Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević
Osluškujem pjesmu vjetra u krošnji trenutka. Travanj odlazi kotrljajući se svojom prevrtljivošću licem vremena.
U zelenim vlatima njegova imena se iskre suze varljivosti, maslačci su oborili glave pod navalom tuge neba, a vjetar u tek procvaloj krošnji jorgovana sklada sonatu ljubičastog sna dolazećem rožnjaku.
Zrak je pun zlaćanih niti tek nazirućeg sunca, ljubav je prosula svoju purpurnu haljinu nad svitanje umirućeg mjeseca. Osluhnuh tihovanje srca i začuh poeziju ruža u čulnosti sjećanja.
Kreni u potragu za prohujalim trenutcima, oživi ih u sebi i u meni titraju kapi svete krivi. Oćutih prelamanje sunačnih zraka kristalima privida, vidjeh slaganje krhotina boli, tuge i sreće u mozaik rastopljenog vremena. Slike davno zaboravljene oživješe na zaslonu svijesti. Spoznah moć sadašnjeg trenutka. Osjetih treptaje prošlosti u zauvjek ocrtanom znakovlju pamćenja.
Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni trenucima njihova nastajanja. Glazba skladana drevnim nadahnućima odzvanja u odeonu ovoga ovdje i ovoga sada. Vrijeme oluje ruža počiva u mojim pjesmama, a vrtlog nebeskog vretena iskri spiralnu dinamiku ljubavi u kojoj sazrijevam već godinama.
Čujem šapat Tinove poezije kao tiho nadahnuće mnogom izričaju moje duše, kao šapat njegova dara koji se pretače u ocean snova i na pješčanom žalu rađa sedefastu školjku u kojoj sazrijevaju biserna slova kojima pišem o boli, tugama, sreći i ljubavi.
U vjetru pjanom začuh bolni krik života,
tvoj je život kao list u jeseni davnoj
zadrhtao elegijom sna.
Bili smo u tmini,
u oblaku straha,
ti i ja jedini, ljubljeni,
ti istino privida,
ti snu mojega života.
Bio si pjesak, bila sam pjena, milovani dlanovima drevnog oceana
postadosmo poezija suza na zrncima životnog žala,
ali zagrljeni svijetlom pjesme nad pjesmama
ostadosmo jaki u kovitlajućem vrtlogu strahota.
Vjetar je pjevao o ljudskim čežnjama,
zvijezde šutile o našim snovima,
kišile su neisplakane suze.
Ti i ja jedini zarobljeni
u tužnoj istini zastadosmo
u univerzumu ljepote,
u svemiru dobrote,
u kozmosu toplote.
Vjetar je donio miris proljeća,
sa obzorja jave podignuo zavjesu umiranja
da svijetlom svete istine srca oslobodi,
da se legenda o rađanju ljubavi obnovi,
da se iz zagrljaja pjeska i pjene
u trenu budnosti vječnost dogodi.
Ti i ja jedini
izronismo iz dubina strahova,
iz tmine bolova, iz kaosa tugaljivih krugova,
šapnusmo, poleti dušo za let si stvorena i
na njihaljci vremena
postadosmo sretna igračka vjetrova.
U djeliću trenutka vidjeh zadnje kapi prohujalih kiša koje su ostavile kristalni trag u njegovoj duši. Nad srcem je bdijelo podne puno treperavih čestica koje su plesale krug na koordinatama sna.
Svemir je mirovao tajanstvenom eksplozijom boja i tišinom svjetlosti koja je skladala spiralu dolazećih zvukova. Na orkanskim visovima želja vjetar se igrao sa vrtlogom nevidljivog vretena i zatvarao atome strasti u kozmičku energiju vječnosti.
U sutonu izađoh iz putanje duše i zaronih u orbitu nečeg nepoznatog što se tek naziralo na istoku znatiželjnog uma.
Gledala sam prazninu koje nije bilo, uspinjala sam se okomitom stijenkom žudnje da osjetim vertikalni mir polja u kojem procvjetaše pupljci ljubičastog cvijeća.
Koraci iz nekog davnog snoviđenja probiše zvučni zid nutarnje gluhoće i satkaše dugu na horizontu buđenja.
Na spiralnoj putanji sjećanja zaiskri zlatna škrinja puna prošlih strahova.
Nevidljiva ruka sudbine podignu poklopac i ja začuh neisplakane tuge kako napuštaju dubine nutrine i nestaju u nedohvatnim širinama prohujalog vremena.
Praskozorje novog trenutka prosu svjetlost u koordinate srca i zaobli prostor duše u novu dimeziju postojanja.
Probudih se u tonovima nečeg nepoznatog u meni.
Kroz kristalnu prizmu svitanja vidjeh sunce kako gasi tminu i pali svijeće praiskonskih vjerovanja.
Veliki prasak nutarnjeg svemira je probio trodimenzionalno nepostojanje i propustio svjetlost u treptaj mog još snenog oka. Kristali prošlih kiša oživješe novim bojama i zatvoriše trenutak u riznicu postojanja.
Vjetar je donio miris Empirejske ruže koju, posadismo u đulistanu sna.
Osluhnuh zov daljine, ima jedna modra rijeka, al nitko ne zna gdje je ona.
Iza gore, iza dola, iza sedam, iza osam i još huđe i još luđe, preko morskih, preko gorskih, preko gloga, preko drače...valja nama preko rijeke, začuh Dizdarev stih u krošnji budnosti i uronih u vrtlog divnog privida.
Dogodio se prostor, dogodilo se vrijeme, dogodilo se tkivo vječnosti, dogodila se svjetlost da bi se rodila ljubav.
Bila sam srećonaut neosjećajući poslanje kojim sam žigosana, bila sam izgubljena u vrtloženju fotona koji su zaobljavali moj prostor i nosili me panoramom trenutka. Bila sam slijepa i gluha, odvojena od čujnosti i čulnosti ljepote. A onda susretoh Kairosa na obzoru jednog srcozorja i dotaknuh pramen njegove kose.
Vidjela sam umiranje i rađanje zvijezda na svodovlju snova.
Zaustavljena u pohodu ka izvorištu ljepote izgubih se u pustari želja i promatrah kovitlanje tugaljivih misli u kolopletu vremena i zaboravljah žuđenost davnih snoviđenja.
Na Hesiodovim vratima pakla zakoraknuh u svijet mrtvih voda i vidjeh ranjenog galeba na salinama života. Začuh njegov krik i probudih se iz noćnih mora. Nebo se zlatilo spiralom praskozorja.
Vapaj boli se pretakao u magiju tišine svevremena. Na uzglavlju su iskrile isplakane suze.
Pomilovah krhotine srca i osjetih živuću materiju trenutka, očutih nestajanje okova kojima sam bila vezana za tugovanje i uzdignuh se iznad sebe same, pretočih se u neku novu sebe.
U porcelanu srca procvijeta jerihonska ruža dolepršala iz pješčane oluje neosjećanja.
Darovah joj vrijeme mirovanja da me svojim buđenjem odnese u svijet ljepote. Nadanja u novo sutra su tihovala u duši. Čekala sam.
Stigao si tišinom doline zelene rijeke, otvorio kapije Arkadije i uveo me carstvo tvoje ljubavi. U tvojim očima vidjeh oslobađanje leptirice iz jantarna vječnosti. Na tvojim dlanovima pronađoh gnjezdo u kojem izliječih ranjenog galeba i dozvolih mu da odleti u tuzi nedohvatne visine.
Bila je to noć svetoga Lovrijenca, nebo se smiješilo zlatom zvijezda padalica, amuletima za ostvarenje naših tek probuđenih želja
.Iza nas je ostao svijet poezije suza i razmrvljene boli, izgubljeno vrijeme u poliperspektivnoj slici obuzdane strasti koja je sličila na razlomljenog lutka. Udahnuh orgon trenutka i oćutih vječnost u tkivu vremena. To je bio treptaj oka u kojem, u krstionici hrama ljubavi, uzdahom zapalih ognjilo žuđene blizine. Na žrtveniku je dogorijevala svijeća tugovanja, titrala je tonovima vječne melodije "Killing me softly".
Tiho i elegantno u kobaltnom ogrtaču, kao silueta beskaraja, se spušta noć.
Na licu svemira blješti osmijeh punog mjeseca,
na licu mu se zrcali istina našeg postojanja na stazama razgranatog vremena, naše postojanje u paralelnim svjetovima.
Oćutih istovremenost, naslutih nas i ovdje i tamo, vidjeh naša tijela u odorama prohujalih eona, beskonačnost u konačnosti trenutka. Osjetih tvoju blizinu u zagrljaju dlanova neba, u titraju struna koje se poigravahu sa mojim srcem.
Bio si sjenka ljepote, bio si svjetlost koja se prelamala u rapsodiju boja, bio si miris ružičnjaka. Grlio si me mjesečevom sonatom, ljubio na pješčanom žalu oceana sna. Pozivao si me na ples sa zvjezdama. Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta, koridorima prijašnjeg vremena, ka alephu, ka srži istine.
Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kap u kojoj se zrcalio cijeli svijet. Ti si stajao na obali Mnemozine još okupan sjećanjima koja su blještala trenutkom ovog sna. Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača koji prebire po strunama gitare.
Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir koji je ležao na astralnom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama. Ponoć je ritmom balade o plavim ružama odbrojavala vječnost. Zaplesali smo sa suzama svetga Lovrijenca uranjajući u mirise svitanja na pješčanom žalu oceana snova. Oćutih porinuće u njedra strasti. Zakoraknuh u zjenicu buđenja opijena zvukovima prošlosti i simfonijom ovog sretnog jutrenja u novom snu.
Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti. Otvaram oči, na horizontu se rađa mladi dan. Ti uranjaš u srce vremena, daruješ mi plavu ružu na čijim laticama se zrcali san koji odsanjah u ovoj noći punog mjeseca.
Srce ne laže, srce pamti bezglasjem tihanog jezika emocija. Memorija srca je utkana u sliku sretnog trenutka, satkana od tkiva snova u kojima se susrećemo. Mogućnosti djelovanja u mikrokozmosu su neizračunjljive, ali moguće, dokazuju se pukim slučajem na slučajnici naših neprospavanih noći.
Mi sve manje spavamo i sve više sanjamo jer se znakovlje naših genoma ispreplelo u otkucajima srca i tšiini uma. Pod noćnim suncem izranjamo u spektar snoviđenja, ispijamo nektar koji Venera pretače u ciborij trenutka.
Na Elizejskim poljanama sreće osluškujemo šaputanje vlati trave i čujemo govor ljubavi. Iznjedrena iz zagrljaja pjeska i pjene ona u noćima kao što je bila ova luta našim perivojem i oplemenjuje kristalne cvjetove u našim tijelima.
U vremenu oluje ruža su mi rekli da moja ljubav slavi Dionizijske svečanosti kada je vrijeme za snove, i ja je potražih pod mostovima. Klošari su skrivali lica i pružali ruke na kojima je spavala neka nepoznata kosa. Zatvorila sam vrata srca da u njega ne prodre bol.
Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlosti i ja im nisam vjerovala. Imala sam prošlost i onda kada sam se utopila u spiralnoj dinamici tvoga bića. Dvije prošlosti se zagrliše memorijom srca i otvoriše vrata iz kojih je dugo čekala Fortuna.
Riječi su srcoriječje, titraj leptirovih krila koji izaziva uragane strasti. Dok osluškujem tišinu titraja svilenkastih riječi na tvojim usnama čujem melodiju ljubavne igre i predajem se plesu na strnunama naših snoviđenja. U tvojoj duši bdije rapsod ljubavnih balada i svjetlošću tvoga nutarnjeg sunca obasjava tvoje biće, tvoj svemir u koji uranjam kao srećonaut i lebdim među zvjezdama tvoga neba. Kada nestanem u tvom beskraju osjećam kako uranjaš u nježnošću sna u poeziju mojih oceana. Da dragi moj pjesniče memorija srca je lumin života u kojem iskri svjetlo ljubavi.
U ovom plodnome ljetu mojih zbrojenih godina ta čudesna tvorevina je postala galerija sjećanja na bezglasje čudoriječja u odajama kristalnog hrama u kojem sada samo ljubav život sanja.
Njen odraz u zrcalima iza svijesti, ta stahopoštovanjem i iskustvima prožeta ljepota, ljubav ta istina istinom ogrnuta, jedina istina koja tu čudesnu tvorevinu hrani, njeguje i svakim novim svitanjem u perivoju sanja život životu daruje, dokazuje nam u da smo djeca iznjegrena iz Afroditinog i Erosovog zarljaja.
Kao bezvremenost u svevremenosti postojanja,
kao sretan trenutak u bisernoj niski vremena,
svako jutro kada još sretno snena
uronim u dubinu tvog pogleda,
u jantarnu svjetlost tvojih očiju,
rapsodiju boje lijepih privida,
odlučujem se uvijek iznova za ljubav.
To je svaki puta nova nježnost čulnosti,
čujnost u kojoj odjekuje stara,
to je raskrižje puteva sudbine i
rondo staza vječnosti.
U kristalnom dvorcu postojanja
u treperavoj duši mojoj,
u srcu uznemirenom
ogleda se tvoj lik i ja ćutim,
dakle postojim
i volim.
Svaki novi trenutak je
nova istina,
alkemijsko vjenčanje,
Sunce i Luna u zagrljaju
svijest i podsvjest u milovanju.
Srce, fontana svjetlosti,
Izvorište rijeke uspomena,
Ciborij svete krvi,
Kalež vjerovanja,
Zrcalo istine,
Tvoja i moja slika
Titrave u suzama neba,
blještave u kapljicama sunca,
sretne u kristalima sna,
u šaputavoj svjetlosti duše,
sjedinjene u osjećanju osjećaja,
u ljepoti života pretvorene u ljubav.
bijaše titraj vječnosti, antologija ljepote, govor nebeskih cvijetova, bijaše osjećanje osjećaja ljubav utkano u bezriječje, u tihovanje poezije vječnosti
Ljubavnici će piti vina noću i danju.
Oni piti će sve dok ne smognu
rastrti velove intelekta i
otopiti slojeve stida i skromnosti.
U Ljubavi,
tijelo, um, srce i duša ni ne postoje.
Postanite ovo,
u Ljubavi,
i nećete više biti odvojeni.
(Rumi)
Na početku je bila riječ, božja iskra izronjena iz pravremena, iz praiskona postojanja, riječ iznjedrena iz beskonačnosti i uronjena u vječnost, aleph, riječ u kojoj se zrcale sve riječi. To je riječ utkana u šifru našega genoma, riječ ispisana duplom spiralom našeg rodoslovlja.
Dugo, predugo sam bila tek jecaj tišine, tirava struna u vrtlogu vremena, iskra odbjegla iz ognjila zaboravljenih žudnji, umiruća zvijezda na svodovlju trenutka.
Bila sam kaplja u bujici neizgovorenih riječi, kristalno slovo neispisanog brevijara sreće, izgubljena misao u kovitlanju istina.
A onda iznenada, u trenutku najvećega straha, začuh rapsodiju skladanu titrajima svijesti, vidjeh misao utkanu u antologiju života, u govor cvijeća i osjetih ljubavni ples duše i srca. Bilo je kao igra tetrijeba i ždrala u vrijeme životnoga pira, kao vječni zagrljaj ljubavi i mira, kao alkemijsko vjenčanje Helija i Lune, kao sjedinjenje dana i noći, bio je to purpurni suton njegovog ozdravljenja. Kralj nebeskih i morskih mijena, skitnica mjesec i još pomalo snena, venera, ta treperava ljepotica noći bezglasjem zvjezdane poezije najaviše ostvarenje željenih snoviđenja.
odkuda dolazi ljepota? upitah.
Iz nutrine, iz svetog grala, iz memorije srca, odgovor je bio ispisan riječima bezglasja sa početka priče.
Ne lutajmo više zvjezdanim stazama, ljubav i život se kriju u nama samima, tu u zagrljaju tvom se krije sijač zvijezda i donosioc sreće, tu je svijet i svjetlost, tu se krije tajna riječ sa početka priče.
Osluškujem poeziju ispisanu slovima srca, pjesme utkane u vrijeme oluje ruža i kličem u vjetar u ljubičastom snu. Zavolimo dan ovog dušozorja, zavolimo misli i sjećanja, dozvolimo srcu da diše, oslobodima ga iz krletke sumnji, dozvolimo mu da zatitra ekliptikom nutarnjeg sunca, da nam novo svitanje sve prošle tuge i nesanice u zaborav odnese.
Bude se um i srce. Ulazimo u eon vječnog svjetla, u antologiju gnostičkoga uma, u Sofijino carstvo sa početka svijeta. Kairos nam daruje svoj pramen kose i na životnu vagu stavlja naša osjećanja, da pronađemo, da osjetimo, da osmislimo i zadržimo zagrljaj duše i tijela, harmoniju u onom davnom danu, danu prije prvog dana, izgubljenu. U osmom danu stvaranja svijeta čujem glas sa početka priče, istinu iz fontane svjetlosti izronjenu i uronjenu poeziju suza, u čudoriječje ljubavi.
Dok osjećam tebe
ljepoto ovog jutrenja,
ljepoto ovog buđenja,
ljepoto nazirućeg dana,
ljepoto snenog postojanja
ljepoto dolazećeg snoviđenja.
Dok osjećam tebe
tada znam odakle dolazi ljepota,
tada znam gdje je sijač zvijezda,
tada znam kako se rađa dobrota,
tada znam gdje su topla gnijezda,
tada znam što je ljubavna divota.
Jecaj tišine, one užasne tišine koja je gušila čudoriječje srca nestade u vrtlogu sudbinskog vretena. Riječi kao roj leptira obgrliše našu svijest, šaputanje na oltaru života odagna neizgovorljivost tuge u bezdan prohujalog vremena. U nama ostade riječ sa početka priče… ljubav.
"Ako ćutiš - ćuti iz ljubavi.
Ako govoriš - govori iz ljubavi.
Ako opominješ - opominji iz ljubavi.
Ako opraštaš - oprosti iz ljubavi.
Unutrašnji korjen neka bude ljubav,
Iz ovog korjena može izrasti samo dobro.”
Sv. Augustin
Otrgnuta iz kaosa vječnosti, utkana u kartu svemira, ona vjernošću Penelope vjekuje na dverima beskonačnosti i strpljivo podnosi boli rađanja i umiranja svojih plodova.
Ona, ljubavnica svjetla, žena neba i majka života ustrajna u svojoj bezuvjetnosti slavi naše rođendane, naša vjenčanja i tuguje nad našom smrtnosti.
Rođeni iz ljubavi neba i zemlje, iznjedreni iz zagrljaja anime mundi i tkiva vremena mi nosimo u sebi tajnu šifru genoma vječnosti, duplu spiralu utjelovljene ljubavi. Osjećam njeno vrtloženje, naslućujem njeno nestajanje i rađanje u trenu blaženog spokoja.
Prisjećam se davne pjesme ispisane s pitanjem tko sam ja?
Tko sam uistinu ja utjelovljena u vječnost, ja, inkarnat trenutka, ja, snagom vjerovanja uplovljena u kaplju ovozemaljskog vremena, ja osuđena na na postojanje u skutima plave ljepotice, majke koja nas plodovima svoje duše hrani i brani od umiranja u pustinji osjećanja.
Pišem ljubavnu pjesmu tvom imenu u kojem se zrcali fontana svjetlosti mladog dana punog tvoje postojanosti. Prošlost ispisana na zidovima hrama, oslikana bojama putenosti, opjevana tonovima sreće se jecajem tišine iskri u oku svemira.
Dodiruje me drevna legenda, inkarnat moga utjelovljenja u božanstvo koje još uvijek bdije nad noćima i prelijeva mjesečev prah u ocean snova, uzrokuje mjene, stvara plimu i oseku uzbuđenja, nezaustavljivu dinamiku želja, čežnji i znatiželja.
Krštena imenom boginje postadoh čuvarica hrama ljubavi i ognjilom strasti održavam vatru na ognjištu žudnji. Na oltaru praiskona izgovorih zakletvu istini.
Sretna sam jer živim obilježena žigom tvoga rodoslovlja. Ti i ja smo postali MI...prvo lice množine, dvojnost sa osobinama jednine, neunišiva istina utjelovljena u ovu predstavu koju nazivamo ovozemaljski život. Izgovaram molitvu geometriji vječnosti i biserima izronjenim iz poezije drevnih oceana ispisujem pjesmu nad pjesmama. Na dnu stiha se zrcali ljepota tvoga postojanja u meni i moga u tebi, dvojnost ozrcaljena u jednoti ljubavi, u biverzumu neprolaznosti.
U bilu svemira, u utjelovljenju sreće se ogleda inkarnat životnosti i postaje ovaj tren, sekunda, minuta, sat, dan, tjedan, godina, vječnost. Pišem pjesmu nad pjesma tebi ljubavi, tebi inkarnatu moga postojanja na ovozemaljskim stazama na kojima ostaju tragovi naše uzvišenosti u poniznosti tebi, sebi i korijenju.
Nebo rapsodijom kobalta noći šumi kozmologiju ljubavi.
Kristalne suze neba pričaju priču o krštenju mladoga vina i rađanju sna.
brojim biserje prosuto po stazi sjećanja.
Iskre uspomene osmišljene porinućem u svijet igre, utkane u pjesmu zadnjeg igrača staklenim perlama.
Osjećam onu drevnu čežnju uronuća u Uranijin svijet astralne poezije.
Slovkanje se pretvaralo u slike, postajalo srcozor kojim sam bajke pretvarala u zastore sreće.
Vjetar mi donosi miris pročitanog vremena i ovija me sjetom zapamćenog. Tajne tadašnjeg neznanja se slažu u kristale razumjevanja, postaju riječi kojima bojim nutrinu i skladam sonatu ovoga ovdje i ovoga sada.
Zaustavljam se u zagrljaju čarobnjaka koji mi govori riječima nerazumljivim za mene odraslu u meni djetetu.
Smiješi mi se stvoritelj svijeta satkanog od mašte i sanja. Počinje igra sa staklenim riječima.
Svaka u sebi krije priču, svaka u sebi zrcali još nedokazanu istinu izrastanja nutarnjeg vokabulara. Možda sam bila autistično djete u vremenu ne poznavanja autizma.
Volim se vraćati na početak izrastanja u smisao. Nepostojeća uzaludnost se pretače u vrijednost razumjevanja one sebe koja još uvijek sniva san djeteta.
Srcograd se budi titrajima sretnog djetinjstva. Neopterećena slutnjama odsanjah djetinjstvo u zavjetrini životnih oluja i okusih slador pripadanja svijetu ljubavi.
Tajanstvena ekliptika privida me uvlači u virtualni vrt snova, u suštinu vrtloženja žudnji. Pišem, riječi klize zaslonom i pretaču se u bespuće želja.
Sjećanja, snovi postaju geometrija virtualnog neba, zrcale u sebi staze razgranatog vremena kojima koračah ovozemaljskim postojanjem, obasjana snagom zlatne hostije, okrijepljena otajsvom ljubavi. Pišem o ljubavi pišući o tebi.
Slažem riječi u Ariadninu nit koja me provodi kroz kristalni labirint hrama ljubavi. Rečenice se slažu u poetiku vjerovanja.
Ponekada nevidljiva ruka zle kobi otkida komadiće neba i baca ih u bezdan vječne vatre. Šutim. Tihujem. Tugujem. Usvojila me lakoća božanske ljepote, beskrajnost pročitanih knjiga, bezvremenost poezije koja me još uvijek hrani.
Tvoja ljubav me uobličila u siluetu zvjezde sunoćavanja, obgrlila me sjajem jutarnjice i pustila u ekliptiku vjerovanja. Živim međuglasjem sna i zbilje, sanjam bezriječjem nutarnje tišine, osjećam tajanstvenost nutarnjeg sunca i sretna sam. Kontura zle kobi nestaje u crno- bijelim nebojama elipse svoga neba. Paralelnost svemira se dokazuje samo njenim povremenim zrcaljenjem u suzi na dlanu moga vremena. Pišem o tebi vadeći riječi iz dubina poezije oceana, iz podmorja u kojem ti skupljaš bisere i daruješ mi miran san.
Budim se iza zaslona svjeta, koračam među perlama zaustavljenim kao putokaz ka zrelosti. Igra staklenim riječima se nastavlja. Blješte još uvijek ne postojeći kristali u enciklopediji kristalologije, bezimeni junaci moje životne priče se slažu u nenapisanom rječniku stvarnosti.
Na zaslonu sjećanja se odigrava predstava trenutka. Riječi, odjenute bojom vjenčanice, plešu san ljetne noći, noći našeg naglog ljeta, noći ljubavnog žara, noći pune besmislenosti iz koje je rođen smisao ovoga danas.
Zornica blješti sonatom od sna, vrijeme luta bezvremenim stazama, ptice tihovanjem neizgovorljivosti najavljuju praskozorje rađanja nove istine. Jutarnja magla iskri na obzoru budnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život. Da, to je ljubav, riječ u kojoj se kriju sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.
U kanalu bura, jecaj vjetra u napukloj kuli, bodež izdaje u srcu.
Galebi su plakali za tobom sakrivjući boli u utrobu mora.
U tišini oltara molitva još spava, u školjkama neka davna ljubav u bisere se rađa.
Sakriveno blago tvoga postojanja, ljepota tvoga ljeta,
tvojih ljeta snaga iz pepela novi život stvara, da zazvone zvona,
da pjesma kalama se prospe, da na drevnoj pjaci opet samo sreća sanja.
I bit će svjetlo.
Nad obalom kobalt noći, more u koroti tuguje sa nama.
Lađe iz nekog tuđeg sna poludjele u kanalu otvaraju vrata pakla.
Plamen suklja, proždire povijest Mediterana, ruši stoljeća,
a sa napuklog žrtvenika k nebu se diže dim sa mirisom maslina i mandarina.
Ustrašena poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života.
Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli.
U šapatu vjetra naslućujem titraj leptirovih krila koji protjeran sa izvorišta ljepote
kovitla strune vječnosti i prijeti uraganom. Pružam dlanove, branim se od siluete nevjere koja vrtloži panoramom snoviđenja i guši praskozorje žudnji.
Anima candida, duša iskonskog lahora, se prelama u nepostojeće boje i ostavlja trag istine u orbiti trenutka. Postajem vladarica nježnosti i milujem razbješnjelu pučinu drevnog oceana i pretvaram je pjenu koja grli pjesak i rađa biserje ljepote.
Oluja dolutala sa orkanskih visova prošlosti nestaje iza obzora ovog jutrenja. Na obroncima mladog dana iskri milina čudoriječja utkana u budnost, u renesansu vjerovanja. Anđeoska rapsodija se bojama tek rođenog vjetra slijeva u dubinu ljuvene ljepote.
Morske orgulje, dotaknute valovima čežnje, skladaju poeziju sanja. U akordima istine titra čulnost i čujnost anime candide, u maglićastim zrakama srcozorja nestaju pigmalioni, imitatori jecaja nutarnje tišine. U žiži svjesnosti iskri zenit postojanja u snu, zlaćana sonata sazrijavanja u kapljicama sreće. Vrtlog nepostojanja odnosi dušogrizje u sretnicima nedohvatne dubine pakla. Osluškujem milozvučje akordiona duše, čujem glas vjetra kojeg saam ukrotila darujući leptiru nektar na latici tek procvale ruže želja. Mirnoća se pretače pučinom oceana. Na horizontu srcozorja ćutim zagrljaj mora i neba, osjećam nestajanje kaosa iz kojeg je izronjena sumnja. Stojim na hridi spoznaje, osluškujem šapat svjetlosti i čujem glas duše vjetra, vidim njen ples sa oblacima koji odnose tugaljiva sjećanja u nepovrat.
I bit će svijetlo, prosut će se sunce ruševninama hrama, iz pepela će uzletjet galebi ranjenih krila.
Neka nađu utjehe
Oni koji vjeruju
Da uvijek trebaju biti
Čvrsta stijena
A ne Anđeo koji stoji na njoj.
(Emmanuel's Book III)
Ti, to su bili snovi,
podmorje nedosanjanih žudnji,
valovi nedohvatnih čežnji,
jezero puno mjesečeva srebra,
anđeosko prebiće lijepih privida,
prototip ljubavi.
Bio si treptaj Kronosova oka, titraj Kairosovih krila, pramen njegove kose koji ne dotaknuh,
djelić prostor- vremena koji nedosanjah. Nisi bio danas, bio si ono prolazno jučer i nedohvatljivo sutra. Bio si nježna karika koja me vezivala u uvalu djetinjstva i ocean mladosti.
Bio si titrajuća struna u niti koja me sidrila u lijepim prividima. Nebo je plakalo kada sam odlazila. Sjećam se kristala koji su se prelijevali licem tvog i mog vremena i ispirali tragove naših koraka na pješčanom žalu djevojaštva.
Između nas se ugasila svjetlost, svjetlosni stožac se slijevao u moreuz bez iskre spasenja, sjaj prošlosti je nestajao u utrobi Scile i Haribde, bez nagovještaja budućnost.
Bili su to trenuci duboke tmine, mračan hram bez slika, bez sjećanja, bez uspomena. Izgubih se u traženju uzroka grijeha koji nije bio grijeh, bilo je samo buđenje iz opsjene. Bila sam pustolov pred vratima sna u koji se nisam usudila ući. Jedan leptir je zalepršao svilankastim krilima svjesti i izazvao urgan u ružičnjaku spoznaje. Vrijeme oluje ruža je trajalo opijajući me do nemoći srčanih otkucaja. Srce je otkucavalo svoje probne titraje i preskakalo ritam uzbuđenja da ne proplačem u novom snu.
Ti nisi znao kako izgleda soba u kojoj sam te voljela dušom samotnjaka, nisi znao s kojeg prozora sam pozdravljala izlazak večernjice i nakon besanih noći se radovala sjaju zornice. Praskozorja su bila spas mom umornom srcu. Srcozorja su stigla kasnije.
Tugovala sam dušom beskućnika. Prestala sam skupljati bisere, bilo ih je trinaest u kadeni koja je moju životnu galiju vezivala u doku tvoga postojanja.
Dugo, predugo sam živjela u neznanju, bivstvovala izvan sebe. Lebdjela sam u nekom za mene nedohvatnom prostor- vremenu. Nijemo sam optuživala tebe i tražila izvorište ljepote u daljinama, neosjećajući ga u ekliptici mog nutarnjeg sunca. A onda spoznah jednotu sunoćavanja i svitanja. U jednoj besanoj noći krenuh s Venerom na putovanje ka Levantu i vidjeh njeno preobražavanje u zvijezdu svitanja.
Zlatna hostija se pretočila u osjećanje osjećaja ljubav i ja zakoračih u ljubičasti san. Vrulja nutrine je proključala nadolaženjem ponornica iz ciborija života, sveta krv se razlila ružičnjakom sna.. Srce je počelo titrati ritmom sreće, a ti, ti si bio i ostao prauzor ljubavi.
Ulazim u rijeku nevraćanku i
u jecaju kapi čujem drevnu istinu.
Panta rei, šapće zagljaj zvjezdanog sjemenja,
zlaćana spirala u kojoj nema čekanja,
ne postoji uzaludnost nepostojanja jer u bezvremenu kristalnoga sjaja,
u sretnom trenutku spoznaje nema razgovora
u kojem nedostaju riječi, nema legendi o Orionovom sazviježđu,
mom sazviježđu,
sazviježđu iznjedrenom iz legende,
iz drevnoga mita o ljubavi i ljubomori,
o boginji i siromašnom lovcu iz Botije,
o Artemidi, Orionu i ljubomornom Apolonu.
Oko mene blješti purpurna svjetlost izrasla iz prelamanja u očima neba,
iz avatara bezvremene ljubavi, vječnog zagrljaja duše i materije,
gnostičnog zagrljaja u kojem se zauvijek sjedinjuju duša i tijelo.
Sve oko mene blješti titranjem Kairosa,
svo cvijeće raste ka vječnosti,
a kapljice osmjeha izviru sa svemirskog izvora
i postaju kristali ljubičastog sna koji budna sanjam.
Raspoređujem sunce i mjesec,
palim i gasim nebeske krijesnice,
ljubav iskri u najdubljem kutku moga svemira,
blješti kristalnim sjajem avatara koji se u meni samoj potvrđuje.
Ljubav veličanstvenom lakoćom puni jedra životne galije
i sklupčana u fokusu svih mojih drhtaja neprekidnom smjelošću širi mirise života.
Ljubav, vladarica pod kristalnom kupolom postojanja, peta strana svijeta, vječna tišina u kutku moga neba, lepršava zastava na stijegu ovoga ljubičastog sna, okosnica tišine i živa vatra u ljiljanima na grbu države sunca u kojoj je ona vrhovna svećenica.
Izrasla iz kristalnih čestica u tkivo avatara vječnosti ona svjedoči bezvremenu istinu da tek u labirintu razumno- osjećajnih treptaja svijesti iskri ljubav, ta najsvetiji opijum kojim čovjek i svemir ispijaju sa istog izvora.
U ovom treptaju oka čujem glas drevne proročice sa izvora vječnih istina:
"Čovječe upoznaj sebe samoga, ljubi sebe samoga, budi sam sebi srodna duša, budi i ostani sam sebi vjeran, jer tek onda možeš cijeniti i vrednovati vrelo na kojem izviru kapljice drugih duša, tek onda osjećaš snagu muza koje ovdje na pupku svijeta, opijene mirisima lovora i bunike, dotaknute kristalima Kastalske vode prosipaju kristalne suze u ružičnjak sanja i čekaju na tvoje buđenje u zagrljaju avatara bezvremena".
Promatram kako se lazur noći miješa sa mjesečevim srebrom i zlaćanim sjemenkama astralnih daljina. Na oltaru vječnosti iskri praskozorje sna.
U srcu mi titra sjenka žudnje za sjenkom beskraja, rapsodija boja odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i ostavlja tragove snova u očima. Zamire elegija u pustinji očaja, ona duboka bol na stazama traganja.
Ćutim poljubac u mirisu proljeća koje ubrzava san, na jeziku svetu hostiju, tvoje tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala, iz srca svemira.
Na strunama svitanja iz prastarog pepela izranja ljubav pružajući svoje dlanove u zagrljaj ovog sretnog buđenja.
Pišem pjesmu nad pjesmama,
sjedinjujem sve misli u jednu jedinu,
za tebe čudesna ljepoto ove ljepote, za tebe uranjam u trenutak vječne slobode.
Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala, krhotine neživljenih trenutaka.
Na oštrici trenutka spoznah u sebi herojske zanose,
prođoh kraj čuvara vremena
i pomilovah ti lice da ubijem sve ljudske nesreće i oživim tvoju sreću.
U spiralnoj dinamici svjetlosti nad svjetlima,
u trenutku uskrsnuća na gori pokore vidjeh kako ljubav,
u haljama bijelim otvara dveri vječnosti i mrvi tugu,
te okove nevidljive bezdušnosti.
Osjetih kako nježnim dahom gasi vatre noćnim morama,
prosipa zvjezdano sjeme da novim pupljcima otopi snjegove u kojima su ostale isplakane suze prohujalog vremena.
Još snena gledam kako nestaje noć, kako se gase oči neba, kako silueta ljubavi izranja iz kukuljice tugovanja i ogrmuta strunama istkanim vrtnjom nebeskog vretena na žrtveniku jutrenja pleše svoj bezvremeni ples. Budim se u gradu sanjajućih knjiga.
Oživješe odsanjani snovi, postadoše vidljivi u svojoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane zvjezdanim alfabetom, slovima koja nisu slova nego ritam zvjezdanoga praha,
ritam srca koje zvjezdanim stazama jezdi, slova osjećanja, glazba trepravih duša se gradom snova širi.
To su slova kojima srca pišu, slova koja se u sanjajućim knjigama kriju, slova koja skladaju melodiju sanjanih balada, slova puna uzdrhtalih mjesečevih niti.
Čujem misli, čujem smijeh, čujem pjesmu, cvrkutanje ptica i veseli romor, zujanje pčelinjih duša što se roje i mirišljavim medom limunova cvijeta daruju svakog tko zakorakne u carstvo spokoja, ljubavi i sreće.
Grad sanjajućih knjiga se preko sedam brežuljaka širi. Kristalna se kupola u beskraj uzdiže i sa svih strana duša sunca u grad stiže.
Opojan miris limunova drveta se mješa sa mirisima mora, lavande, oleandra i prastarih pinija.
U plavićastom svijetlu razigranih snova naziru se drevne utopije, otok na kojem vrijeme bdije, Atlantida koja svoj san sniva i grad sunca su sjedinjeni u ovom čudesnom gradu satkanom od sanjajućih knjiga.
Koračam zvjezdanim stazama do hrama u kojem ljubavni san na morskim orguljama poeziju drevnih oceana svira. Dotaknuta toplinom koju duše knjiga zrače ulazim u svetu građevinu da osjetim miris tamjana kojim san dobrote na oltaru život u ljubav pretvara.
Nad oltarom se sunce s oblacima igra, razbija oluje, zaustavlja buru da u gradu snova suze neba kao dijamanti vječno u snovima blješte, da sanjajući pupoljci u san o ljubavi izrastu, da se mirisi sanjajućih knjiga mirisom drevnih šuma ovim snenim gradom šire.
Osluškujem i u lahoru čujem zvjezdana slova, osjećam ritam sretne pjesme neba.
To zvijezde, mjesec, sunce čarobnim slovima pišu baladu o gradu sanjajućih knjiga
i slave ostvarenje davnih utopija i sjedinjenje svih duša svijeta u ljubavi, spokoju i miru.
Čovjek je mjera svih stvari, u magiji trenutka budnosti čujem glas učitelja ljudskih vrlina.
U zrcalu beskraja slutim istinu drevene mudrosti, vidim prasak lux primusa i ćutim tišinu uma.
Uranjam u dubinu sebe, osjećam osjećanje osjećaja u bezvremenu svemirske rijeke
i plovim sve dalje i dalje u beskrajnost kaosa,
bezakonja iz kojeg izranja sveta geometrija.
U Kohinoru svijesti se prelamaju putevi svjetla,
putokazi kojima stižem u riznicu neprocjenjenih istina,
koračam stazama koje čovječanstvo već tisućljećima sanja.
Iskre zvjezde sa Platonovog neba, osluškujem muziku Pitagorinih sfera,
smiješe mi se Demokritovi atomi, a bujica života neumorno teče kroz plamene jezike moga postojanja i dokazuje Heraklitov san.
Na putovanju putevima davnih sanja susrećem Zenonovu kornjaču satkanu od svjetlosnih zraka i spoznajem da sam uvijek tek na pola puta do izvora drevnog, do onog čudesnog, vječno traženog omphalosa, pupka svijeta.
Ovo je priča o ljubavi, dijelić sna otrgnut iz sazviježđa koje treperi na sjevernom nebu, poema ljepote utkana u vrtloženje zlaćane spirale izronjene iz praizvora, uronjen u ljepotu Lunina hrama.
Ovo je rapsodija skladana plesom struna i šapatom Plejada koje su pozdravljale tvoj i moj susret na obroncima vage i škorpiona, vage i bika, vage i lava, vage i strijelaca, na raskrižju zvjezdanih staza kojima već tisućljećima ostavljamo trag tišine našeg sanjajućeg uma.
Osjećaš li moć ovog trenutka, čuješ li šaputavu svjetlost Siriusa na kojem smo u trinaestom eonu sudjelovali gozbi Anđela.
Budim se u snu.
Sanjiva budnost se kroz sitnozor privida preobražava u sliku rađanja ljubavi.
Na tvojim dlanovima još uvijek titra snaga svjetlosnog prabića s kojim sam plesala nebeski menuet.
Zagrli me u ovom djeliću sna i ostavi trag na koži kojom osluškujem titraje vječnosti.
Vidim nas u odorama prohujalog vremena, pričinja mi se da lebdimo onim istim krugovima kojima su se Dante i Beatrice uzdizali ka Raju. Vergil se vratio u svoje vrijeme ostavljajući nas pred dverima Elizeja, da tepihom od razasutih latica nebeskog cvijeća zakoračimo u carstvo svemirskog uma.
Žubor Mnemozinine rijeke iskri slike rađanja u vremenu poezije zvijezda i emocionalnog sazrijevanja. Nebeski jeleni upregnuti u kristalnu kočiju nas odnose na izvor iz kojeg izvire kozmička energija i spektrom čudesnih boja gradi most ka trenutku našeg buđenja.
Napuštamo tišinu bezvremena, držeći se za ruke lebdimo metaverzumom osjećajući lakoću i moć ljubavnog zagrljaja. S druge strane duge na nas čeka svjetlosna dimenzija zaobljena silom gravitacije. Neka nevidljiva ruka nas spušta u njen zagrljaj i zatvara za nama vrata vremena. Utapljamo se u zjenici vremena i osjećamo snagu koja nas vraća na zemaljske staze, u jesenjske kiše koje ispiru slike u kojima smo eonima trajali.
Ostala je samo toplina na dlanovima sa kojih su nebeske srne jele zrnca sreće.
Milujem tvoje tijelo i čujem smijeh tvojih ćelija. Sveta krv se slijeva ponornicama u ocean tvoje duše.
Zadržao si u sebi tišinu vječnosti, tihani jezik kojim mi odaješ tajne tvoga svemira.
Osjećam tvoje misli kao lahor koji se spušta sa vrhunca žudnje, ćutim tvoje osjećaje koji postaju eliksir mojoj duši. Vidim ekliptiku tvoga sunca među sazvježđima tvoga neba, iskričavu putanju koja me odnosi u tvoj zagrljaj. Da, ovo je ljubavna priča koja je počela prije vremena, priča nikada napisana u zemaljskim knjigama, priča koja se događa u svemirskim širinama našeg uma, priča koja se zrcali u nama i univerzumu.
Spuštam se u hirovite dubine oceana snova,
u aquatorij sanjajuće svijesti,
da prodrem u obmane vanjskog svijeta,
da osluhnem šum tišine, da čujem šapat vremena u simfoniji univerzuma.
Dodiruju me mirisi proljeća i uranjaju u stanićje žudnji,
svijetlosne zrake probijaju obrise viđenoga,
prelamaju se u Kohinoru čežnji i odaju porijeklo svog postanka.
Dolaze iz daleke prošlosti, osjećam njihovo prastaro rodoslovlje.
Pokušavam ostvariti nemoguće, odvojiti misao od tijela i dozvoliti joj da sama krene u beskraj, misao, ta čudesna kapljica u rijeci vremana, misao, ta nevidljiva struna koja me spaja sa vječnošću.
Mišlju izgovorena riječ pamti i sve osmišljeno u pamćenju živi.
Pitam se u snu je li i gdje je upisana ona riječ koju izmišljajući izmišljaj još uvijek tražim.
Osluškujem šapat darežljive rijeke nevraćanke na čijim obalama izrastaju vodenice, slažu se kao viseći vrtovi ta čudesa zdanja našeg postojanja na obroncima vremena.
Čujem titraje tog nježnog glazbala, muziku koja vodu veže sa zvijezdama,
vidim vodaricu sa krčagom na glavi,
vidim njen tajanstveni ples sa kamenom koji miluje poezija kapi i pretče u rapsodiju boja.
Netko očima nevidljiv mi je u snu bio otkrio nedokučiva otajstva nuatrnjeg vida.
Naučila sam čitati govor cvijeća, poeziju pisanu munjama, ognjem i mrazom.
Pjesme ispisane u vodi, u zemlji, u kamenu, ljepotu utkanu u legende, sjećanja i uspomene.
Povedi me dragane noćas do Semiramidinih vrtova,
da mramornim terasama udahnemo dušu
i da cvijetovi ljubavi nikada ne uvenu, da se obznani alkemijsko vjenčanje u našim dušama,
da Elizej proširi svoje dlanove i obgrli nas purpurnom vječnošću.
Povedi me ti bliskosti ljuvenog žara, ti daljino nepostojećeg košmara, ti žudnjo žuđenih nemira za mjesečevim sjajem, odvedi me u ovu noć žuborom rijeke bez povratka.
Zaplešimo ponoćni tango, budimo neobzirni prema odurnoj zvijeri koja vreba u potaji tamnih koridora podsvjesti.
Otvorimo okna zapretenoj strasti, rastvorimo kapije zatomljenoj želji i propustimo ljubav u odaju samoizlječujuće blistavosti.
Zaigrajmo igru sa staklenim perlama, probudimo majstora ludensa dozvolimo mu da bude snubok našoj sreći, da privide tuge odagna u odaje ledenih dubina zaborava. U hirovitoj bujici vremena čujem tužaljku vjetra i njeno pretakanje u zahvalnicu ljubavi.
Provedoh noć na izvorištu bdijenja i vidjeh vodaricu sa krčagom u ruci, osjetih nezaustavljvost ljepote u kapima istine koje zalijvahu cvjetove ljubavi. Pretočih je u aquatorij sanjajuće svijesti, u rijeku nevraćanku koja svojim virovima sjedinjuje srca u poeziju kapi.
Neprevodivost ove pjesme dokazuje snagu jecaja pjesničke tišine.
Osluškujem tihovanje srca i prisjećam se dadaista sa početka prošlog stoljeća.
Osjećam kako njihove vizije žive u nama. Možda bi one u ovom surovom vrisku naše epohe trebale postati naša stvarnost, možda bi trebali pokušati iscrtati nova slova, zvjezdana slova kojima bi napisali novi manifest vrijednostima, novi manifest životu.
Dada je značila početak novog vremena, otvaranje vrata nadrealizmu, iluziji u kojoj se zrcalila okrutnost stvarnosti.
Počnimo tamo gdje su oni bili zaustavljeni.
Što znači riječ Dada?
Pogledajmo u leksikon.
Na francuskom ona znači konjić za ljuljanje, na njemačkom, zbogom do sljedećeg puta, na rumunjskom, vi imate pravo, na hrvatskom razlomnjena u da, da, iskri misao , istina je. Ona je internacionalna riječ koja označava pokret, buđenje, svitanje, rađanje, srcozorje, snoviđenje i potvrdu svega toga.
Dada trenutka, Dada univerzuma, Dada galaksija, Dada novonastajuće znanosti, Dada psihologije, Dada literature, Dada buržoazije, Dada kapitalizma, Dada slikara, Dada duhovnosti, Dada pjesnika koji su o njoj pisali riječima, ali samu riječ za nju nikada nisu stvorili.
Dada su svjetski ratovi bez kraja, Dada je revolucija bez početka, Dada znači znati živjeti u ovoj pustinji na asfaltu, Dada i njeni prijatelji i pjesnici i njeni slikari, Dada mhm da da, Dada Hue, Dada Tza, Dada darko, Dada čurdo, Dada budilica, Dada ja, Dada ti i svi oni koji vjeruju u mudrost. Kako ćemo ostvariti vječno duševno zadovoljstvo? Recimo Dada. Kako ćemo postati slavni? Recimo Dada. Recimo riječ s jecajem nutarnje tišine, s manirom gentelmena, sa pravilnim odstojanjem, ali govorimo je do ludila, do gubitka svjesti, govorimo Dada....... do pijanstva izazvanim velikim, još neostvarenim, snom.
Tihujmo je tihanim izričajem nutarnjeg sunca jer Dada je bila i ostala duša svijeta, Ona je tajnoviti osmijeh ove stoljetne dame, Dada je clou, najbolji mlječni sapun sa mirisom ljiljana, najčudesniji cvijet satkan od boja sna, najsuptilnija muzika duše, najljepša poezija napisana srcem. Čitala sam stihove koji su odlučili odustati od jezika.
Dada Goethe-d, Dada Stendhal-a, Dada Budha-d, Dalai Lama-a, Dada m da da..da da, mhm da da, a gdje je ostala Dada naših mladalačkih snova.
Vjerujte mi Dada je bila prije Dade, ona je izrasla na ruševinama Rima, izdigla se iz pepela Pompeja, potvrdila se poslije potresa u Lisabonu, ojačala poslije ubistva na Balkanu, preživjela Auschwitz i utihnula sada kada je mi najviše trebamo.
Zar smo u jurnjavi za vlakom kojim upravljaju veliki koncerni, za vlakom koji se nikada neće zaustaviti na našim malim željezničkim stanicama, zaboravili voljeti trenutke zalazećeg sunca, zar smo zaboravili tihovati srcem, šaptati dušom, govoriti tišinom.
Zašto se nije probudila poslije 11. septembra u New Yorku, zašto nije prošaputala poslije tsunamija u Japanu? Neka se probudi danas dok se svijetom širi avet lažnih vrednovanja ljudskosti, dok se šire glad i neimaština, a novac se gomila na jednoj strani Kairosove vage i vlada ljudskim sudbinama.
Probudimo je da prestane umiranje živih bića u drevnim oceanima, da zaustavimo nestajanje šuma i cvijetnih livada, da raskrinkamo pohlepu velikog brata čije oko nadgleda besmislenošću pohote krade smislenost života.
Ne želim pronalaziti izgovorene riječi jer drugi su ih već pronašli, drugi stvaraju za nas jezik koji mi sve manje razumijemo iako se njime služimo. Služeći se tuđim riječima mi ne artikuliramo tišinu nutrine, ne njegujemo osobni izričaj, ne živimo ga.
Ponekad oćutim da puštam glas i riječi izranjaju same, ramena od riječi, noge, ruke, dlanovi, riječi bez osjećanja osjećaja, riječi nabacane u govor bez srca, rijeka riječi kojom optužujemo, kritiziramo, filozofiramo bez pokrića, bujica riječi kojom upozoravamo, kojom se branimo, pišemo peticije, pjesme, eseje, novele, romane.
Zaboravimo riječi, zaboravimo njihovo značenje, zaustavimo produkciju vokabulara za koji nemamo doživljaj. Često je na jeziku kojim se služimo priljepljena prljavština kao na rukama lihvara koji broji zarađene kovanice. Vratimo se u koljevku jezika, vratimo se jeziku nutrine jer on je simfonija univerzuma, rapsodija boja, sonata mirisa, ljepota djetinje igre i mladalačkog sna, gesta kojom možemo bez riječi i jezika osjetiti svoju misao i razumjeti tuđu.
Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima koje kao da smo prestali živjeti, želim riječi kojima bih mogla nacrtati miris ovog travanjskog jutra, obojati osjećaj koji se u meni iskri ovim svitanjem i onaj koji je blještao u jučerašnjem sutonu, želim riječi kojima bih omirisala ljepotu ruže , obojala tepih tek procvalih ljubičica u vrtu. Tražim riječi kojima bih skladala melodiju srca i širila toplinu krvi, riječi koje bi sjajile dobrotom čovjeka u čovjeku, riječi koje bi izranjale iz izvorišta ljepote, riječi u kojima se zrcali samo ljubav.
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević
U vjetru pjanom od uzaludne jadikovke,
shrvanom od jecaja tišine
začuh krik ranjenog galeba,
u opustjeloj krošnji oskoruša vidjeh
zrcaljenje jesenjskih kiša,
i tvoj život kao drhtavi listić
u elegiji nedosanjanih snoviđenja,
u traženju bezuvjetne uvjetnosti
izvorišta luđačke igre
Longinovim kopljem
osviješćenog uma.
Bili smo u tmini,
u oblaku straha iza kojeg se zrcalila vječnost
utkana u srebrekasto zlatno tkivo
plesa čuvarice snova.
Bili smo postojano nepostojeći
na dverima svevremena,
ti i ja jedini,
ljubljeni,
ti istino sna,
ti snu mojega života.
Sjedinjeni onim dalekim,
samo nama vidljivim svijetlom
ostadosmo jaki u
spirali okrutnosti, u žiži strahote.
Vjetar je šumio baladu čežnjama
zvijezde tihovale odu žudnjama,
kišile su neisplakane suze.
Ti i ja jedini sjedinjeni u tužnoj istini zakoračismo
u univerzum ljepote,
u svemir dobrote,
u kozmos toplote.
Lahor dolutao sa orkanskih visova je donio rapsodiju boja
i mirisom proljeća, na obzoru srcozorja, rastrgao zavjesu umiranja.
U srcima je zasjalo ognjilo nove istine.
U duši je zatitrao triptihon vječnosti.
Zagrljaj maestrala, pjeska i pjene
je izrodio biser spasenja.
Ti i ja jedini u vrtlogu želja,
u kovitlanju zlatnih struna,
u vihoru sudbine
postadosmo nepostojeće postojane
igračke vjetra.
Odnesite me braćo u nekom jedrenjaku
u starom jedrenjaku negdje daleko
i ostavite me samog s mojom gitarom
neka mjesto mene živi drugi netko.
Odnesite me braćo u neko drugo vrijeme
gdje ništa više nije po starom
i izgubite negdje na otoku nekom
mene sa psom i gitarom.
A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu.
Odnesite me braćo na drugu planetu
nevjerna je meni ova zemlja stara
na drugoj planeti sretni ćemo biti
moj pas, ja i gitara.
Odnesite me braćo iz ovog života
sve što voljeh tu bez traga nesta
izgubite me negdje s mojom gitarom
il'bolje ukopajte s mjesta.
A ja ću vam za uzvrat
pjevati o sreći
i moliti ne prilazite blizu
Zdenko Jelčić
U portu, pod zidinama Grada trubadur prebire po strunama gitare.
Osrčje mora šumi baladu o prohujalim tugama.
U čudoriječju vjetra i kriku ptica čujem bezglasje molbe izgovorene na vratima vremena.
U dubini tvog pogleda pronađoh davno izgubljeni san.
Utopih se u nepatvorenosti tebe i na dnu tog nježnog beskraja pronađoh sebe.
Zaustavih se na koraljnom grebenu tvojih dubina osjećajući rađanje prostor- vremena inače nedohvatnih visina. Promatrala sam plamene suze svetoga Lovrijenca, tu zlaćanu predstavu koja se odigravala u vremenu prije našeg vremena. Doživjeh zrcaljenje vječnosti u iluziji trenutka, vidjeh kako se zvjezda padalica iskri u tvojim očima i oćutih pretakanje jantarnog zlata u dubinu mene.
Osmijehom si sagradio most vjerovanja i preveo me preko Letine rijeke u carstvo snova.
Oćutih da ne želim zaborav, jer kroz naše noći tutnje samo lijepa sjećanja koja zatvaramo u galeriju uspomena. Između rađanja i umiranja je tek slabašna nit kojom se sidrimo u trenutku, kapljica rose na zrncu pješčanog sata u kojem se ogleda grijeh i oprost, pokora i pročišćenje, korizma i uskrsnuće.
U toj maloj vječnosti se događa život nedjeljiv od sjećanja i nadolazećih žudnji. Kako je lijepo razbijati kukuljicu, oslobađati leptire spoznaje i gledati kako tkaju svilenkastu mrežu u koju hvatamo postojanje u zbilji. U artimiji srca čujem tišina suglasja čežnji i želja.
Odnesi me u plamenak sna,
u planetarij u kojem se ogleda kristalna Luna
i zrcale zvjezde tvoga neba.
Ostavi me u žuđenom djeliću vječnosti
u kojem ne postoji ni bol ni patnja,
u Alephu beskraja u kojem nepostoje sjene koje zaklanjaju sjaj tvoga sunca.
Odnesi me u dvore satenske noć da slušam
tihovanje snova i šapat mjesečava praha.
Ostavi me na hridi tvoga oceana
da gledam rađanje biserja iz sedefa tvojih dubina.
Odnesi me u dolinu suza, tamo gdje rastu mirisni kristali zagrljaja Psihe i Amora.
Ostavi me na laticama nebeskih cvjetova da oćutim plam u očima svemira.
Odnesi me u podmorje tvojih želja
da u njima naslutim sitost ljepote i žeđ za nektarom tvojih plodova.
Ostavi me u kapljici crnog vina
da omamljena ljubavlju odživim
sretne trenutke
od sada do vječnosti.
Odnesi me u tvoje nemire
da osjetim spokoj uzbuđenja
i uzdrhtalost tvojih snova.
Ostavi me u tvom zagrljaju da odsanjam san na graničju između jučer i sutra,
između dana i noći, između svevremena i našeg vremena.
Ne volim suhoparne tekstove o univerzumu ljudskog uma, jer to je najpoetičniji dio velikog kozmosa, zato se, kada pišem o doživljavanju tog tajanstvenog entiteta našeg postojanja, služim izričajem osjećanja osjećaja.
Slijedim glas prerije, zaustavljam se na planetu na kojem sunce nikada ne zalazi, razgovaram sa ružom procvalom u perivoju duše, ulazim u grad sanjajućih knjiga i živim fenomenologiju ljubavi, oživljavam sve njene pojavnosti, koračam svim njenim postajama, budim se na obzoru srcozorja i sretna osjećam triptihon nutrine.
Trojstvo u nama živi, tri često ne otvorene bisernice, tri svojstva nutrine. Postanimo ronioci na perle, oživimo ih, poklonimo im lica, darujmo im glas, razgovarajmo s njima. Tri prabića u meni se sjedinjuju u drugačiju mene, u onu koja ljubi ljubav i voli praskozorja svjesti, onu koja voli misli i sjećanja, onu koja otvara dveri srca i uranja u čulnost čujnosti i ćuti postojanje u djeliću vremena u kojem se grle prošlost i sadašnjost i sanja nedohvatna budućnost.
Tada ostvarujem neostvarenu utopiju, postajem putnik prohujalim vremenom, prisjećam se ljubavnih boli i tugaljvih trenutaka nepostojanja, svjesna se opraštam od njih i srcostihom ispisujem kozmologiju sreće.
Kad se na horizontu suton zlati, dva srca pobjegla iz oluja ruža,
u koroti osame na obali oceana snova stoje,
Rusalka ih u svoje carstvo zove,
Eterina nježna snaga iscjeljuje boli,
a Pele njihova tijela, ognjilom strasti,
u vatru žudnje rasplamsava.
Ljepota nutrine se slijeva u ponornice želja,
znoj žudnje titra uzavrelom čežnjom
i osluškuje rapsodiju sluhu nedostupnu,
čuje melodiju skladanu u vjetru, odsviranu orkestrom drevnih pradjedova.
Dva kaleža na litici svijesti stoje,
sunce se kupa u suzama uzbuđenja,
kapljica svaka iskri sjećanjima,
u svakom peharu se zrcali želja davna,
a vrulja krvi još uvijek vrije davnim bolom.
Zapadno nebo se zlati večernjicom, poziva ih u noć.
Dva poludjela srca uranjaju u tminu,
suton ih kiti zvijezdanim prahom,
kadenom ih zlatnom u oceanu snova sidri,
da se ponovo ne izgube u tužnim sjećanjima.
Utihnule su misli, utihnuli su osjećaji, utihnulo je vrijeme za jedan tren.
Nad levantom svitanje rudi, srca skidaju znak korote, misli se pretaču u sjeme ljubavi,
sunce osjećanja se kupa u očima snenim, pogled iskri lijepim sjećanjima,
u kaležu sreće se dva trojstva sjedinjuju u dvojstvo.
U biverzumu snova tijelo tijelu
milovanjem nježnim
tihuje ljubavnu baladu,
glasom iskona
ljubav budi.
U jednom davnom snu, u dubini sjećanja, u susretima sa siluetama koje su blijedile u zrcalima duše vidjeh sebe zagrljenu tugom. Bježala sam od sebe same tražeći onu drugu mene. U pejsažu svijesti sam osluškivala pjesmu umiruće ptice, u oluji ruža tražila trn da bih ranjavanjem dlana ublažila bol srca.
Lutala sam koridorima svetišta spoznaje, divila se bjelini mramora koji je pretakao svjetlo u tminu postojanja i crnoj neboji oduzimao snagu. San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam žudila za svemirskom širinom, kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže.
Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu ni svijeće više nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjenke u koridorima pamćenja.
Bila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez prestanka. Smrt je bila okrutno daleko, a broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Sivilo se rasipalo dušokrugom, a sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit moje svijesti.
Crno- bijela arhitektura hrama u kojem potražih spas je zasjenila kristalne suze neba, a na mojim obrazima su se zaustavljale kapi razmrvljenog bola i nestajale u porama lica bez osmijeha.
U perivoju iza granice moga pogleda je tutnjao život ali zvukovi nisu moglu prodrijeti u odaju tišine jer sam na okna postavila prigušivače svijesti. Znala sam da negdje u dohvatnoj blizini sjaje oči boje djetinjih snova, osjećala sam toplinu njegova daha u arkadama uspomena ali nisam imala snage razbiti krletku u koju sam zatvorila dušu da ne potraži grm spasenja i umre pjevajući.
U jednom praskozorju svijesti dotaknuh beživotni mramor spoznaje, osjetih njegovu dušu, naslutih kolanje svete krvi u njegovim venama, dozvolih srcu da diše.
Slika anime candide, čuvarice hrama tišine, zatitra u zrcalu spokoja. Na pučini oceana snova vidjeh oris čiste duše i sjetih se mita o prelijepom Narcisu. Osluhnuh eho nutrine i začuh poeziju kiše. Svjetlo boje vjenčanice je kitilo zoru, u prizmi buđenja se prelamalo i na obzoru svitanja pretakalo u rapsodiju duginih boja.
Danas sretna proživljavam još jednom sivilo samoće, razmišljam što učiniti sa tim osjećajnim slikama, pitam se treba li ih baciti u Letinu rijeku zaborava, ali onda se ipak odlučujem za nezaborav, za djelić moga života bez kojega ja ne bih bila ova koja jesam, žena sa buketom lijepih uspomena u srcu. Zatvaram ih u škrinju sjećanja.
Osluškujem tonove valcera cvijeća koji me odnose u neko drugo vrijeme. Prisjećaju me na vrijeme privida u kojima sam tražila izvorište ljepote. Vidim siluetu izgubljenu u vrtloženju trenutaka, u vihoru tugaljivih snoviđenja, u oluji ruža. Pitam se jesam li to uistinu bila ja?
Skoro nepostojeća,
izbačena iz svih uzbuđenja,
skoro nestvarna na platnu života,
tužna žena trenutka,
bolesna od sebe,
žedna na izvoru.
Dotaknuta nebojom, prelamanjem svjetla u titraje prolaznosti, osjetih hladnoću neizvjesnosti. Težak kamen sumnje se kotrljao obroncima svjesti i prijetio gnječem vjerovanja. To je apsurdnost postojanja u vremenu koje nespoznatno protiče kroz mene.
Oćutih snagu lažne samostalnosti u metežu isprepletenih sudbina. Grad u kojem sam rođena se budio mirisom straha koji se kao oblak, sličan skakaču zaustavljenom u pokretu, nadvio nad tren spoznaje. Rađao se bezbojan dan, crne siluete su se probijale kroz bijeli veo i nestajale u magličastim daljinama. Pored mene su korčale sjene sreće koja se krila u neprozirnim oklopima duša koje su tražile spas u zaboravu. Koračala sam besciljno, promatrala ogoljele grane starih kestenova na kojima nije bilo ptica. I one su pobjegle od hladnoće koja je gasila vatru na ognjištima bivanja.
Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam prazninu iz koje sam htjela izaći. Tražila sam san i izgubila se u povorci prosjaka koji su pružali dlanove ka tek naslućenom suncu. Toplo zlato se slijevalo iza horizonta koji je drhturio uzdasima žednih i vapajima gladnih. Uspinjali smo se obroncima neostvarenih želja gurajući svaki svoj kamen sudbine. Iza nas su ostajala neplodna polja razotkrivene tragedije i isušene rijeke neživljenja.
Vrh kojem smo težili je bio skriven u oblaku apsurda koje nismo svjesno spoznavali. Izneneda, kao da je izašla iz zaborava, oživi legenda pred mojim očima.
U oblaku naslutih Prometeja,
vidjeh orlove kako slijeću u magluštinu i izlijeću noseći u kljunu djeliće njegova sna.
Vjetar donese njegov glas,
za vas sam krao vatru bogovima,
zbog vas živim pokoru na stijeni vječnosti, a vi?
Mi smo u sebi ugasili plam vjerovanja, mi bježimo od spoznaje apsurda i tražimo smisao izvan sebe.
Zavoli čovjeka Prometeja u sebi, šapnu mi nutrina, poštuj onaj dio sebe koji ni pod najvećim mukama ne odustaje od želje za ostvarenjem cilja.
Cilj je put, dokaži sebi i drugima da Sizif nije uzaludno živio svoje apsurde, guraj kamen sudbine i ne boj se njegove težine.
Osjetih toplinu nutarnje vatre i pogledah u nebo.
Velika zlatna hostija je probila oblak straha i darovala mi otajsvo samospoznaje.
Iza horizonta svijesti su se objavile oči jantarnog sjaja u kojima vidjeh oslobađanje leptirice iz kukuljice nepostojanja. Uskrsnuće ljubavi iz Letine rijeke zaborava. Spustih pogled u dolinu suza i vidjeh grad u kojem sam rođena okupan toplim zlatom novog praskozorja. Zakoračih sretna u tren buđenja iz bezbojnog tugovanja. Oko mene su koračali ljudi nasmiješena lica, u njihovim očima su se zrcalile kristalno jasne kapi njihova života. Zrak je zatitrao tonovima valcera cvijeća i oblikovao panoramu srca u pejsaž sreće. Cvjećarice su prodavale mirise proljeća, mi smo zaplesali valcer uskrsnuća, zavoljeli dan, misli i sjećanja, dozvolili smo srcima da dišu.
U eudemonizmu čulnosti zakoračih u predklijetku sna. Na zaslonu trenutka vidjeh zrcaljenje posljednje večere, oćutih prelamanje svjetlosti u gralu svete istine i začuh jecaj izdaje.
Zakoračih stazom pokore, uronih u među postaje Golgote i zaustavih se u bljesku uskrsnuća svjetla nad svjetlima.
Događala se čudesnost žuđene stvarnosti.
Nad nama je blještalo ponoćno sunce. Bila je to noć puna nepoznatih mirisa koji su se slijevali preludijem ljubavne igre u etidu kojom smo izrastali iznad očevidnosti fizike postojanja i uranjali u metafiziku euforičnog predavanja ljepoti.
Tmina je nestajala u plemenim jezicima nutrine koji su nas odnosili na obronke prabića. Pričestio si me svetim tijelom vjerovanja koje postade obred misnog slavlja na žrtveniku hrama ljubavi. Iz kaleža je izranjao okus crvenog vina kojim si posvetio želju na usnama. Pretočena sveta krv se razlijevala dubinama i sjedinjavala nas sa protegom beskrajnosti.
Miloglasje tihovanja sa Maslinove gore nas je hrabrilo u tankoćutnoj eustaziji pučine oceana snova. Zaustavljeni na vratima vremena postajemo stvaraoci vječnosti. Na padinama surovog kamenjara nekog davno pročitanog, vjekovima oslikavanog svijeta, na nas već stoljećima čeka bog pastira i poziva nas u drevni san. Oćutih prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, osjetih da je to bila iluzija opsjenara kojima smo slijepo vjerovali. Ta vječno sanjana, ta poetična slika raja, ta vječno željena zemlja je tu, nosim je u srcu, pomislih gledajući laste kako dolaze.
Orionovo sazvježđe je prosulo zlaćanu prašinu, trag treperave sreće među svilenim jastucima. Blagošću neba dotaknuti, šapatom lazurne noći ohrabreni utonusmo u novi san.
Osjetiš li dok toneš u snove dodir mojih misli utkanih u dlanove mjesečine koji klize tvojim obrazima, osjećaš li oblik sna u koji te pretvaram.
Šapatom oblikujem tvoj lik u beskrajnost, bojim te pastelnim nijansama vječno sanjanoga Raja, slušam tvoj glas okupan plamenim jezicima u vjetru koji se širi Arkadijom i donosi miris ljeta.
U svjetlosti tvoje blizine, u iskrici one iste svjetlosti iz koje izranja ljubav, u sebi iskonskom tišinom tebe u tebi ljubim.
Bio si Lisander, bila sam Hermija,
iznad nas je lebdjela boginja sjajna koja se ogledala u dubini tvog pogleda.
Nestajali smo u vilinskoj šumi, sjedili na jastucima od jaglaca, a onda se tražili na anđeoskim poljanama, voljeli se bezumljem ljubavi. Zaodjevao si me u ruho sjajnih čari, zamatao me u nepostojeće geometrijske oblike. Ponoćno sunce je bilo svjedok ponovnom uprisutnjenju božanske ljubavi u srcima, u našem ovdje i našem sada.
Možda je, u snu, ruka
sijača zvijezda
probudila zaboravljenu muziku
kao zvuk beskrajne lire,
i do naših usana dopro je ubogi val
malobrojnih istinskih riječi.
Antono Machado
Sanjajući grčeve u srcu, pitala sam se u snu i između dva sna:
Što bi za mene bila milost i zašto je očekujem?
Srce je otvaralo vrata tugama i kišni vjetar je zavijao u krošnjama krvnih žila, a duša je plakala gažena svakim korakom bola koji se uvlačio u svijest.
Danas imam riječi satkane od zvjezdanog praha, mjesečevim srebrom posute doline na usnama, doline i sunčane brežuljke i sjećanja u nepostojanim maglama.
Otvaram kovčežić s milion svilenih koprena za njega i darujem mu jednu po jednu, darujem mu tisuće šarenih velova žaleći još uvijek da nemam dovoljno ljepote kojom bih obojala ovu tajnovitu stazu sreće kojom još uvijek opijeni prošlim noćnim moramo koračamo ka suncu.
Sanjajući o putu spasenja što se penje ka drumovima što se križaju na nebu, stresla sam se u snu i šapnula između snova: Koliko milja, koliko još dana i godina, koliko strahova i nemira moramo savladati do trenutka spasenja?
Stajao je pored mene na obali velike vode i njegovo lice se zrcalilo u kapljicama i suncem obasjanoj pučini.
"Vi niste odavde?" upitao je.
"Od kuda dolazi voda?" upitah
"Iz zemlje" šapnuo je
"Idemo popiti kavu" pozvah ga da sakrijem uzdrhtalost srca.
Sjedili smo na terasi male kafeterije uz more i nepredstavljajući se mudrovali o životu i ljubavi na prvi pogled.
"Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav završava, postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama" govorio je dodirujući mi dlanove.
"Da bismo razumjeli, spoznali i osjetili svjetlosni zagrljaj i potpuno potonuće u snagu želje i žudnje potrebno je prije svega razgovarati o stvarima koje su naizgled jednostavne, svakidašnje, razumljive i proste. Tada nam poezija govori o ljudima utonulim u životu punom protivurječnosti i pričini nam se da je to „ deja vu, već viđeno." odgovorih.
"To ipak nije tako. Mi danas pišemo novu bibliju, mi se obraćamo čovjeku u čovjeku upotrebljavajući jezik ulice, predgrađa i radničkih naselja i sjedinjujemo poeziju, život i ljubav u ovaj sretan trenutak ponovnog susreta".
To je bilo poslijepodne buđenja u novom snu, osjetih sva ona mladenačka uzbuđenja, začuh glas ljubavi, prepoznah njen jezik, sjetih se stihova koje mi je govorio ne odavajući ime pjesnika.
"Ničega drugog nema u ovoj misli osim tvog lica," šapnu je "ničeg drugog osim tvojih žednih kao med nježnih očiju".
Kada je sunce krenulo ka zapadu stajali smo ponovo na keju koji se kao puščana cijev pružao ravno u beskraj oceana snova.
Odnesi me u plamenak sna,
u planetarij u kojem se ogleda kristalna Luna
i zrcale zvjezde tvoga neba.
Ostavi me u žuđenom djeliću vječnosti u kojem ne postoji ni bol ni patnja,
u Alephu beskraja u kojem nepostoje sjene koje zaklanjaju sjaj tvoga sunca.
Odnesi me u dvore satenske noć da slušam tihovanje snova i šaputanje mjesečava praha.
Ostavi me na hridi tvoga oceana da vidim rađanje biserja iz sedefa tvojih dubina.
Odnesi me u dolinu suza da gledam kako rastu mirisni kristali zagrljaja Psihe i Amora.
Ostavi me na laticama nebeskih cvjetova da oćutim plam u očima svemira.
Odnesi me u podmorje tvojih želja da u njima naslutim sitost ljepote i žeđ za nektarom tvojih plodova.
Ostavi me u kapljici crnog vina da omamljena ljubavlju odživim sretne trenutke od sada do vječnosti.
Odnesi me u tvoje nemire da osjetim spokoj uzbuđenja i uzdrhtalost tvojih snova.
Ostavi me u tvom zagrljaju da odsanjam
ovaj ljubičasti san na graničju
između jučer i sutra,
između dana i noći,
između svevremena i našeg vremena.
Lutali smo pozornicama velikog svjetskog kazališta,
zaustavljali se na rampama trenutaka izgubljenih
u farsama, igrokazima, tragikomedijama, melodramama vječnosti.
Skrivali smo se u gledalištu teatra zatomljenih osjećanja i u jednom trenu darovane nam sudbine izašli na scenu, svjesno stali pod reflektore i tkivom drevnih snoviđenja ispisali novi scenario života.
Vječnost je zatvorila krug postojanja, trenutak je zasjao Alephom, ozrcalio se rapsodijom boja, okusom meda, mirisom ruža
i dokazao nam beskonačnost trajanja u prividu prolaznosti.
Na dlanu vremena titra svjetlost odbjegla iz trinaestog eona, otrgnuta iz zlatne hostije praiskona. U planetariju svjesnosti blješti biverzum, vizija hrama u kojem gori vatra prapočetka. Promatram magiju ozrcaljenu u ljepoti tvog pogleda i vidim nastajanje novog svijeta.
Ti i ja ljubavi sjedimo na obali smaragdne rijeke i ne gledamo, ne mislimo, samo sjedimo i držimo se za ruke, sjedimo i osjećamo blizinu kao svilenkasti veo koji nas brani od zlih slutnji.
Kamenjar utkan u panoramu sjećanja je Arkadija mome srcu,
dolina tvoga djetinjstva je san iz kojega se više nikada ne želim probuditi, zelena rijeka je šapat bezvremena, osluškujem njen šum i čujem tišinu močvare u kojoj smo se igrali sa barskim pticama i brali cvijetove nezaborava.
Bili smo i ostali djeca, sanjari na obroncima prolaznosti,
vječni putnici u kapljicama vode nevraćanke.
Tamo gdje rijeka grli more, u delti na kojoj se otvaraju porte beskonačnosti, tamo osjetismo da nam je sudbina sklona. U jednom jedinom treptaju oka odživjesmo odiseju, začusmo odu bogu mora, pjev sirena i uzdah sreće na obali Itake utkane u ep o vjernosti.
Stajali smo satima u zagrljaju protoka sna, uživali u nepostojećoj dimenziji koja je izranjala iz naših milovanja i nosila nas u vječnost, u sljedeći trenutak, u okrilje vjerovanja u ljubav.
Jesmo li mi rijeka, upitah da razbijem tišinu, tišinom si mi odgovorio, tek kap u beskraju sna. Zaustavih misli u točki sjedinjenja, u žiži treptaja tvog oka, u zjeni univerzuma. Osjetio si moju želju i šapnuo, svaka točka je središte želja, žudnji i čežnji.
Osjetih toplinu ognjila strasti, vidjeh vrtloženje boja, začuh rapsodiju snova, oćutih zagrljaj pjeska i pjene, rađanje Venere na žalu života.
Erato, tajnovita brodarica naše životne galije, pretače naša osjećanja u poeziju kapi, u antologiju sanja i tihanim govorom iskri dugu u krug zajedništva, slijeva sjećanja u Mnemozininu rijeku i ne dozvoljava zaboravu da obriše slike lijepih uspomena..
U vrtloženju iščezavajućeg tugovanja pronađoh stanište spomenka ljubavi.
U osi vrtnje najsitnijih struna osjetih srodnost morskih cvjetova i života.
Krenuh u dubinu osrčja da osjetim njegov ritam to tajanstveno načelo vremena.
Odbrojavam otkucaje iako znam da se vrata srca dnevno otvore i zatvore oko sto tisuća puta.
Rekli su mi da srce pamti čulnosti čujnostima svog staničja i stoga pokušah zakoračiti u galeriju njegovih uspomena. Preobrazih se u svijest, odjenuh odoru nevidljive postojanosti u drevnim prividima.
Šetam koridorima sjećanja željna žuđenih istina. U ozračju sudbine vidim zrcaljenje prohujalih dana, čujem koračanje vječnosti na stazama mog tajanstvenog carstva. Luna se ogleda u zrcalima životnog hrama i vabi u igru mjesečevih mijena. Ostavljaju li one trag u protočnosti svete krvi, pitam čuvaricu svetišta.
Otisak uspomena na kovitlajućoj stazi njegova pamćenja mi odaje snagu svih neizgovreneih riječi koje zatomljavah u uglovima svjesnosti. Srce je zavodnik i izdajica željenih uzbuđenja, ono je svodovlje nebeskih puteva kojima lutah u danima oluje ruža. Misao se pretače u osrčje ruže u kojoj slutim zatomljene oluje, sve duševne vjetrometrine skrivene u kristalnoj paučini zaborava.
Na obzorju srcograda izranja zlatna hostija. U tvojim očima vidim prelamanje svjetlosti u dimenziju nadzemaljskih sfera. Naslućujem kraj krabuljnog ples u Platonovom svijetu sjenki. Usnule riječi se bude. Osluškujem milijune njih potrošenih da se dokaže, objasni, iskaže, izrazi, odrazi sjaj nutarnjeg neba. Zbrajam riječi i shvaćam da je njima teško pokazati, dokazati, objasniti, izraziti osjećanje osjećaja.
Svijest je izrešetana mislima, a tijelom se širi neka nova čulnost. Toplina se širi prsima, toplina, još uvijek, opterećena pokušajima da zaboravim vrijeme provedeno pred vratima smrti. Vidim obris tvoga tijela u odlasku ka dverima vječnosti. Težina bremena se krije u tragovima nade da ću uspjeti sakriti ožiljke bičeva vremena, vremena ubijenog teškim znakovima kraja.
Ne znam kako si objasniti ovu tugu koja me obuzima, kako razumjeti tužnu igru, kako se obraniti od nevidljive ruke koja pokušava zariti koplje duboko u plamen srca koje se donedavno od straha rasipalo u komadiće još uvijek razasute u pretklijetki trenutka.
Pitam se je li ovo još jedan pokušaj dokazivanja samoj sebi da je sretan trenutak sunčana oaza, željeni otok mira i spokoja ili je ovo samo izlijev boli koju osjećam preduboko i prežestoko?
Pitam se hoću li ovim riječima uspavati nebo okrutnosti i osloboditi uspavanke položene u blage oblake koji ne govore, koje u koridorima vječnosti, pjevuše baladu o nepostojanju?
Pitam se hoću li uspjeti uzdahom oslobođenog srca odpuhati zastore crnih sumnji i zakoračiti u jutro obasjano sjajem ljubičastih cvjetova u tihom vrtu snoviđenja?
U nedokučivosti izvorišta ljepote lutam putevima koji ne vode nikamo i stižu na vrulju ljubavi. U beskraju sveprostornosti svevremena vidim bijelu odoru novokrštenja, oblačim Albu svetosti na oltaru vjerovanja, ispijam nektar svetoga Grala i volim sve naše odživljene ludosti. Osluškujem smiraj u titrajima života i čujem poeziju tvojih neizgovorenih riječi, vidim leptiricu izgubljenu u tvome pogledu, osjećam snagu nad suzama koje su mi željele zamesti puteve ka postignuću ljepote utonule u osrčju ljubavi.
Odlazi dan. Prate ga suze neba i miris ruža zaostalih iz oluje davnih privida.
Dok se trenuci slijevaju u rijeku nevraćanku, ja stojim na Aresovom brežuljku,u areopagu sudbine i skupljam krhotine snova, slažem ih u kalež vjerovanja.
Nisam umorna, oplemenjena sam savršenstvom odlučnosti u koju utkah želju za ostvarenjem idealnog modela postojanja na putanji života. Suton izvire iz bezdana beskraja, prelijeva se obzorom jave i obećava tihu i mirnu noć. Na zaslonu svijesti se još zrcali znakovlje pređenog puta. Sabirem sjećanja i osluškujem tišinu koju narušava samo pjev radosnog srca.
U zrcalnim neuronima blješte slike uslikane pri susretima i mimoilaženju kraj predmeta i ljudi koji su blicom nutarnjeg fotografa ovjekovječeni u pamćenu. Kovitlaju se misli i pretaču u osjećaje. Svijest razgrće olujne oblake sa horizonta spoznaje. Vedrina pamćenja me smiruje igrajući se sa zrakom zalazećeg sunca u tvom oku. Osluškujem rapsodiju boja u njenom zrcaljenju u zjenici moga svemira. Volim ovo naše, samo naše doba dana, volim osluškivati ovo tihovanje uz čašicu pića i purpur neba koji nas omata svježinom. Oko svjetiljke na terasi leprša leptirica, usplahireno pokušava dotaknuti svjetlo. Ona je ustrajna kao i ti, šapućeš da ne narušiš sklad ovog treptaja oka.
“ Ja još nisam spržila krila, još uvijek letim u orbiti tvoga sunca i sretna sam“. Odgovorih otpijajući gutljaj kraljevskog napitka. Pogledao si u čašu u kojoj su se sjajile zlaćane kapi. Volim tvoje godine koje te pretvaraju u zrelo grožđe puno nektara. Rečenicu si završio dodirujući usnama usne. Vidjeh se u zlatnom sjaju tvog pogleda. Sunce je nestajući sa horizonta bilo svjedokom toj nježnosti. Osjetih žudnju u toplini tvojih dlanova i zaustavih misao u ekliptici želja.
Elegantno kao pantera se spušta noć, na oltaru čežnji titra kandilo svetosti i objavljuje vrhunac ljubavnog čina. U tvom pogledu vidim moje blaženstvo zaokruženo ćilibarskim aureolom tvoga bića. Vjetar donosi miris tek dozrelih smokava iz vrta punog tvoga djetinjstva. Nasmiješio si se. Nisam vjerovao da ćeš uspjeti uzgojiti smokve. Tu je, dragi moj pjesniče, ljubav bila na djelu, posvetila je ovaj komadić srca Europe i prosula svoje sjemenje u korijenje stabala koje posadih srcem. I mjesec se smješi s nama darujući nam srebrene ljestve da se uspnemo ka snovima.
San dolazi šumom valova drevnih oceana i daruje nam pjenušavu postelju u kojoj se sreća, slijedeći Fibonacciev niz, povećava. Ples Plejada najavljuje sedmodnevnicu dolazećeg vremena. Cvjetnica je ostavila miris ljubavi na žrtveniku hrama ovog sunoćavanja. Osjećam titraje zlaćane spirale koja nas sjedinjuje sa beskonačnom besprostornosti vjerovanja u ljubav. Volim ovaj san, šapnuh osluškujući tvoje nestajanje u njemu.
Pod starim grabom, u osamljenom stečku se veselilo blještavo jutro. Promatrala sam svjetlucanje kaplji prohujale kiše na njegovom licu i pitala se koja tajna se ispod njega krije. Izbljedjelo, davno uklesano, znakovlje je odavalo dugovječje njegova postojanja. Nosio je vrijeme suza na svome ramenu i oblake prolaznosti. Dotaknuh nježno to obličje prošlosti oćutih drhtaj njegove dubine.
Kamen ima dušu, šapnuh iznenađena. U njega se slila duša pokojnika, odgovorio si tiho da ne narušiš idilu tog treptaja oka. Koračali smo nepokošenom livadom punom leptira. Vodio si me stazama tvoga djetinjstva i uveo u napušteni perivoj umrlih Aga. Na dalekom crkvenom tornju je otkucavalo podne. Zenit je prosuo toplo zlato i pozvao nas na odmorište skriveno u arkadama tek naslućivanih pupoljaka ljubavi.
Zatvorih oči osluškujući priču o tvom rodoslovlju. U spomenku sna, pod sunčanikom vremena, na zavjesi od leptira gledah stroboskopiju svjetla i vidjeh tvoju siluetu u dolasku. Tankoćutnost trena se pretakala u deja vu. Vizija je dobijala obličje stvarnosti. Začuh šum valova zelena rijeke i probudih se pored fontane u čijim kapljicama se odigravao ples zlaćanih niti. Suzvučje romora vode i vjetra je skladalo sonatu sunočju koje se, puno mirisa dozreloih grozdova, spuštalo sa obližnjih obronaka.
Spavala si.
Sanjala sam.
U viru osjećanja osjetih kako srce uzburkava nutrinu i budi usnule žudnje. Zagrlio si me, naša tijela se sjediniše sa vlatima trave. Sunce je gasilo fenjer budnosti i tihovanjem nestajalo iza svetog brda. Ljubav je pejsaž preobrazila u začarani ružičnjak i objavila spuštanje lazura noći. Gledali smo predaleke zvjezde koje postadoše dlanovi koji pomilovaše oči. Srebro mjeseca se odmatalo na tvom čelu.
Ti si ljubavno obličje kojemu disanje osjećam srcem, šapnuo si.
Tebe osjećam kao glazbu zatočenu u grudima, odgovorih.
Ćutim te kao zvuk anđeoskih harfi, koje su gotovo kristalne, kao tonovi svjetova.
Tvoj bezglasni dodir, osmijeh tvojih usana, šapat tvoje tajne u sluhu budi snove u kojima ti kraljuješ.
Naše nadmetanje metaforama je prekinuo pjev slavuja. Nedostaje nam samo Veronski balkon, našalio si se. Slavuj je utihno, a cvrkut ševe nas je vratio u stvarnost.
Svitalo je na trgu cvijeća. Purpur jutrenja se mješao sa mirisom proljeća, dlanovi neba su razgrtali veo zle sudbine nad srcozorjem sna. Zvona katedrale su najavila dolazeće tugovanje u srcima, jecaj tihovanja. Cvjećarica je prosipala latice tek naslućenih ruža u kalež tog praskozorja posvećene vode. Pružih ruke i na dlanovima zasjaše kristali davnog vjerovanja. U kapljicama svete svjetlosti vidjeh sliku ulaska u Jeruzalem i naslutih put pokore.
Oprah lice rapsodijom mirišljavih boja i osjetih titraje vječnosti u zraku.
U gnjezdu spletenom od listova palme i maslinovih granćica je tihovao znak ljubavi i vječnoga života. On se nasmiješio, a ja dotaknuh kovitlac uzbuđenja, cvijet uskrsnuća kojemu je Majka Kristova udahnula dušu, a primalje ga polagale uz uzglavlje rodilja za lakoću poroda, sreću djeteta, ostvarenje snova. Cvijećarica se nasmiješila i rekla, da, to je cvijet iznjedren iz spirale svemira, cvijet koji ne stari, ništa ne traži, a daruje sve. Dobih Jerihonsku ružu na dar.
U tom trenutku buđenja, u sretnom trenutku postojanja, osjetih sram, pucanje opne nepostojanja i prestanak samosažaljenja, osjetih snagu kovitlanja cvijeta uskrsnuća u sebi, osjetih ljubav, a ljubav je iskušenje postojanosti. Mirna u laguni dobro poznatih zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti, nevidljiva za znatiželjne, neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna u svojim lucidnim trenucima.
Na obroncima sazrijevanja, u zagrljaju zrelosti, u kolotečini života, u obruču egzistencijalnih strahova, Ljubav stoji na vazi zatomljenih želja, u treperavosti nepoznatih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja i traži zvijezdu izgubljenu u magli godina, orkanu sudbine, u oluji ruža, procesu prelaženja u godine smirenja strasti i svjedočenje svog istinskog postojanja u vrtloženju vremena.
Podižem pogled k nebu, ćutim titraje duše vremena u titraju sna i vičem.
Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna. Vidim ljubav, koja gluha kao zaljubljen tetrijeb, sa znacima starenja luta snovima i nesigurna stoji na vratima mog dušokruga. Otvaram kapije svijesti i ne dozvoljavam joj da postaje tamničar slobodi, da jeca nad ranjenim suncem mladosti.
Pred očima srca se prosuo rajski vrt pun mirisa, boja i muzike. Pod drvetom spoznaje sjedi naša pramajka i šapuće mi:" Promjeni obrazac, zaustavi jecaje za suncem mladosti, razotkrij mit koji žene prati tisućljećima, stani pred svoje unutarnje zrcalo i pomiri se sa činjenicom da je vrijeme cvjetanja završilo, ali nemoj pristajati na tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje. Ljubav, boginja sretnog trenutka, vučica koja bdije nad našom ženskosti, je majka i žena u svakoj ženi.
Mi smo kćeri Ljubavi i nosimo u sebi Afroditine gene. Mi smo "osuđene" da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu. Osjetimo Jerihonsku ružu u dubini duše, taj čudesni splet sreće, znanja i vjerovanja. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe, budimo i ostanimo znatiželjene, željne spoznaje, pune čuđenja, budimo ono što jesmo žene sa spletom godina u sebi, sa cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali postojan, u našim srcima koja nikada ne stare.
