Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević
Osluškujem pjesmu vjetra u krošnji trenutka. Travanj odlazi kotrljajući se svojom prevrtljivošću licem vremena.
U zelenim vlatima njegova imena se iskre suze varljivosti, maslačci su oborili glave pod navalom tuge neba, a vjetar u tek procvaloj krošnji jorgovana sklada sonatu ljubičastog sna dolazećem rožnjaku.
Zrak je pun zlaćanih niti tek nazirućeg sunca, ljubav je prosula svoju purpurnu haljinu nad svitanje umirućeg mjeseca. Osluhnuh tihovanje srca i začuh poeziju ruža u čulnosti sjećanja.
Kreni u potragu za prohujalim trenutcima, oživi ih u sebi i u meni titraju kapi svete krivi. Oćutih prelamanje sunačnih zraka kristalima privida, vidjeh slaganje krhotina boli, tuge i sreće u mozaik rastopljenog vremena. Slike davno zaboravljene oživješe na zaslonu svijesti. Spoznah moć sadašnjeg trenutka. Osjetih treptaje prošlosti u zauvjek ocrtanom znakovlju pamćenja.
Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni trenucima njihova nastajanja. Glazba skladana drevnim nadahnućima odzvanja u odeonu ovoga ovdje i ovoga sada. Vrijeme oluje ruža počiva u mojim pjesmama, a vrtlog nebeskog vretena iskri spiralnu dinamiku ljubavi u kojoj sazrijevam već godinama.
Čujem šapat Tinove poezije kao tiho nadahnuće mnogom izričaju moje duše, kao šapat njegova dara koji se pretače u ocean snova i na pješčanom žalu rađa sedefastu školjku u kojoj sazrijevaju biserna slova kojima pišem o boli, tugama, sreći i ljubavi.
U vjetru pjanom začuh bolni krik života,
tvoj je život kao list u jeseni davnoj
zadrhtao elegijom sna.
Bili smo u tmini,
u oblaku straha,
ti i ja jedini, ljubljeni,
ti istino privida,
ti snu mojega života.
Bio si pjesak, bila sam pjena, milovani dlanovima drevnog oceana
postadosmo poezija suza na zrncima životnog žala,
ali zagrljeni svijetlom pjesme nad pjesmama
ostadosmo jaki u kovitlajućem vrtlogu strahota.
Vjetar je pjevao o ljudskim čežnjama,
zvijezde šutile o našim snovima,
kišile su neisplakane suze.
Ti i ja jedini zarobljeni
u tužnoj istini zastadosmo
u univerzumu ljepote,
u svemiru dobrote,
u kozmosu toplote.
Vjetar je donio miris proljeća,
sa obzorja jave podignuo zavjesu umiranja
da svijetlom svete istine srca oslobodi,
da se legenda o rađanju ljubavi obnovi,
da se iz zagrljaja pjeska i pjene
u trenu budnosti vječnost dogodi.
Ti i ja jedini
izronismo iz dubina strahova,
iz tmine bolova, iz kaosa tugaljivih krugova,
šapnusmo, poleti dušo za let si stvorena i
na njihaljci vremena
postadosmo sretna igračka vjetrova.
