Srce ne laže, srce pamti bezglasjem tihanog jezika emocija. Memorija srca je utkana u sliku sretnog trenutka, satkana od tkiva snova u kojima se susrećemo. Mogućnosti djelovanja u mikrokozmosu su neizračunjljive, ali moguće, dokazuju se pukim slučajem na slučajnici naših neprospavanih noći.
Mi sve manje spavamo i sve više sanjamo jer se znakovlje naših genoma ispreplelo u otkucajima srca i tšiini uma. Pod noćnim suncem izranjamo u spektar snoviđenja, ispijamo nektar koji Venera pretače u ciborij trenutka.
Na Elizejskim poljanama sreće osluškujemo šaputanje vlati trave i čujemo govor ljubavi. Iznjedrena iz zagrljaja pjeska i pjene ona u noćima kao što je bila ova luta našim perivojem i oplemenjuje kristalne cvjetove u našim tijelima.
U vremenu oluje ruža su mi rekli da moja ljubav slavi Dionizijske svečanosti kada je vrijeme za snove, i ja je potražih pod mostovima. Klošari su skrivali lica i pružali ruke na kojima je spavala neka nepoznata kosa. Zatvorila sam vrata srca da u njega ne prodre bol.
Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlosti i ja im nisam vjerovala. Imala sam prošlost i onda kada sam se utopila u spiralnoj dinamici tvoga bića. Dvije prošlosti se zagrliše memorijom srca i otvoriše vrata iz kojih je dugo čekala Fortuna.
Riječi su srcoriječje, titraj leptirovih krila koji izaziva uragane strasti. Dok osluškujem tišinu titraja svilenkastih riječi na tvojim usnama čujem melodiju ljubavne igre i predajem se plesu na strnunama naših snoviđenja. U tvojoj duši bdije rapsod ljubavnih balada i svjetlošću tvoga nutarnjeg sunca obasjava tvoje biće, tvoj svemir u koji uranjam kao srećonaut i lebdim među zvjezdama tvoga neba. Kada nestanem u tvom beskraju osjećam kako uranjaš u nježnošću sna u poeziju mojih oceana. Da dragi moj pjesniče memorija srca je lumin života u kojem iskri svjetlo ljubavi.
U ovom plodnome ljetu mojih zbrojenih godina ta čudesna tvorevina je postala galerija sjećanja na bezglasje čudoriječja u odajama kristalnog hrama u kojem sada samo ljubav život sanja.
Njen odraz u zrcalima iza svijesti, ta stahopoštovanjem i iskustvima prožeta ljepota, ljubav ta istina istinom ogrnuta, jedina istina koja tu čudesnu tvorevinu hrani, njeguje i svakim novim svitanjem u perivoju sanja život životu daruje, dokazuje nam u da smo djeca iznjegrena iz Afroditinog i Erosovog zarljaja.
Kao bezvremenost u svevremenosti postojanja,
kao sretan trenutak u bisernoj niski vremena,
svako jutro kada još sretno snena
uronim u dubinu tvog pogleda,
u jantarnu svjetlost tvojih očiju,
rapsodiju boje lijepih privida,
odlučujem se uvijek iznova za ljubav.
To je svaki puta nova nježnost čulnosti,
čujnost u kojoj odjekuje stara,
to je raskrižje puteva sudbine i
rondo staza vječnosti.
U kristalnom dvorcu postojanja
u treperavoj duši mojoj,
u srcu uznemirenom
ogleda se tvoj lik i ja ćutim,
dakle postojim
i volim.
Svaki novi trenutak je
nova istina,
alkemijsko vjenčanje,
Sunce i Luna u zagrljaju
svijest i podsvjest u milovanju.
Srce, fontana svjetlosti,
Izvorište rijeke uspomena,
Ciborij svete krvi,
Kalež vjerovanja,
Zrcalo istine,
Tvoja i moja slika
Titrave u suzama neba,
blještave u kapljicama sunca,
sretne u kristalima sna,
u šaputavoj svjetlosti duše,
sjedinjene u osjećanju osjećaja,
u ljepoti života pretvorene u ljubav.
