Marketing
S kim si
takav si.
Ne reče se to bez vraga.
Danas smo slučajno radnim danom bolja polovica i ja doma.
Zapravo smo trebali biti u Berlinu na koncertu Jesus and Mary Chain.
Da je situacija bila normalna.
A nije.
Slobodan dan planiran u novonormalno, ali kako tako normalnije i optimističnije vrijeme svejedno nisam luda pokloniti ga firmi.
Tako da danas gnjilimo doma.
Generalna proba za lockdown koji će doći.
Kad bude vrijeme za to.
A sve ide u tom smjeru.
Ima sve to i dobrih strana.
Ova pandemija me je naučila nečemu što inače nisam prakticirala.
Misliti najprije na sebe i svoje zdravlje a onda na sve ostale.
Jebeš firmu, šefa, jako bitne termine i projekte.
Ako će zbog mojeg slobodnog dana propast onda bolje da propadne danas nego sutra.
Nisam jednom bolesna išla na posao.
Ili dolazila subotom ili nedjeljom da bi projekt predali na vrijeme.
Da ga onda mjesecima nitko od onih kojima je trebao baš prošle srijede u tri popodne ne pogleda niti se javi.
Ali kad se javi, e onda opet gori pod nogama.
I MORAMO ovo napraviti do sutra, MORAMO ono predati do petka.
Ja im samo kažem u zadnje vrijeme da je moja baba govorila da se mora samo umrit.
Na to obično ne znaju što bi rekli.
Imali su prije tako jednog statičara u firmi koji je radio i svetkom i petkom i sve se to uzimalo zdravo za gotovo, računalo se već da će on ako bude trebalo potegnuti i po 16 sati.
Nije se moglo bez njega.
Jer bi propala firma ne dodje li za vikend.
Ili nedaj bože ni pomisliti - ode na bolovanje.
I onda je jednog dana otišao doktoru.
Rak u četvrtom stadiju.
Onaj kod kojeg ti kažu prognozu : s kemoterapijom 6 mjeseci a bez nje pola godine.
Kako to obično biva kod takvih dijagnoza, svi su najprije bili šokirani, no onda je posao trebao ići dalje.
Bilo im je dugo čekati da prodje tih šest mjeseci iza kojih nema ničeg dalje.
Pa su njegove stvari spakirali par dana prije.
Posjeli novog kolegu na njegovo mjesto.
Da radi onog vikenda kad su mu otišli na sprovod.
Oprostiti se od njega floskulama o tome koliko će im faliti i koliko ga nitko (osim onog novog u njegovoj sobi) nikada neće moći nadomjestiti.
Hvala mu za svaki prekovremeni, hvala mu za svaki dan godišnjeg na koji nije otišao, hvala mu za svaki put kad je bolestan dolazio na posao.
Obitelj može biti ponosna na muža i oca, možda čak djeda, koji je svoj život radije posvetio projektima tamo nekih tunela i podvožnjaka nego svojoj obitelji.
Hvala mu velika.
Da je živ, a nažalost nije, njemačke bi mu željeznice dale doživotnu kartu za putovanje njihovim vlakovima kojima bi btw. trebalo poslati smrt pa bi ljudi, barem u Njemačkoj, zauvijek živjeli.
Od kako traje ova pandemija, ljudi su, barem kod nas u firmi, puno češće počeli ići na bolovanje.
Posebno mladi.
Neki nisu ni mjesec dana na poslu a već uzimaju bolovanje.
Ovdje se naime na bolovanje do četiri dana može otići bez odlaska doktoru. Jednostavno ostaneš doma i javiš šefu da ti nije dobro.
Malo pritiska na projektu i hop, evo njih od doktora s dijagnozom burn out-a.
Pa si mislim, kad ovi mladi i zdravi za svaki kurac odlaze na bolovanje ko prosječna zdrava hrvatska trudnica na čuvanje trudnoće, neću više sekunde otići na posao kad me bilo gdje nešto zaboli.
Neću nikad više otići na posao pijući tablete protiv bolova.
Neću nikada više otići na posao i pustiti da mi itko radi pritisak.
I držim se tog pravila zadnjih godinu dana.
Dugo mi je trebalo.
Ali...
Bolje ikad nego nikad.
Trenutno sam u fazi učenja i muža toj praksi.
Koliko je puta zadnjih godina morao povući koji sat jer se netko od kolega nije pojavio na poslu.
Svaki tjedan je barem jedan bolestan, češće i više njih.
Prošli tjedan sam ga jedva natjerala da ode doktoru.
Dobio 4 dana bolovanja i jučer umjesto da ode produžiti bolovanje, ode on na posao.
Sinoć me probudio u četiri ujutro.
Ponovo kašalj, opet promuklost.
Pa se digni radit inhalaciju.
Pa skuhaj čaj.
Pa prestrašit ga toliko da ipak ode doktoru.
I evo ga sad, hrče tu na kauču dok ja ovo pišem.
A kako i neće kad sinoć nismo spavali.
Jebala ga firma.
Još jednom nek ode bolestan na posao, neće mu trebati bolesti kad ga se dohvatim.
Nego da se vratim onome tko si, s kim si i kakav si.
Jučer je on radio inhalaciju a danas mene pošalje da mu "namažem malo nešto na kruh".
Otvorim kuhinjski ormarić u koji sam da bude pri ruci stavila kremu za inhaliranje iz jučerašnje epizode.
Stavljam landu kruha na pladanj.
Uzimam nož.
I taman da ću počet mazat...
Bronhoforton.
Na kruh.
Another two years over
Don't understand what's happened to me
These days are so much colder
Up against the fire, don't feel any heat
Cracked up years behind me
Cracked up years ahead are all I see
Are all I see
In front of me
Post je objavljen 23.11.2021. u 21:50 sati.