Ne volim suhoparne tekstove o univerzumu ljudskog uma, jer to je najpoetičniji dio velikog kozmosa, zato se, kada pišem o doživljavanju tog tajanstvenog entiteta našeg postojanja, služim izričajem osjećanja osjećaja.
Slijedim glas prerije, zaustavljam se na planetu na kojem sunce nikada ne zalazi, razgovaram sa ružom procvalom u perivoju duše, ulazim u grad sanjajućih knjiga i živim fenomenologiju ljubavi, oživljavam sve njene pojavnosti, koračam svim njenim postajama, budim se na obzoru srcozorja i sretna osjećam triptihon nutrine.
Trojstvo u nama živi, tri često ne otvorene bisernice, tri svojstva nutrine. Postanimo ronioci na perle, oživimo ih, poklonimo im lica, darujmo im glas, razgovarajmo s njima. Tri prabića u meni se sjedinjuju u drugačiju mene, u onu koja ljubi ljubav i voli praskozorja svjesti, onu koja voli misli i sjećanja, onu koja otvara dveri srca i uranja u čulnost čujnosti i ćuti postojanje u djeliću vremena u kojem se grle prošlost i sadašnjost i sanja nedohvatna budućnost.
Tada ostvarujem neostvarenu utopiju, postajem putnik prohujalim vremenom, prisjećam se ljubavnih boli i tugaljvih trenutaka nepostojanja, svjesna se opraštam od njih i srcostihom ispisujem kozmologiju sreće.
Kad se na horizontu suton zlati, dva srca pobjegla iz oluja ruža,
u koroti osame na obali oceana snova stoje,
Rusalka ih u svoje carstvo zove,
Eterina nježna snaga iscjeljuje boli,
a Pele njihova tijela, ognjilom strasti,
u vatru žudnje rasplamsava.
Ljepota nutrine se slijeva u ponornice želja,
znoj žudnje titra uzavrelom čežnjom
i osluškuje rapsodiju sluhu nedostupnu,
čuje melodiju skladanu u vjetru, odsviranu orkestrom drevnih pradjedova.
Dva kaleža na litici svijesti stoje,
sunce se kupa u suzama uzbuđenja,
kapljica svaka iskri sjećanjima,
u svakom peharu se zrcali želja davna,
a vrulja krvi još uvijek vrije davnim bolom.
Zapadno nebo se zlati večernjicom, poziva ih u noć.
Dva poludjela srca uranjaju u tminu,
suton ih kiti zvijezdanim prahom,
kadenom ih zlatnom u oceanu snova sidri,
da se ponovo ne izgube u tužnim sjećanjima.
Utihnule su misli, utihnuli su osjećaji, utihnulo je vrijeme za jedan tren.
Nad levantom svitanje rudi, srca skidaju znak korote, misli se pretaču u sjeme ljubavi,
sunce osjećanja se kupa u očima snenim, pogled iskri lijepim sjećanjima,
u kaležu sreće se dva trojstva sjedinjuju u dvojstvo.
U biverzumu snova tijelo tijelu
milovanjem nježnim
tihuje ljubavnu baladu,
glasom iskona
ljubav budi.
