U vrtloženju iščezavajućeg tugovanja pronađoh stanište spomenka ljubavi.
U osi vrtnje najsitnijih struna osjetih srodnost morskih cvjetova i života.
Krenuh u dubinu osrčja da osjetim njegov ritam to tajanstveno načelo vremena.
Odbrojavam otkucaje iako znam da se vrata srca dnevno otvore i zatvore oko sto tisuća puta.
Rekli su mi da srce pamti čulnosti čujnostima svog staničja i stoga pokušah zakoračiti u galeriju njegovih uspomena. Preobrazih se u svijest, odjenuh odoru nevidljive postojanosti u drevnim prividima.
Šetam koridorima sjećanja željna žuđenih istina. U ozračju sudbine vidim zrcaljenje prohujalih dana, čujem koračanje vječnosti na stazama mog tajanstvenog carstva. Luna se ogleda u zrcalima životnog hrama i vabi u igru mjesečevih mijena. Ostavljaju li one trag u protočnosti svete krvi, pitam čuvaricu svetišta.
Otisak uspomena na kovitlajućoj stazi njegova pamćenja mi odaje snagu svih neizgovreneih riječi koje zatomljavah u uglovima svjesnosti. Srce je zavodnik i izdajica željenih uzbuđenja, ono je svodovlje nebeskih puteva kojima lutah u danima oluje ruža. Misao se pretače u osrčje ruže u kojoj slutim zatomljene oluje, sve duševne vjetrometrine skrivene u kristalnoj paučini zaborava.
Na obzorju srcograda izranja zlatna hostija. U tvojim očima vidim prelamanje svjetlosti u dimenziju nadzemaljskih sfera. Naslućujem kraj krabuljnog ples u Platonovom svijetu sjenki. Usnule riječi se bude. Osluškujem milijune njih potrošenih da se dokaže, objasni, iskaže, izrazi, odrazi sjaj nutarnjeg neba. Zbrajam riječi i shvaćam da je njima teško pokazati, dokazati, objasniti, izraziti osjećanje osjećaja.
Svijest je izrešetana mislima, a tijelom se širi neka nova čulnost. Toplina se širi prsima, toplina, još uvijek, opterećena pokušajima da zaboravim vrijeme provedeno pred vratima smrti. Vidim obris tvoga tijela u odlasku ka dverima vječnosti. Težina bremena se krije u tragovima nade da ću uspjeti sakriti ožiljke bičeva vremena, vremena ubijenog teškim znakovima kraja.
Ne znam kako si objasniti ovu tugu koja me obuzima, kako razumjeti tužnu igru, kako se obraniti od nevidljive ruke koja pokušava zariti koplje duboko u plamen srca koje se donedavno od straha rasipalo u komadiće još uvijek razasute u pretklijetki trenutka.
Pitam se je li ovo još jedan pokušaj dokazivanja samoj sebi da je sretan trenutak sunčana oaza, željeni otok mira i spokoja ili je ovo samo izlijev boli koju osjećam preduboko i prežestoko?
Pitam se hoću li ovim riječima uspavati nebo okrutnosti i osloboditi uspavanke položene u blage oblake koji ne govore, koje u koridorima vječnosti, pjevuše baladu o nepostojanju?
Pitam se hoću li uspjeti uzdahom oslobođenog srca odpuhati zastore crnih sumnji i zakoračiti u jutro obasjano sjajem ljubičastih cvjetova u tihom vrtu snoviđenja?
U nedokučivosti izvorišta ljepote lutam putevima koji ne vode nikamo i stižu na vrulju ljubavi. U beskraju sveprostornosti svevremena vidim bijelu odoru novokrštenja, oblačim Albu svetosti na oltaru vjerovanja, ispijam nektar svetoga Grala i volim sve naše odživljene ludosti. Osluškujem smiraj u titrajima života i čujem poeziju tvojih neizgovorenih riječi, vidim leptiricu izgubljenu u tvome pogledu, osjećam snagu nad suzama koje su mi željele zamesti puteve ka postignuću ljepote utonule u osrčju ljubavi.
