Tiho i elegantno u kobaltnom ogrtaču, kao silueta beskaraja, se spušta noć.
Na licu svemira blješti osmijeh punog mjeseca,
na licu mu se zrcali istina našeg postojanja na stazama razgranatog vremena, naše postojanje u paralelnim svjetovima.
Oćutih istovremenost, naslutih nas i ovdje i tamo, vidjeh naša tijela u odorama prohujalih eona, beskonačnost u konačnosti trenutka. Osjetih tvoju blizinu u zagrljaju dlanova neba, u titraju struna koje se poigravahu sa mojim srcem.
Bio si sjenka ljepote, bio si svjetlost koja se prelamala u rapsodiju boja, bio si miris ružičnjaka. Grlio si me mjesečevom sonatom, ljubio na pješčanom žalu oceana sna. Pozivao si me na ples sa zvjezdama. Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta, koridorima prijašnjeg vremena, ka alephu, ka srži istine.
Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kap u kojoj se zrcalio cijeli svijet. Ti si stajao na obali Mnemozine još okupan sjećanjima koja su blještala trenutkom ovog sna. Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača koji prebire po strunama gitare.
Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir koji je ležao na astralnom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama. Ponoć je ritmom balade o plavim ružama odbrojavala vječnost. Zaplesali smo sa suzama svetga Lovrijenca uranjajući u mirise svitanja na pješčanom žalu oceana snova. Oćutih porinuće u njedra strasti. Zakoraknuh u zjenicu buđenja opijena zvukovima prošlosti i simfonijom ovog sretnog jutrenja u novom snu.
Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti. Otvaram oči, na horizontu se rađa mladi dan. Ti uranjaš u srce vremena, daruješ mi plavu ružu na čijim laticama se zrcali san koji odsanjah u ovoj noći punog mjeseca.
