Pod starim grabom, u osamljenom stečku se veselilo blještavo jutro. Promatrala sam svjetlucanje kaplji prohujale kiše na njegovom licu i pitala se koja tajna se ispod njega krije. Izbljedjelo, davno uklesano, znakovlje je odavalo dugovječje njegova postojanja. Nosio je vrijeme suza na svome ramenu i oblake prolaznosti. Dotaknuh nježno to obličje prošlosti oćutih drhtaj njegove dubine.
Kamen ima dušu, šapnuh iznenađena. U njega se slila duša pokojnika, odgovorio si tiho da ne narušiš idilu tog treptaja oka. Koračali smo nepokošenom livadom punom leptira. Vodio si me stazama tvoga djetinjstva i uveo u napušteni perivoj umrlih Aga. Na dalekom crkvenom tornju je otkucavalo podne. Zenit je prosuo toplo zlato i pozvao nas na odmorište skriveno u arkadama tek naslućivanih pupoljaka ljubavi.
Zatvorih oči osluškujući priču o tvom rodoslovlju. U spomenku sna, pod sunčanikom vremena, na zavjesi od leptira gledah stroboskopiju svjetla i vidjeh tvoju siluetu u dolasku. Tankoćutnost trena se pretakala u deja vu. Vizija je dobijala obličje stvarnosti. Začuh šum valova zelena rijeke i probudih se pored fontane u čijim kapljicama se odigravao ples zlaćanih niti. Suzvučje romora vode i vjetra je skladalo sonatu sunočju koje se, puno mirisa dozreloih grozdova, spuštalo sa obližnjih obronaka.
Spavala si.
Sanjala sam.
U viru osjećanja osjetih kako srce uzburkava nutrinu i budi usnule žudnje. Zagrlio si me, naša tijela se sjediniše sa vlatima trave. Sunce je gasilo fenjer budnosti i tihovanjem nestajalo iza svetog brda. Ljubav je pejsaž preobrazila u začarani ružičnjak i objavila spuštanje lazura noći. Gledali smo predaleke zvjezde koje postadoše dlanovi koji pomilovaše oči. Srebro mjeseca se odmatalo na tvom čelu.
Ti si ljubavno obličje kojemu disanje osjećam srcem, šapnuo si.
Tebe osjećam kao glazbu zatočenu u grudima, odgovorih.
Ćutim te kao zvuk anđeoskih harfi, koje su gotovo kristalne, kao tonovi svjetova.
Tvoj bezglasni dodir, osmijeh tvojih usana, šapat tvoje tajne u sluhu budi snove u kojima ti kraljuješ.
Naše nadmetanje metaforama je prekinuo pjev slavuja. Nedostaje nam samo Veronski balkon, našalio si se. Slavuj je utihno, a cvrkut ševe nas je vratio u stvarnost.
