U jednom davnom snu, u dubini sjećanja, u susretima sa siluetama koje su blijedile u zrcalima duše vidjeh sebe zagrljenu tugom. Bježala sam od sebe same tražeći onu drugu mene. U pejsažu svijesti sam osluškivala pjesmu umiruće ptice, u oluji ruža tražila trn da bih ranjavanjem dlana ublažila bol srca.
Lutala sam koridorima svetišta spoznaje, divila se bjelini mramora koji je pretakao svjetlo u tminu postojanja i crnoj neboji oduzimao snagu. San o snu onih snova koje više nisam mogla u sebi probuditi. Uzaludno sam žudila za svemirskom širinom, kroviše samosažaljanja se spuštalo sve niže i niže.
Zrak je postajao sve gušći, entropija u duši, kaos u srcu ni svijeće više nisu dogorijevale u mojoj blizini. Gasile su se od mojih uzdaha i nisu ostavljale željene sjenke u koridorima pamćenja.
Bila sam sklupčana u krilu vremena i umirala bez prestanka. Smrt je bila okrutno daleko, a broj mojih koraka još nije naslućivao kraj životnog puta. Sivilo se rasipalo dušokrugom, a sunce je zalazilo prije nego je dotaknulo zenit moje svijesti.
Crno- bijela arhitektura hrama u kojem potražih spas je zasjenila kristalne suze neba, a na mojim obrazima su se zaustavljale kapi razmrvljenog bola i nestajale u porama lica bez osmijeha.
U perivoju iza granice moga pogleda je tutnjao život ali zvukovi nisu moglu prodrijeti u odaju tišine jer sam na okna postavila prigušivače svijesti. Znala sam da negdje u dohvatnoj blizini sjaje oči boje djetinjih snova, osjećala sam toplinu njegova daha u arkadama uspomena ali nisam imala snage razbiti krletku u koju sam zatvorila dušu da ne potraži grm spasenja i umre pjevajući.
U jednom praskozorju svijesti dotaknuh beživotni mramor spoznaje, osjetih njegovu dušu, naslutih kolanje svete krvi u njegovim venama, dozvolih srcu da diše.
Slika anime candide, čuvarice hrama tišine, zatitra u zrcalu spokoja. Na pučini oceana snova vidjeh oris čiste duše i sjetih se mita o prelijepom Narcisu. Osluhnuh eho nutrine i začuh poeziju kiše. Svjetlo boje vjenčanice je kitilo zoru, u prizmi buđenja se prelamalo i na obzoru svitanja pretakalo u rapsodiju duginih boja.
Danas sretna proživljavam još jednom sivilo samoće, razmišljam što učiniti sa tim osjećajnim slikama, pitam se treba li ih baciti u Letinu rijeku zaborava, ali onda se ipak odlučujem za nezaborav, za djelić moga života bez kojega ja ne bih bila ova koja jesam, žena sa buketom lijepih uspomena u srcu. Zatvaram ih u škrinju sjećanja.
