Marketing
Ne mogu to
Kad bi nekom srećom stvarno i fizički imala kurac, davnih bi mi dana otpao od svih onih koje sam zadnjih godina poslala da tamo vise.
Naredalo ih se "sake fele" kako bi to rekla moja pokojna baba.
Od standardno tobože desnih do onih kvazi lijevih.
Od lažnih vjernika do zagriženih ateista.
Od velikih Hrvata s rukom na gornjem dijelu trbušine do onih koji se klanjaju amputiranoj nozi jednog lošeg bravarskog šegrta.
Od stvarnih mrzitelja odredjenih marginalnih grupa i cijelih nacija do zaludjenih aktivista koji u svemu i svakome vide hejtere.
Od anoreksičnih manekenki do influencerica u xxxl izdanju.
Od domaće "tko to more platit" filozofije do ljigavaca iz dijaspore kojima je i govno super ako ga je izasrao Švabo jer "zna Nijemac što je red" (zna kurca moga) i "ovdje se cijeni onoga koji radi" (3 posla na minimalcu da bi platio stan i režije ako baš ne želi živjeti u getu s Rusima i Arapima dok mu Švabo šefuje.)
Od blogerskih djelitelja pravde i nedjeljnih propovijednika (vidim svi su pohitali volonterski pomagati na covid odjel pa od tamo po cijele noći pišu pijane komentare), dežurnih huškača i mobbera pa do vječitih žrtava blogija, buga te onih prvih.
Tako je uz gore navedene došao red da
se ovome crno bijelom svijetu na mojem fiktivnom kurcu pridruže i dvije nove kategorije, histerični pobornici i zaludjeni protivnici cijepljenja.
Iskreno, jebe mi se i za jedne i za druge.
Ne bojim se ni virusa ni cjepiva.
Bojim se ovih koji sada prozivaju (danas necijepljene, prije '91 one koji su kitili bor na Badnjak a od '91 one koji to ne čine) a sutra će prokazivati.
To je takva sorta.
To se takvo rodi.
To se ne dobiva cijepljenjem ni virusom.
To ti prenesu roditelji koji su i sami bili ono malo najsmrdljivije govno koje je cijelo djetinjstvo i mladost držalo kažiprst na gotovs da može na pitanje tko je lizao pekmez na tog nekog pokazati prstom.
To je onaj oblik života koji u životinjskoj sistematici stoji prije amebe.
Malo smeće za koje je nabijanje na kurac i puštanje da visi na njemu zapravo usluga jer bi ga u neka druga vremena netko pokrio vrećom s ledja i iscipelario.
No da sada ne bi vakseri slučajno pomislili kako će ostati poštedjeni svoje doze vazelina.
Sretnemo jučer susjedu, jedinu koja u našoj zgradi nije cijepljena jer "neda oka nikome da nešto uštrcava u nju".
Ma kako mi inače bila možda i simpatična, ne družimo se od prošle jeseni i zadnjeg lockdowna.
Zaposlena je u dječjem vrtiću i već je u više navrata bila u izolaciji, svaki put kad se neki šmrkljavac iz njene grupe pokaže pozitivnim.
A uz dvadesetak šmrkljavih noseva svaki dan, nije problem naći jedan pozitivni.
Pa onda lijepo ona sjedne u izolaciju, brat joj odlazi u kupovinu, plaća ide u punom iznosu, corona bonus i božićnica takodjer (prosječna u privatnom sektoru zaposlena budala o tome može samo sanjati).
Da se još družim sa njom i ja bi svako malo čičila doma u karanteni s tom razlikom da bi meni šef dofurao kompjuter da radim od doma a brata koji bi mi namirnice donosio pred vrata nemam.
Pa se tako više ne družimo a muž me je čak optužio da kakva sam ja to luda vakserica kad se sa njom više ne želim vidjati.
Dok mu nije jučer digla živac kad ju je sreo na hodniku.
Kaže ona cereći se ko hijena: i vi cijepljeni ćete opet u lockdown, ništa vam nije pomoglo cijepljenje!
Muž je doletio gore sav nadrkan : Pizda joj materina luda antivakserska, to se meni još smije u facu. I treba joj uvest obavezno cijepljenje pa da vidim tko će se onda smijat!
Pa si onda mislim kako dobro da više nema plaćene naknade kad necijepljeni završe u karanteni.
I kako bi ona radila isto što njoj rade sada samo da se okrene ploča na stranu B.
Eto koliko je tanka granica izmedju tolerancije i nepodnošljivosti.
Otprilike kao korijen razlike kvadrata broja glogulja tučenih tudjim i vlastitim kurcem.
Podijeljeno sa tisuću.
U milimetrima.
I mislim si dobro da smo ove godine prije još jednog lockdowna koji nam kuca na vrata, cijepljenima i onim drugima, dobro napunili baterije tamo po slovenskim brdima,
odradili sa skoro 30 godina zakašnjenja medeni mjesec, daleko od svih nabrojanih skupina s vrha moga kurca,
napunili špajzu domaćim "dobrotama"
i sve skupa reprizirali još jednim kratkim izletom u Freiburg,
da imamo kamo pobjeći u mislima kad nas opet zaključaju u mrsku kulisu windows wallpapera od prošli put.
Pamtim samo sretne dane
Svi su drugi magla, san.
Samo onaj koji valja
U lice je upisan.
Pamtim samo sretne dane,
Oko nas je voda rasla.
Pamtim samo sretne dane
Da bih našu ljubav spasla.
Ja nisam kao ti
Da pamtim samo zlo.
Ja nisam kao ti
Ne mogu to.
Post je objavljen 21.11.2021. u 14:39 sati.