim "dobrotama"





i sve skupa reprizirali još jednim kratkim izletom u Freiburg,





da imamo kamo pobjeći u mislima kad nas opet zaključaju u mrsku kulisu windows wallpapera od prošli put.





Pamtim samo sretne dane
Svi su drugi magla, san.
Samo onaj koji valja
U lice je upisan.

Pamtim samo sretne dane,
Oko nas je voda rasla.
Pamtim samo sretne dane
Da bih našu ljubav spasla.

Ja nisam kao ti
Da pamtim samo zlo.
Ja nisam kao ti
Ne mogu to.





- 14:39 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Travanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (2)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (8)
Prosinac 2021 (18)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (10)
Lipanj 2021 (6)
Svibanj 2021 (14)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama i dogadjajima slučajno su namjerne.
Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogi poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja i time vam olakšala dilemu.

Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove:
Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr
LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com
Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org