Zatočenica vjernosti, robinja ljubavi, obgrljena sedefastim sjajem školjke, okićena biserjem vječnosti, optočena ćilibarskim zlatom tvoga pogleda sniva svoj san na postelji od maslinovog drveta. Izronjena iz Mnemozinine rijeke sjećanja ta kapljica u sebi nosi sve blagosti milovanja, sve krhotine raspuknute čahure sumnjičavosti postojanja u zagrljaju ljubavi i sve vjernosti sužnjice u žudnjama za tvojim usnama.
Zbog tebe postadoh sirena u drevnim oceanima, zaronih u dubine prastarih sanjarija, s čunjićima u sjaju pogleda odrastoh do nevinog djeteta u vrtloženju ovoga ovdje i ovoga sada. Izgubljena u dubini tvoga pogleda bivam val u mreškanju mora snoviđenja, igračka u menanžeriji staklenih istina, zrcaljenje prelamanja svjetlosti u vremenu čekanja. Čekanje je ružna riječ, ali preobražena u vjerovanje i vjernost sebi samoj ona se objavila kao odraz mene same u ogledalu sveprostornog svevremena.
Bijah Penelopa na zelenom otoku nadanja, bio si Odisej gladan pustolovina. Čekala sam na dlanu vremena i dočekala uplovljavanje tvoje galije u luku branjenu od stigmi vremena, u srce oslobođeno od svjetskih bojišta. Na nebeskom svodu probuđene duše je zaiskrilo sazviježđe tvojih očiju, nad pustinjom želja je kišila poezija suza radosnica, u ružičnjaku snova su pupoljci procvjetali u ljubav.
Snovolovka je nepotrebna odjedrila u neke druge svjetove jer nas sada pohode samo lijepi snovi.
Mi zaljubljenici u ljubav bacamo mreže u noćima punog mjeseca i lovimo samo kristale koji izranjaju iz neuništivog i nježnog zagrljaja duše i srca, iz prvog i posljednjeg poljupca u konačnosti fizike i beskonačnosti metafizike.
Zatočenica kristalno jasne vječnosti, ljubav nas oslobađa od trenutka pokajanja prije umiranja jer mi odživjesmo vjernost vjerovanju u onaj biser koji kao djeca pronađosmo na prašnjavom peronu željezničkog kolodvora tvoje mladosti. Zadržasmo ga u sjećanju na cesarskim stazama, na plovidbama bespućima drevnih oceana, u oluji ruža i poeziji suza. Mi zatočenici ljubavi, zaljubljenici u ljubav oglušismo na zle kletve i zla proročanstva, mi u arboretumu snova njegujemo cvjeće ljubavi na koje slijeću leptirice koje tkaju svilenkaste niti naših snova.
Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
Dragutin Tadijanović
Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se plesom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptih ugrađen u crkvu drevne republike. Na Mjesečevom obličju se još uvijek zrcale konture tijela koje je čuvar našeg vremena spustio na vrh svjetlosne planine i pokazao nam put ka ovome ovdje i ovome sada. Nije nam rastumačio razliku između dobra i zla, nije nam ispričao priču o pejsažu koji se krije s druge strane duge. To smo morali sami otkriti lutajući riznicom, od naših praotaca, naslijeđenog blaga. Prepustio nas je vihorastoj sudbini koja dodiruje bademove jezgre i uči nas što je strah, što tuga, što bol. Sreću ne treba učiti, ona je jednostavno tu u plamenu probuđenog srca, na dlanovima kojima se dodirujemo otkrivajući reljefe smrtne materije, kojima slikamo vječnost i pišemo pjesme veličnstvenom moru naših sanja. Ljubav nas je bezglasno zatvorila u geometriju svevremena, ovjekovječila na oltaru života i osudila na trajanje u njenoj moći. Njene ruke su nježne poput svilenkastih krila nebeskih ptica koje nas pratiše na putovanju ka trenutku rađanja u snu. U njenom disanju osjećamo nepostojanje praznine, spoznajemo snagu mikrokozmosa u kojem je sve titranje struna u mnogodimenzionalnosti svjesnosti. Besmrtnost te tajanstvene boginje obogaćuje našu smrtnost, čini je bajkovitom i nježnom kao što je zagrljaj pjeska i pjene nježan, kao šum veličanstvenog mora, kao triptih vječnosti pretočen u ovaj tren postojanja ljubavi.
Bio je san i ostao je san, naš san. Izronili smo iz ništavila u beskraj slobodne misli. Na rondou vječnosti stoji putokaz ka dubini srca, najsvjetliji put kojim smo mogli krenuti. I krenuli smo. Koračamo stazama svih svjetonazora, plivamo ponornicama svete svjetočulnosti. Divno je vidjeti te sretnog u ovom praskozorju, čudesno je sjediniti se s tobom u beztjelesnost duševnog mira, uroniti u maštoviti svijet svjetlosti i osjećati jednostavno ljubav.
Zaustavio si nestajanje zvijezda sa moga neba, promijenio smijer vjetra koji je dolazio sa orkanskih visova nepoznatih daljina. Odnio si me pod sjeverno nebo da vidim rađanje Aurore bourealis, da osjetim zagrljaj boginje i vjetra. Poljupcem si ubrzao okretaje zemlje, razmaknuo oblake tugaljivih slutnji, otvorio vrata vječnosti i uveo nas u grad sunca.
Oćutih pretakanje strana svijeta u jednu jedinu, slijevanje godišnjih doba u naše, samo naše vrijeme postojanja u snu. Veliko sunce se njihalo u ljuljačci satkanoj od tkiva trenutka i ljeskalo u tvojim očima, igralo na trepavicama, palilo vatru u zjenicama. Na crvenom pjesku vidjeh tragove naših stopala koje ostavismo pozdravljajući izranjanje čarolije iz bezdana noći. U prelamanju svjetlosti prepoznah boje nade i ljubavi, boje nepostojeće u duginom spektru.
Tvoj pogled je oaza mira u pješčanoj oluji punoj uskovitlanih dvoumljenja. Tvoj osmijeh je sunčana strana ulice kojom koračam ohrabrena tvojim dlanovima kojima skidaš breme uzaludnosti sa mojih ramena i oslobađaš me sumnjićavih misli.Ti si jarbol životnoj lađi koja plovi bespućem privida, zvijezda vodilja meni pustolovu pred vratima sna.
Tvoj glas je jeka iz odaje proročanstava, potvrda ispisana ćilibarskim sjajem na zidovima mjesečeva u hrama. Na oltaru vjerovanja doživjesmo vjenčanje suprotnosti i pobjedismo misterioznog zloduha koji se, kao pepeljasto svjetlo, uvlačio u naše postojanje. Milostivošću srca si okitio prosjakinju koja je tumarala bezprostornim stazama obale bezvremenog oceana i zagrljajem joj darovao obličje sretne žene.
Rađa se mladi dan, sviće na obzorju svijesti, hostija na istočnom nebu daruje otajsvo neprospavanoj noći. U kristalnoj suzi neba vidim konture sreće i praznine punim toplim zlatom izgnjećenim iz saća vječnosti. Sjećam se naših razgovora o zvijezdi Sirius i tvoga vjerovanja da smo tamo ostavili tragove svojih koraka u vremenu prije našeg.
Odlutah u koridore podzemnog hrama. Možda smo sudjelovali u izgradnji tog svetišta, možda si ti bio akustičar odaje proročanstava koji je ženske vapaje pretvorio u jecaje tišine. Lebdim prošlim životima i tražim izvorište istine. Slutim, čekao si na rubu pustinje da izronim iz kapljice rose na zrncu pjeska vremena. Došla sam dokotrljana biserima sa žala ljubavi, ukorijenjena u zagrljaj pjeska i pjene, sjedinjena sa savršenim redoslijedom događanja istina.
Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Izgledalo je kao apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka, velikog čovjeka, izričaj velikog uma koji je učio od kristala, šutljivih učitelja života.
Tko je apsurdan čovjek? To je onaj koji, ne negirajući vječnost, ne čini ništa za nju. Onaj koji samo živi i živeći svoje apsurde dokazuje hrabrost življenja.
Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice?
Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje dubinu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao tijela, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i odlutali mliječnom stazom u beskonaćnost sna.
Ti si želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Poklonio si mi svoje snove i naučio me osjećati osjećaje.
U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda. Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima, jaka u odlukama. Nježnim zagrljajem me uvodiš u čaroliju trajanja na obroncima vječnosti. Potopljam snove u more rađanja i grlim život zaustavljajući kotrljanje vremena u vihoru nepostojanja.
"Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda." Carl Sandberg
Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpune sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandberg mi je svojim stihom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna.
Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu. Možda?
Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje.
Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?
Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana sna, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora.
Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. U vremenu koje nazivam olujom ruža sam ljubovala sa tugom i igrala se sa kristalnim suzama neba.
A onda iznenada, u onom davnom sunoćavanju sna susretoh oči boje meda i utopih se, kao noćna leptirica, u tom blještavom ćilibaru. Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li se udati za njega rekla sam jasno i odrešito da, bez Sandbergovog možda.
Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala. Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju boje meda, šapnuo mi je dječak stihom predivne pjesme. I ja sam mu vjerovala. Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega na tišuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce. Sandberg je uistinu pjesnik, on je, kao Sokrat znanost, poeziju skinuo s neba, spustio je na trgove i jednostavno pretvorio u ljubav.
Nakon dugo vremena osjetih želju da prolutam svijetom plahe svjetlosti, da uronim u imaginaciju čudesnih metafora pisca. Gaston Bachelard je pisao o jednostavnoj sanjariji, bez suviška znanja, ne zatvorivši se u jedinstvenost metode ispitivanja. U slijedu kratkih poglavlja svoje knjige on piše kako u kontemplaciji usamljenog plamena sanjač obnavlja svoju sanjariju.
Vrijeme prolazi, rijeka nevraćanka odnosi trenutke u ocean snova, u svemir, jamu bezdanicu, u magličaste oblake iz kojih sjećanja kapaju kao kristalne suze i grade dvorce uspomena. Stoljeća prolaze, godišnja doba oblače i skidaju odore drveću, ruže mirišu uvijek drugim pupoljcima, leptiri žive samo jedan dan, plemen svijeće života titra samim svojim postojanjem. Poezija i slikarsko umijeće me odnose u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka. Salvador Dali me fascinirao i zauvjek odveo na polja metafizike i nadrealizma. Njegove slike, sjedinjenje prostora i vremena u svjetlosnoj dimenziji trajanja, njegov kaos s fraktalima i širinom svemira otvorili su mi vrata nekog novog svijeta. Uranjam u njegove rastopljene satove i prisjećam se vremena koje nazivam olujom ruža. U tom čudesnom vrtlogu osjećaja zaustavljam sjećanja, uronjam u prostor- vrijeme, u ovdje i sada, u purpur snova.
Osjećam buđenje u novom snu. Uranjam u plamen voštanice i ćutim snagu vatre početka.
"Plamen sâm, ja sam sâm… stih je koji je napisao Tristan Tzara. U poglavlju posvećenom Samoći sanjača voštanice Bachelard se pita što taj stih zapravo znači: „Žalost ili rezignaciju? Simpatiju ili beznađe? Kakav je stvarni ton toga poziva na jednu nemoguću komunikaciju?“
U plamenu voštanice koja gori sama, izgara osobnom energijom uspravnosti i ne treba joj pomoć, Bachelard prepoznaje moćan simbol i svoju poetsku meditaciju posvećuje šutljivim samotnjacima, mučaljivim osobama koje nude jedino samoću.„ Pa ipak je“, primjećuje Bachelard, „samoća za biće koje voli i koje može biti voljeno – ukras!“
Čudni su putevi božji još čudniji putevi duša. Umijeće umjeća sjedinjeno u doživljaj Dalijevih slika i poetike plamena voštanice donosi miris ljubavi. Ples leptira u nutarnjem svemiru, u oluji ruža izrasta iz vrtloga nebeskog vretena i ja ćutim ono što sam, utapljajući se u njihovom mirisu, oduvijek ćutjela, lakoću djetinjeg izričaja kojeg se budna pokušavam osloboditi.
U plamenu vatre duša mi se njiše,
sjena njena sklada zornicu ovu,
sa ognja sreće snoviđenje diše,
riječi se slažu u ljepotu novu.
Odrastoh do djeteta snenih očiju,
osjećam ljepotu razigranog srca,
ognjilo strasti, vatrenu kočiju,
sanjam život u kom sreća grca.
Plamti vječna vatra u dubini duše,
voštanica iskri od ljubavi sjeme,
od njene snage sve se tuge ruše
kao Dalijevo rastopljeno vrijeme.
U sanjariji plahog svjetla postajem sanjač koji uranja u osobnu blizinu. Ćutim kako svjetlost voštanice u meni život sanja i odnosi me u skrovište bezuvjetne prisnosti. Osjećam da u koridorima nutrine tmina nestaje jer iz kuteva svjesti izranja drhtavo svjetlo, plam svijeće života.U uglovima srca osjećam život kao vječni san, ćutim izvorište energije vječne svjetlosti. Srce voli lomne vrijednosti, ono opći sa vrijednostima koje se bore, sa plamičkom voštanice na žrtveniku trenutka koji ubija tminu.Sanjarija plahe svjetlosti čuva slike tankoćutne realnosti moje svakodnevice. Postajem sanjar, slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju svitanja spoznaje, sjednjuje svijest i podsvijest u intimno žarište postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje voštanice. Osjećam da slike postaju nevidljive kada je svijest budna, kada je potpuno jasna, i da su uvijek tu kao plaha svjetlost, kao izvorište, kao praskozorje svjesnosti.
Stajala sam dugo na žalu oceana snova,
na mjestu sjedinjenja svjetla i tmine,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena
više nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sam sunce,
mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda i
osjetih plimu prohujalog vremena.
Nesretni ljudi imaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.
I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše titrajima sna.
Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli,
zapitah tišinu
Što je ljubav?
U meni i oko mene muk,
zvijezde šute,
vjetar se skrio u
beskraju već zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv
nije ona tišna
koju sam željela čuti.
Zatvorih oči, da ne gledaju i
uši da ne slušaju
tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.
"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"
To bijaše treptaj istine,
trenutak prividnog mira u
kojem mi sudbina
pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i
sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć,
moj put,
do tada put pokore,
zasja bojama svitanja,
titrajem trenutka, praskozorjem mladog dana.
I postade kristalni most,
zagrljaj nepostoječeg jučer i sanjanog sutra.
Začuh glasove i
prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana
od prolaznih trenutaka
ugasnu srcozorjem buđenja,
pjesmom ptica u krošnji čujnosti,
rapsodijom boja
i sonatom mirisa.
Otvorih oči!
Obzorje svijesti zasja suncem i ja
uzdignuh glavu,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak,
sretan trenutak kao da sljedeći
nikada neće doći.
Danica najavi rađanje mladog dana, buđenje davno usnulog djeteta u meni i ja osjetih ljepotu nepodnošljive lakoće postojanja u ljubičastom snu.
Jutros sam među suzama
boginje svitanja
pronašla ljubičice
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove...
Ljubičasti tepih u predvorju dana
i tisuće zrcala u
mozaiku moje duše.
Volim te,
rečenica izgovarana eonima,
na svim jezicima,
utkana u vrijeme,
isklesana u kamenu,
ovjekovječena u antologijama,
oslikana srcem,
opjevana dušom,
rečenica sa zakrpama,
otrcanost mašte???
ali je te volim,
kličem svitanju.
u ime čega???
u ime prošlosti???
ne ja te osjećam kao svježinu
u zagađenosti zraka
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka
Volim te...
zbog sjedinjenja uzbuđenja
i tišine
Volim te...
i to je knjiga o iskrenosti
bez korekture,
bez svilenog uveza.
Brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja
u krošnjama stoljetnih kestena.
Volim te...
to je knjiga ne procjenjiva,
ispisana s najvrijednim slovima,
pisana suzama,
knjiga iskrenosti i želja,
bez završne riječi,
bez mjesta u bibliotekama.
Volim te...
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.
Volim te...
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
da prašina oduzme
ljepoti trenutka sjaj i snagu
Volim te.........
da zaustavim umiranje
nedužnih jer
jedan kontinent umire
zbog epidemije požude.
Volim te.........
da dodiri ne postanu opasni
da puljubce ne obuzme strah.
Volim te....
jer ti si san
iz kojeg se ne želim probuditi
dok u meni postoji žena i
bukti vatra početka.
Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju dana i
pozdravljam treperavu zvijezdu.
Venera izlazi iz
pjene moga pogleda
i smješi mi se.
Šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
moj glas postaje eho
širi se beskrajem
odlazi u vječnost
da se ponovo vrati k meni
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica.
kličem sretna,
kličem tebi...
Što joj je kazivalo podne toga dana?
Život pod groznim suncem...
Korito velike rijeke bez memorije vode,
bez čuvara vremena, bez kapi lijepih sjećanja...
Bila je žedna, a uokolo nje mrak pod rascvjetalim suncem,
zenit sparnoga dana, sljepilo osjetila...
Zalutala je u močvari nekog nedosanjanog sna.
Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama,
željela je slušati tišinu, a svuda uokolo zvukovi tuđih života,
željela je sanjati, a budili su je krici prošlosti.
Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima
uroni u rijeku bez povratka.
Na rubu svijesti, u davno pročitanom stihu, začu glas istine:
"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja samo zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"
a onda ponovo zvukovi tuđih života,
oko nje mrak, a u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan,
a ona još nije vidjela sunce
u zenitu tog čudesnog sparnog dana.
Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan i
ona, među prstima, oćuti pramen njegove kose.
Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar u zenitu
razbijajući sparinu ljepljivog dana...
Opijena blagošću njegovih očiju zaboravi put nazad...
njen lagani čun zaluta među lotose.
Na laticama suze, odsjaj zalaska purpurnog sunca, a
onda jutarnja rosa...
čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno, suho korito rijeke
progovori toplinom...
Ona plagano skinu svilenu haljinu.
Ljeto, to naglo ljeto se bližilo kraju,
jesen je stigla tiho, cvijeće je umiralo u vrtovima,
a rijeka bez povratka je
živjela ljepotom prohujalih dana...
I ja sam živjela u Arkadiji,
pomisli dok su laste letjele prema jugu.
Mislili su jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi sreće na obrazima. Kiše su počele,
a oni su spavali na jastucima želja.
Vjetar je podigao zastor, da daljina bude bliža.
On joj je objasnio mjesečinom tugu rastanka...
Ispijali su vino sreće...
suze pomiješane s ljepotom prošlih zagrljaja,
jedini tragovi na njenoj svilenoj postelji...
Orionovo sazvježđe zatreperi na nebu
i prosu, kao zlaćanu prašinu,
Jakovljeve ljestve,
Ljubav stvori dvorac među zvjezdama,
laticama ruža ucrta puteve žudnji,
rapsodijom boja oslika titraje čežni
i oni ritmom srca povezani,
u krugovima sna sjedinjeni
više se nikad nisu morali rastajati...
Dogodilo se da bi se dogodila ljepota, dogodilo se da bi se dogodila beskonaćnost u konaćnosti trenutka, dogodilo se da bih osjetila bezvrijednost vrijednosti u koje sam vjerovala. Bila sam žigosana grijehom, postala sam izgnanica iz okrilja znanja, vjerovanja i ljubavi, osjećala sam se kao junakinja iz davno pročitanog romana, ćutila sam kako nevidljive ruke virtualne porote urezuju slovo srama u moje rodoslovlje. Crveno A je zaiskrilo bolom, jecalo osudom ispisanom mržnjom nevidljive moćnice trenutka. Teslina rečenica: Sunce je prošlost, Zemlja je sadašnjost, Mjesec je budućnost, se pretakala u misaonu sliku uskovitlane sudbine.
U čudoriječju tišine začuh šapat boginje lova i čuvarice Lunina hrama. Skarletno slovo nije znakovlje prevare ljepote, ono je simbol bezvremenog beskraja. Aleph ucratan u ime prvog čovjeka, znamen prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Nad pustinjom je lebdio oblak pun svjetlosti pretočene u suze radosnice.
Rađao se život, vladao je mir pun sunčanog nemira, pun Artemidine moći, pun mjesečeva sjaja i zagrljaja neba. Poludjela lađa je jecala tišinom utrobe, rebro izronjeno iz lazurnih dubina sna izrasta u obličje žene. Samotnost prvog zagrljaja izroni zlatnu hostiju i stvori ljubav. Čovjek je mjera svih stvari, vjetar je kovitlao sudbinu i odnosio je na Elizejska polja vječnosti. Probudih se pod razgranatom krošnjom spoznaje, pod mirisima procvjetalog gloga oćutih snagu aurona i vrtloženje kristalnog vretena. Ti si ležao pored mene i promatrao plod istine u padu. Ovo je naš dom, rekao si pokazujući mi zmiju u odlasku.
Bili smo u žuđenom Empireju, rekoh tužnim glasom. Ljubav nas je vratila u stvarnost, šapnuo si ljubeći žig vječnosti na mojim grudima. Sanjala sam legendarni dodir prstiju, rekoh, dok se geometrija nastajanja svijeta vrtložila pred oknima srca. Darovah ti djelić sebe. Smiješio si se skidajući blješteći pentagram sa oltara života. Na tvom dlanu zasja zvijezda svanuća. Ovo je znamen iskona iz kojeg smo stvoreni. Zvijezda je rasla, širila se u prostornost biverzuma. Vrijeme je zatitralo ritmom tankoćutne sonate budeći mjesec na nutarnjem nebu. Podmorje nutrine se uskovitlalo mjenama. Plima iznese školjku iz dubina i prosu biserje na stazu koja je nestajala u beskraju. Pružio si mi ruku i poveo me na najsretnije putovanje života. Oćutih nagomilavanje želja, iskrenje žudnji, bljesak čežnji.
Artemidin oblak, na nebu ucrtano znakovlje početka beskraja je kišilo poezijom suza, pretvarajući pustinju iz koje se dignuo prvi čovjek u oazu mira i spokoja. Na obzoru jutrenja se zrcalila duga. Poželjeh dotaknuti njen kraj. Zaustavio si me zatvarajući krug čovjeku dohvatljivih mogućnosti u sferu istine. Ljubav se širila panoramom tog trena buđenja i omatala nas strunama svevremena. U perivoju duše, moja do tog trena omamljena čulnost, zatitra laticama tek procvale ruže. San nije đavolje čudovište, on je lumin življenog života, začuh glas istine u krošnji spoznaje. Naslonih glavu na tvoje rame i utonuh ponovo u divne privide. Život je uistinu san, šapno si ljubeći skarletno slovo na mojim grudima.
Skarletno slovo,
ruža cvjeta u vrtu
svjetlom početka.
I snenih očiju zatvorim prozor, koji u žutom svetokrugu okana zacrta znamen crnog golgotskog križa." (Aloysius Bertrand: Gašpar noćnik / Gotička soba)
Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekog ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk. Uroniti u stoljetno djelo Gašpara noćnika,rekbi noćobdije, nosi u sebi uvijek nešto hereze prema izvoru, ali osjetiti snagu piščeva izričaja i pretvoriri je u jezik svoje duše, ispisati već napisano zvjezdanim slovima svog unutarnjeg neba je hrabrost koja nas uvodi u dubine umijeća i uči poniznosti, vrednovanju djela iz kojeg crpimo kapljice nektara za svoju svjesnost.
Naša stvarnost je mirisava čaška puna mjesečeva srebra i zvjezdanog praha, šapće pisac u besanu noć. On snenim očima zatvara prozor koji u žutom svetokrugu okana zacrtava znamen crnog snoviđenja. Pričinja mu se da u tmini čuje zlokobnog bauka koji se šulja i hrani uljem iz njegove svjetiljke.
Sjećam se vremena oluje ruža kada sam u svakoj noćnoj leptirici naslućivala vampira koji je stigao da mi truje krv i krade san. Gotička soba tog vremena, odaja neželjene tišine se pretvarala u gubilište želja, stratište žudnji, a zvukovi noći su bili uspavanka dadilje koja je pjevušeći zibala mrtvorođenu ljubav u kolijevci srca. Osluškivala sam tminu noći i čula kucanje odbjegle ljubavi zatvorene među hladne zidove u podkrovlju svijesti. A onda je iznenada sa slike na zidu sišao osmijeh u moj svijet. Zaustavio se treptajem noćne leptirice na laticama duše, na vratima svijeta satkanog od samosažaljenja, strahova i tuge i otvorio srcu put ka svilenkastoj slutnji oslobođenja od noćnih mora. Danas uranjam u sliku gotičke sobe i osjećam rascjepljenost duše, uvijek novi zagrljaj mudrosti i znanja, uvijek novo iskrenje noćne tišine.
Leptirice izranjaju iz čahure mjesečeva srebra i kapljica rose. Sletaju na moj dlan i ostavljaju kristale iz kojih izrasta ljubav i pita me, gdje ti je duša? Moja duša više ne bježi kroz paučinu sutona, ona ostaje tu u zlatnoj kolijevci snova, ona je uvijek tu i čeka da ju povedeš na ponoćni bal, da joj dozvoliš da uranja u zagrljaj tvog umijeća življenja.
I sve ljupke pjesme što ih stvori nekad
Anakreontova lira
Izbrisalo nije vrijeme
Još uvijek žar i ljubav naša srca dira
Što ih je s pjesmama
Eoljanka, djevojka Sapfo
Povjerila zvucima harfe
Horacije, ’Lirske pjesme’IV, 9
Zarobiti ružin cvijet, pjevati kao slavuj i reći "Volim te", sa žudnjom da planet ispuni osjećanjima. To je bila njene želja. Sapho, najveća grčka pjesnikinja porijeklom s Lezbosa, je svojim izričajem žudnju, čežnju i san, Ljubav pretočila u poeziju. Njena poezija odiše lakoćom i ljepotom tajanstvene energije koja opija kao droga, koja uspavljuje i budi istovremeno. Nazvana desetom muzom, muzom poetike postojanja, ona još uvijek živi u nama. Ljubav je bespolna, ona je duplo biće koje živi u svakom čovjeku, anima i animus, bezvremeni alkemijski pir, ljubav oplemenjuje i blješti, prelijeva se u spektar čudesnih boja, postaje svjetlosna simfonija, rapsodija boja, mirisan perivoj želja, izričaj sreće, san koji budni sanjamo. Osjećam, dakle postojim, to je istina koja se 2600 godina proteže pjesništvom, postaje tihani govor cvijeća, antologija snova i zrcaljenje anime candide u našim dušama. Voli sebe i onda čini ono što želiš, jer onda želiš samo dobro, želiš sreću, mir, spokoj, život. Ova misao svetog Augustina je svjedočanstvo čudoriječja ljubavne poezije. To je izričaj nutarnje tišine, dušom kanalizirana čulnost i čujnost, pretakanje titraja srca u sitnozor svjesti u kojem se ogleda čovjek u čovjeku.
Slijedimo poslanje drevne pjesnikinje, probudimo desetu muzu u sebi, darujmo joj obličje osjećanja osjećaja, pretočimo život u poetiku postojanja. Uronimo u vrtloženje zlaćane spirale, zaronimo u podmorje oceana snova, oćutimo zagrljaj Afrodite i Erosa u biserju naše svijesti, osjetimo da naše tijelo živi u našoj svijesti. Očima se opijamo ljepotom svijeta u kojem živimo, kroz te kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima naše duše se ogledaju slike koje pamtimo. U riznici naših uspomena, u kristalnom labirintu naše svijesti, u zrcalnim neuronima naših sjećanja se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom labirintu na nas čeka ogrnuta svilenim velom naših drevnih snoviđenja, lepršava i snena muza života, Ljubav. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali kada progledamo očima ljubavi tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nadnaravno, nedostižno i božansko pohranjeno u nama samima. Udahnimo duboko, mirisi proljetnog cvijeća, trave poslije kiše, dalekog oceana, usnule šume, božićnog drveta, vanilije i cimta, kuhanog vina, zimskih ruža, mirisi voljene osobe, svi su oni već davno pohranjeni kao uspomene u galeriji naših osjećajnih slika. Osluhnimo tihi romor nutrine, jecaj sjenkovite tišine, to je bezglasni žubor nezaustavljive rijeke vremena, oćutimo njeno izvorište i njeno ušće u vječnost. Da tu, upravo tu, između izvora i ušća, u poeziji suza, u zagrljaju duše i tijela, u kristalnom zamku naše svjesnosti blješte našim unutarnjim suncem obasjani sretni trenuci našeg postojanja.
Nebom su letjele crne ptice i potvrđivale se slutnjom u duši. Vrijeme je jurilo tračnicama sna, nezaustavljivo, tugaljivo i neopozivo brisalo ljepotu svakodnevice. Zla kob se kao vještičja sjena nadvila nad trenutak koji sam grozničavo skrivala od sebe same. Munje su derale nutarnje nebo i stizale u dušu opijelom tišine. Tražila sam iskru nade, a kada je tiho pokucala zaboravljala otvoriti okna srca. Zaustavljena u tugama ne tražih više ljepotu u daljinama. Sklupčana u entropiji zatvorenog prostora nisam osjećala svježinu svitanja niti blagost sutona. A onda si došao ti s buketom svjetlosti u rukama i razbio tugaljivu sliku jesnjskog umiranja. Svilenkastim velom svoga svemira si umotao moju dušu i zaustavio trajanje izgnanstva na koje sam sama sebe osudila. U čaški nebeskog cvjeta si mi ponudio eliksir ozdravljenja i rastjerao crne ptice sa horizonta svijesti. Suton se spuštao laganim koracima u oslobođeni trenutak buđenja. U silueti ljepote prepoznah odbjeglu ljubav u povratku, a u zrcalu vremena, u dubini tvog pogleda vidjeh kako se u opustjele konture moga lica vraća osmijeh i skida krinku iza koje sam se godinama skrivala. Na stolu je ležala otvorena bilježnica u kojoj skrivah boli, vjetar se ušuljao u odaju i okrenuo novu stranicu na koju upisah prvi ljubavni stih tebi dragi moj pjesniče. Svojim dolaskom si zaustavio jurnjavu vremena, a ubrzao otkucaje srca, u duši ugasio tonove tužaljki i darovao mi poeziju ljubičastog sna. Savladao si Kerbera na dverima duše, promijenio kraj legende o Orfeju i Euridiki i ne okrećući se prošlosti me izveo iz tmine nutarnjeg Hada. Nad životom se razlila vječnost puna simfonije svjetlosti i rapsodije boja. U dubini tvog pogleda pronađoh prostor- vrijeme koje nas sjedinjuje u biverzum sna i univerzum jave. Na obzoru svakog novog svitanja umjesto crnih ptica lepršaju leptiri i najavljuju proljeće ljubavi u kojem trajemo već godinama.
Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)
U žudnji, u čežnji osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora, dva moguća načina života. S jedne strane, je tek pusto obitavanje u jednoličnim ritmu svakodnevice, a s druge strane postoji život u irealnom svijetu snova, lijepa iluzija satkana od žuđenih ljepota. Postati klošar, odreći se utabanih životnih staza, družiti se sa Artemidom i njenim nimfama, to je bio moj vječni san, postati suvremeni Faun. San o nimfama mi se neprestano vraća, lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije dvije paralelne stvarnosti i odlučujem se za ljubav u kojoj dosežem apsolut ljepote. Odvajam se od monotonije svakodnevice da ne bih izgubila dodir sa čovječnosti i prirodom, sa istinskom ljepotom postojanja u sadašnjem trenutku. Osjećam se kao Mallarmeov junak, kao osamljeni beskućnik koji je u igri sa nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam. Ljubav je svjetlosna dimenzija, nedokazana peta protega u enenergetskom polju indukcije isposničkog postojanja u poetičnosti vrtloga bezprostorne svevremenosti. Sjetih se stihova ispisanih mirisima ruža i jecajima nepostojanja u prostor- vremenu. Doživjeh ih ponovo i odlučujem se za ljubav.
Vratio si mi nebo, sunce, zrak
život,
u noći punog mjeseca
na obali jezera sreće.
Vjetar, ti i
proljeće.
I miris šljunka
Tvoj dah, tvoje oči,
tvoj zagrljaj
i davno zaboravljeni osjećaj.
Do tada razočarana,
rastrgana između
jučer i sutra
zaustavljena nevidljivom rukom
sudbine na početku sna.
A željela sam samo život
jednostavan i moj.
Uronih u dubinu tvog pogleda,
osluhnuh rapsodiju boje davnih privida.
Darovao si mi
sreću za sreću,
vratio ukradeni san
i ljepotu pripadanja
u onoj proljetnoj noći
punog mjeseca.
Događalo se na granićju sna i jave, događalo se u trenucima tihog umiranja, događalo se da bih spoznala prevaru ljepote. Neka nepoznata, do tada ne viđena, svjetlost se prelijeva u kohinoru svijesti. Osjećala sam podmuklu izdaju palog anđela. Osluškivala bolni jecaj šume u kojoj su ostale zatomljene vilinske priče. Začula sam romor nevjere u šapatu ispovjesti bjegunice iz zamka sanjanih čarolija, oćutila neiskrenost bljeska kojim je oplahivala obale lazurnog jezera. Slutila sam zločudnost utkanu u glas ispovjesti, ratni pohod osvetnice, njenu lažnu slatkoriječivost u zagrljaju veselosti, sumrak njene duše na padinama Arkadije, prevaru ljepote u njenom ukazanju na obzoru svijesti. To je utvara odbjegla iz davnih legendi, zloduh koji luta eonima i krade sretne trenutke sanjarima života. U zavjetrini sna vidjeh siluetu anime candide, osluhnuh glas istine. Dobro uvijek pobjeđuje, oslobodi se sumnje, vrati se u vrijeme oluje ruža i odsanjaj sretan kraj nedosanjane ljubavne bajke.
Dok sam u bijelim lakiranim cipelama gazila snijeg kitio si mi kosu cvijećem ubranim u arboretumu mladalačkih snova i nisi osjećao da se u pejsaž života spuštala hladnoća sjevernog neba. Volio si me proljećem, hranio nutrinom Venerine školjke koju si mi darovao na pragu hrama na čijem žrtveniku zapalismo lumin vjernosti. Bili smo vjerni sebi i korijenju iz kojeg smo izrastali u tek naslućujući život. Slagali smo bisere u omću kojom smo se vezivali u nepostojanju i nismo primjećivali da zbog našeg nehaja gube sjaj. Darovao si mi osamnaest crvenih ruža i budućnost u celofanu, a nisi slutio da nam kradeš mladost. Željeli smo vječnost, a prostor u kojem smo se voljeli se zgušnjavao u entropiju nepostojanja. Skidao si zvijezde s neba, zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje, oživjeti vjetar s planine, pojačati sjaj sunca, a magle odolazeće zime su bivale sve neprohodnije. Tražila sam puteve na kojima su ostali tragovi naših prvih zajedničkih koraka, lutala sam obalom oceana ljubavi skupljajući krhotine razbijenih školjki u kojima više nisu spavale perle. Maslinik je odisao plodovima sazrelim u našem naglom ljetu, ali u krošnjama nisu cvrkutale lastavice koje su nas pozdravljale u ljetnim jutrozorjima sna. Slušala sam urlanje vjetra u granama opustjele šume u kojoj smo skrivali čarolije žudnji i sadili mladice strasti. Oluja ruža je gušila mirišljavost rožnjaka u kojem smo pramaljećima sna ubirali ulje sa latica i prelijevali ga u duše. Preživjeli smo umiranje i rađanje prirode, a onda smo na dverima novodolazečeg ljeta odustali od izlječenja ranjenih osjećaja. Polutnik ponoćnog sunca se ovijao oko naše planete i prelamao je u dvije strane svijeta. Kada su procvjetale zadnje ruže u ružičnjaku sna zaustavih se na obali života i vidjeh u pijesku rasute boli i tragove koji više nikamo nisu vodili. Brojala sam prohujala proljeća, redala ih u ogrlicu od crnih bisera i još uvijek voljela tvoje ludosti. Trinaest crnih bisera je šaptalo da su godine kojih nije ni bilo prošle. Ugasih lumin vjernosti na žrtveniku te najkraće noći u životu, sakrih srce u torbu pustolova, zaustavih se pred vratima sna, upitah se odakle dolazi ljepota i dozvolih tuzi da se pretoči u pjesme. U noći punog mjeseca pronađoh godinama traženo izvorište i zakoračih u ljubičasti san.em>
U srcu titraj žudnje za vrtlogom beskraja,
oluja ruža odvaja elegiju prošlosti
od rapsodije trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i
ostavlja tragove snova u očima.
Umire tužaljka u perivoju očaja,
ona duboka bol na izvorištu traganja,
ružine bodlje u tkivu vremena,
lahor orkanskih visova novog svitanja
briše tragove tihog umiranja.
U duši osta jecaj zatišja,
bezglasje rapsoda koji sklada
baladu ljubavi.
Ćutim poljubac sa mirisom proljeća,
na usnama sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca biverzuma.
U srebru njegove kose,
pronađoh zrno prastarog pepela i
osjetih ljepotu ove ljepote.
Pišem pjesmu nad pjesmama
sjedinjujem sve svoje misli u jednu jedinu.
za tebe pjesniče,
za tebe čudesna ljepoto ove ljepote,
za tebe napuštam staze dušogrizja
i uranjam u vrtloženje novih privida.
Iza nas ostade vrijeme razbijenih zrcala,
u suncu naslutih carsko znamenje,
prođoh kraj čuvara vremena
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću i oživim tvoju sreću.
Na žalu vjerovanja
iz zagrljaja pjeska i pjene,
u sedefastom hramu sanja,
na oltaru srcozorja iz biserja izranja boginja
i otvara dveri nadanja.
Ubija tugu, te okove nevidljive bezdušnosti,
gasi vatre noćnim morama
i u ovom proljeću cvijetovima topi snjegove
tu drevnu grobnicu
tek naslućenim plavim pupoljcima neke nove sreće.
U glavi mi je panoptikum želja. Kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u Hamletovu orahovu ljusku koja kao Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom drevnog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog Adamovog rebra i zvuk tužnog zvona dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične ekliptike.
Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol nas čini "stvaraocima trenutka". Zgnječeni u svojoj boli, pritisnuti bezumnom vrtnjom nevidljivih strahova čvrsto se držimo jedan drugoga, zaprepašteni, nesretni, nesposobni da popustimo, da oslobodimo, da dozvolimo srcu da diše. Pitam se zašto je to tako. Je li zbog straha od prestanka vrtnje ili zbog brige o samoodržanju naš život izrastao u moralni, idejni i osjećani kaos. Nismo u stanju zgrabiti sudbinu u svoje ruke. Ne znamo što treba učiniti.
Što nam onda preostaje?
Samosažaljenje?
Tugovanje nad životom je slično baladi zapisanoj u kamenu. Mnogi tvrde da im život izmiče iz ruku, da ih prijatelji izdaju, da se negdje sklapaju urote, a ne pokušavaju postati svijesni života i njegovih i svojih apsurda.
Osluhnimo, zavirimo u dubinu sebe samih, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, jer cjelina je uvijek više od sume njenih djelova. Učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo tu nemilosrdu vrtnju poludjele lađe našeg postojanja, kada osjetimo da smo izgubili kormilo, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u svoju dušu, u kakvoću svijesti o sebi samom. Skupiti na jedno mjesto svoja razmišljanja, pokušati osjetilima i osjećajima osjetiti osjećanje bezimenih osjećaja, unutarnju vatru svoga postojanja. Zaigrati igru zatomljenih čuvstava, darovati im obličje puno boja, mirisa i zvukova, postati sudionikom gala predstave na sceni trenuka.
Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta dimenzija, svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima, duša svjetlosti. Orahova ljuska raste, širi se ka tom svjetlu spasenja, ispunjava prostor, sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u moć sadašnjeg trenutka, u život tako jednostavan i lijep. Iz nutrine vječnosti iskri Anima Candida, čista duša bijele svjetlosti i titrajima sklada simfoniju boja, rastače se u mirišljavu sonatu od snova.
U posljednjem trenu, prije nego što lađa počne tonuti, postati svjestan sebe i drugoga. Zajedno uroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi da krene na svoj put oko sunca i doživi svoju sretnu ekliptiku.
U "Pobratimstvo lica u svemiru", Tin nam je stihom dočarao taj zadnji krik duše kada se shvaća gola istina i kada se svi sa svima u panici uhvate za ruke. Zašto samo u panici, zašto tek onda kad počneš tonuti?
Možda se odgovor krije u stihu, iz zbirke soneta Vesne Parun "Salto mortale"
"A kad na vrijeme padne rđa, i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja….." i evo ja osjetih pod zamišljenom dugom apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše. Kazaljka sunčanog sata nad nama kaplje sreću titrajima nebeske energije, duginim bojama i vremenom ljubavi i prijateljstva.
Kazaljka sunčanog sata se pretvara u klatno vremena pod kojim spoznah da budućnost ne postoji. Ona je tek neprestana opomena o promašenom trentku, neproživljenom treptaju oka, nepruženoj ruci, nesaslušanoj boli, u neizgovorenoj riječi utjehe prijatelja prijatelju.
Darujem ti moju sreću srećo moja. Jecala sam tišinom, tihovala molitvom, vrištala bezglasjem želje. Oči umiru zadnje, šaputala mi je sudbina. Uranjala sam u dubinu tvog pogleda. Postajala sam leptirica zarobljena u jantaru vječnosti prisiljavajući te da živiš zagrljaj duše i materije, da ne odustaneš od nadanja, da uzdigneš Nikin stijeg i vjeruješ u pobjedu. Krala sam suze sa tvoga lica i pretakala ih u mjesečev sjaj koji nas je sjedinjavao sa eonima postojanja u vremenu.
Bila sam beskućnik, pustolov pred vratima sna, silueta stvarnosti na oltaru katedrale u kojoj sam primila sakrament vjerovanja i naslućivala spas. Ne odustaj dragane, molila sam te čežnjom uzdrhtalog srca. Tražila sam utočište u zavjetrini nadanja zaobilazeći zgariše na kojem se gomilao pepeo prohujale sreće. Promatrala sam prolaznike i u svakoj sjenci vidjela tvoj lik. Bio si prisutan u prostor- vremenu, bio si ljubav koju sam oblikovala proporcijama tvoga tijela i zlatnim sjajem tvoga pogleda. Ćutila sam tvoje nemire u beskrajnosti oslikanih prostora na platnu slikarevih nadahnuća, susretala sam te na dokovima žudnji, na palubama brodova koji su čekali ugasnuće vjetra sa orkanskih visova i krštenje porinuća u ocean snova.
Ti si me, nestvarno stvaran u nadanjima, branio od utapljanja u žalovanje za nećim što je još uvijek tinjalo spasenjem. Nježnošću tvojih bolnih uzdaha si me vraćao na ognjište života da održavam vatru lijepih uspomena. A onda je duga tamna noć zaokružila krug krugova i na obzorju mladog dana zasjaše srcem ispisane riječi. Moji nemiri su se utopili u tvome pogledu. Čuvarica Lunina hrama je tkivo privida pretvorila u stvarnost novoga jutrenja. U prelamanju svjetlosti nutrine iskri kaleidoskop žudnji i pretače se u kalež vječnosti. Sjećanja titraju purpurom svitanja i na horizontu buđenja zrcale boje ljubavi.
U krošnji bijelog gloga čujem tihovanje vremena i ćutim mirise proljeća. Latice baršunaste prošlosti tkaju tepih kojim koračam ka ekvinociju ljepote. U dubini tvog pogleda iskre strune romanse o noći punog mjeseca u kojoj zatvorismo mjene u plimu osjećanja. Volim te čarolijo stvarnosti, ti nevidljiva sjeno moje budnosti. Iza zrcala svjesti, u onom dubokom Nietzscheanskom jastvu je ostao onaj drugi dio mene, ostala je ona koja se nije usudila zakoračiti u san.
U ciboriju života iskri sveta krv, slijeva se u ponornice koje romorom ljubavnog čudoriječja pišu poeziju drevnih oceana. Ti si znamen postojanja, smaragdna oaza u pustinji svakodnevice, izvorište harmonije u kugli vremena, ouroboros vječnosti. Dodirujem tvoje dlanove i osjećam zagrljaj duše i materije, ćutim kako postajemo znak beskonačnosti, dragi kamen, alem ovog trena sreće. Ogledam se u tvojim očima i vidim onu sebe koja se, iza zrcala stvarnosti, skrivala u nedosanjanom snu. Na obzoru mladoga dana se grle san i java. Ocean snova se budi, zlatna hostija sveti ovo jutrenje i daruje nam otajsvo uskrsnuća.
Tvoje su oči oslikane kistom vječnosti, u njima se zrcali snaga ljubavne balade iz vremena renesanse, govorio si mi u noćima našeg naglog ljeta.
U tebi se krije nježnost rapsoda koji još uvijek pjeva na trgovima sna, odgovorih ti dok smo osluškivali zvuk nebeskog pijana i uranjali u vrijeme prije vremena, u onaj tajanstveni san drevnoga skladatelja čija se osjećanja pretaču u tonove našeg trenutka.
Pjesma iznjedrena iz ljubavi, zaustavljena u vremenu i pretvorena u renesansni san. Na obali jezera mira i spokoja vidjeh drvo spoznaje koje je bacalo sjenku svjesti na sve četiri strane svijeta. Sve protekle epohe se sjediniše u zagrljaj kojim si me uspavljivao. Volim tvoj praiskonski dodir u kojem naslućujem eone tvog anđeoskog postojanja u svevremenu.
Ljubav se ogleda u jezeru i ukazuje se u svoj svojoj nagosti. Sa neba kaplje mjesečev sjaj i uranja u dubinu duše izazivajući plimu nečeg novog, nečeg bezimenog što nezaustavljivo raste, premošćuje svjetove i gradi kristalni zamak na otoku sreće.
Ti si uvijek znao odlediti moje srce zaleđeno sumnjama, skidati inje sa duše u kojoj su se gomilali strahovi. Bio si i ostao bog sunca koji stoluje u mom univerzumu. Branio si me od Shakespearovih Falstafa, od prodavača jeftinih iluzija na sajmu taština i otvorio vrata svetišta iz kojeg je Krist protjerao trgovce snovima. Vratio si me u trenutak iz kojeg sam izašla onog davnog ljeta vjerujući da je ljubav napustila moje odaje, probudio si usnule želje i pozvao, mene odmetnicu sreće, na slavlje osjetila.
Osjećam žudnju u tvom pogledu i želju na mojim dlanovima. Uranjam u tkivo sna i dozvoljavam dionizijskoj opijenosti da pripitomi um. Ti mi šapućeš stih pjesme Lady Greenleeves, budiš usnule leptire u perivoju srca, nevidljiva ruka prebire po tipkama nebeskog klavira i svira vječnu melodiju o ljubavi. Srcem se bolje vidi šapuće mi Empirejska ruža iznikla u duši i ja joj vjerujem.
Osjećam li ja tvoje ili svoje usne u poljupcu ovog ljubičastog sna? Ćutim li tvoje dlanove ili tek uzdrhtalost moje snene duše, uzbuđenost srca, titraje tkanja vječnosti u kojoj sam te srela i zavoljala? Volim li sebe ili tebe, volim li tebe u tebi, voliš li ti mene u meni?
Sreli smo se na pašnjacima nebeske prerije, sretali smo se na Elizejskom poljima bezvremena, na vodopadima vječnosti, u fontanama svjetlosti. Sretali smo se da bi ljubav održala obećanje darovano nam na početku beskraja. Bili smo sudionici vjenčanja Sola i Lune, gosti na gozbi bogova, uglednici na obznani vremena, graditelji na proglašenju prostora, titrajuće strune u nastajanju svjetlosne dimenzije postojanja. Na tom nezuaustavljivom balu sreće mi plešemo tango osjećaja, valcer osjećanja, menuet osjetila, tarantelu veselja, polku radosti.
Ljubio si me blizinom uzburkanih oceana, poezijom suza i sonatom snova. Dotaknuli smo vrh svjetlosne planine, zaustavili umiranje zvijezda, pokrenuli vrtloženje žudnji, ubrzali okretaje sunca i razgranali staze mjesečeva sjaja. Pokrenuli smo strune nezaborava, gradili zrcala između paralenih svemira, bezgraničje između umiranja i rađanja, sveprostor u kojem stoluje ljubav.
Sjećam se anđeoskog slavlja na Sirijusu u treptaju oka vječnosti. Rodio si se da bih se i ja rodila. Kristalne sfere bezvremena dobiše dušu iznjedrenu iz zagrljaja svjetlosti i tmine, zaiskriše istinom koja u sebi krije tajne zakone života. Nevidljiva ruka stvoritelja sna nas je nježno spustila u cesarski vrt stvarnosti. Ostvarili smo ures univerzuma, plavu ljepoticu na kojoj udomismo animu candidu u anima mundi. Zaigrani, zaneseni, zaljubljeni u ljubav sa genima stvoritelja u nama postadosmo kreatori umijeća bivstvovanja u utopiji koja živi u poeziji drevnih oceana. Izgradismo civitas solis na obroncima snova, dozvolismo ljubavi da postane vrhovna svećenica u zlatnoj kupoli koja se kao nebeske sfere uzdiže ka suncu.
Stojimo na oltaru života ogrnuti milosrđem zvjezdanog neba i snagom srca koje ispisuje rune naše sudbine na pergamentnim stranicama knjige nad knjigama.
Grliš me lakoćom sudbinskog zagrljaja iz kojeg se rađa vječnost, zagrljaja u kojem umirem i rađam se nova, a uvijek ista. Ljubavi moja, danas znam da samo u sebi mogu osjetititi tebe stvoritelja, tebe skulptora, tebe slikara, tebe pjesnika života.
Promatram praskozorje na horizonu mladoga dana, srcozorje u tvojim očima i vidim zrcaljenje svih prohujalih u kojima smo tkali tkivo ove ljepote u kojoj se sretni budimo.
Darovali su mi ime i boginju i sudbinu. Ljubavlju su ispisali tajnu šifru mog genoma i osudili me na lutanje plavim daljinama, na traženje izvorišta ljepote među zvijezdama. Nesvijesno sam odživjela legendu o Diani i Aktaionu, osudila prvu ljubav na umiranje.
Koračala sam orkanskim visovima mladosti žudeći za zaboravom i preživjela oluju ruža i poeziju suza, vrijeme utkano u kristale Mnemozinine rijeke sjećanja. U prividima sam bila ljubavnica skitnice Mjeseca i u sutonima promatrala kako se odjeva za šetnju baršunastim tepihom noći. Gledala sam zrcaljenje njegova obličja na pučini žudnji. Jedne večeri se sjetih priče o Narcisu i pomislih, možda i Mjesec začuđen promatra kako se odraz njegova lica kao lotosov cvijet rastavara i postaje veličanstvena slika duše sretnog trenutka. Pokušah odgonetnuti tajnu tišine koja je iznenada obgrlila sva moja osjetila. U dubini sebe naslutih eho boginjina bezglasja.
Osjetih tvoju blizinu. Pričinjalo mi se da si srebrenim ljestvama sišao s neba zamolivši čuvaricu Lunina hrama da bdije nad našim srcima. Pružih dlanove ka vječnosti, krenuh mostom iznjedrenim iz uspomena ka drugoj obali vremena i zakoraknuh u svitanje novih snoviđenja. Smiješio si se i ja dotaknuh tvoje lice utkano u svjetlost koja se probijala kroz tminu prohujale samoće. Na obroncima sanjanog raja je Pan frulom budio ljubav.
U metamorfozi svijesti odživjeh Vergilijevu četvrtu eklogu, vidjeh rođenje djeteta i osjetih kako sjedinjuje prirodu i čovjeka u zajedništvo spokoja i mira. Vidjeh kako se otvaraju dveri zlatnoga doba i u snazi tvoje blizine osjetih sazrijevanje osjećanja osjećaja u nešto neizrecivo nježno. Koračao si stazom usamljenog pastira, ušao u san, usnama dotaknuo usne i u meine pretočio nektar svoje duše. To sveto piće se razlilo koridorima svijesti i oživjelo usahle cvjetove u perivoju srca. Tišina je, u bukolici vječnosti, dobila puninu dvojstva. Razasuti kristali prošlosti se posložiše u mozaik sreće, srce je prestalo odkucavati svoje probne otkucaje i zatitralo ritmom svjetlosti koja nas je, na obzoru jave, pozivala u Arkadiju. Mjesec je nestajao na zapadnom nebu kada je Danica objavila praskozorje u dolini sna. Napustili smo kameni obruč nepostojanja i nošeni zvucima Panove frule prošli kroz kapije sunca i ušli u pastoralu sna. Na horizontu, u onoj točki u kojoj se grle nebo, zemlja i ocean, izniknuše linije naših života i zatvoriše nas u krug ljubavi.
U modrom bespuću sjećanja se zrcali slika prapočetka sna. Iz plavetnila drevnih oceana, na pučinu jave, izranja glasonoša potonule Utopije, iz dubine duše se tihanim jezikom ljubavi javlja praiskon zbilje. Ćutim nježnost viteškog znamenja u zagrljaju koji traje eonima. Osjećam buđenje svijesti. Osluškujem šum vjetra u krošnji spoznaje, šapat poezije suza i tihu muziku uzdrhtalog srca.
Stojim na međi između jučer i sutra, između istoka i zapada, u zenitu sretnog trenutka budnosti. Podsvijest nije đavolje čudovište nego lumin iz kojega titra svjetlost svjesnosti. San je tek kratka smrt iz koje se rađam uvijek nova, uvijek drugačija, a uvijek ista. Ta bezglasna istina me hrani lazurnim uspomenama, purpurnim sutonima i ljubičastim svitanjima. Osluškujem pjesmu oceana i plešem na pjeni koja me sjedinjuje sa pjeskom, slijeva me u zagrljaj iz kojeg izranja Venera i pokazuje mi put ka vječnosti. Bezriječno utapljanje u pjesmu nad pjesmama iskri tajanstveno stanje duše u kojem se komadići lazurne ljepote slažu u vitraže na kojima prepoznah tvoj lik.
Osjetih tvoju blizinu kroz neizgovorene riječi, sporazumjevali smo se odkucajuma srca. Sjedinili smo se do nedjeljivosti daha, bliži smo jedno drugome nego što su si dan i noć bliski. Prepoznaješ moje misli prije nego se u mojoj svijesti oblikuju u sliku koju pamtim. Tako smo si blizu da ne znam gdje završavaš ti, a gdje počinjem ja. Cvijeće koje mirišem cvijeta tvojim pogledom. Leptiri koje hvatam gnjezde na tvom dlanu, vidokrug kojim plovim izrasta iz tvojih zjenica. Vidim te kao što slijepi vide sunce, osjećam te kao što oni osjećaju rapsodiju boja. Zvjezde čije šapate ne čujem šute o tvojim tajnama.
Slušam te u uzdasima duše i titrajima srca, čujem te kao što gluhonijemi slušaju ljubavne balade. U dubini tvojih zjena se zrcali lijepa tajna Venerinog rođenja. Šum mora u dubini sedefa, zaostao iz vremena našeg naglog ljeta, još uvijek oživljava konture njenog vječno sanjanog svijeta. Dok se utapljam u tvojim očima i živim u tvojim milovanjima, krv kao šampanjac vrije u venama. Kada uranjam u tvoj zagrljaj bude se usnuli leptiri u dubini srca, ti nevidljivi izdajnici mojih snoviđenja, nježni čuvari mojih uspomena. U žiži moga bića iskri vatra, oživjeli vulkan lijepog priviđenja, ljubavni ples zanosnoga ždrala, odsjaj vječne svijetlosti, vrulja tjelesne kreposti.
Osjetih sukob dvojnost, borbu mene i mene u dubini svjesti. Zakoračih u zdanje prastarih istina. Vidjeh crno- bijelu siluetu sebe u odaji sumnje. Molila sam pomilovanje za prognanika kojeg pred porotom časti osudih na samovanje u pustinji osjećanja, u isušenom koritu rijeke strasti, u opustošenoj zemlji tužnih vitezova koji izgladnjeli od žudnji tragaju za zagrljajem nježnosti. U izgnanstvu iz sebe same osjetih osvetu nesretnog neba otkinutog iz dubine sna. Daždila je ledena kiša u duši gubitnika i ledila srce odmetnika sreće. Promrzla uz vatru ognjišta oćutih neumoljivu ruku sudbine koja je hvatala za grlo i gušila jecaje boli. Uronjena u noć samoće naiđoh na napušteni konak i ruševine hrama ljubavi. Zaustavih se pred žrtvenikom vječnosti, začuh tonove mrtvačkog marša i u oluji ruža vidjeh siluetu kozmičke zmije, ognjilo neba kako pali svijeću i uvodi me u kriptu bezimenih osjećanja.
Omamljena strahom i tuđinom čulnosti krenuh za žižom nade. U podzemlju istine, u dubokim koridorima tmine pune tuge i jada zasjaše dva jantarna lumina u suzi na licu vremena. Tišina zajeca opijelom i pruži svoje dlanove na kojima je iskrio krijes života. Izađi iz kruga prohujalog vremena, prošapta znani neznanac. Uđi u krug ljubavi, pozva me sudbina.
Otvorih oči i u svilenoj zavjesi jutrenja prepoznah obris Volto santo, konture svete istine. Praiskon nježnog dodira probudi u meni ratnicu svjetlosti i uspava mučenicu. Tvoji dlanovi prosijaše ostatke razmrvljenog bola i darovaše mi otajsvo okrepljenja. U Kohinoru svjesti se prelomila linija tugovanja za nečim što nije ni postojalo, svjetlosno koplje se tankoćutno zabolo u srce i odledilo okove u kojima je tiho umiralo. Pružio si mi ruku spokoja i izveo iz kripte u kojoj željeh pokopati ljubav. Svitalo je na vratima vremena, svitalo je u duši kada u tvojim očima vidjeh osmijeh prabića koje se budilo iz Trnoružicinog sna. Tražio sam te u pustinji žudnji, šapnuo si. Tražila sam te u svijetu tužnih vitezova, odgovorih. Bio sam na gozbi bogova, govorio si glasom pravremena. Vidjela sam te u odori zatočenika istine koja je tragala za svojom cjelinom, nasmiješih se i skinuh masku žalovanja. Osjetih ekvinocij u dvojnosti duše, ravnodnevicu između sna i zbilje, između mene i mene. Zagrlio si me, zarobio omčom sreće i poveo putanjom ka zenitu novog sna. Moje je srce tamo gdje si ti šapnuh uvlačeći se u krug ljubavi.
Bilo je to u vremenu oluje ruža,
u danima davnog rožnjaka,
trenucima rađanja i umiranja
drevnog sna.
željela sam tvom imenu
darovati budućnost
dozvolivši plimi strasti
da oplahne pupljke života.
Uzaludnost čežnje,
beznačajnost žudnje,
značajnost sudbine.
Osjetih titraje makova u maju
i grč zemlje i osvetu neba.
Na purpurnoj livadi
mrtvih snova
dozvolih tvom očinstvu
da odsanja san bez mene.
Uranjam u dubinu svijesti, ulazim u labirint zrcala i nalućujem trag duše u tragu vremena, trag srca u tragu trenutka, trag ljubavi u tragu života, trag značajnost u tragu beznačajne prolaznosti, trag vječnosti u tragu konačnosti. Osluškujem kako svjetlost sklada sonatu od prohujalih dana, promatram kako zvijezde na platnu života crtaju otvaranje sedefaste školjke i kako prabiće u meni fotonima sreće ispisuje note o značajnosti beznačajnih sanja. Vidim kako sutonska zvijezda oblači haljinu satkanu od pjene iznikle iz kupke sreće, a daleka luna prosipa srebreni trag značajnosti u beznačajnost bezdana prohujalih tuga. Osjećam trag prolivenih suza u dubini duše, ćutim beznačajnost prošlih strahova u kristalnom zamku svijesti. Prolazim kroz vrata ruža, zaustavljam se u ovom ovdje i sada, u trenutku bez tragova, u treptaju oka bezvremena, u hramu u kojem nema značajnosti i beznačajnosti, u đulistanu sna. Na oltaru života gori svijeća i svojim plamenom briše trag tmine prošlih boli. Ovo je igra beznačajnih riječi, ples duše i njene sjenke u značajnom zagrljaju svjetlosti i tame, u trenutku spoznaje da su tragovi tuge i nesretnih stanja tek beznačajne stope na pješčanom žalu. Plima novih osjećanja osjećaja sadašnjeg trenutka briše beznačajni trag u pijesku nepostojanja. U ovom značajnom treptaju oka, u spoznaji snage ljubavi i vjerovanja sve beznačajno postaje značajno i ostaje spremljeno, kao neprocjenjivo blago, u riznici uspomena. Trag istinski življenog života u tragu vremena iskri kao zvjezdana staza u beskrajnosti našeg unutarnjeg svemira.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
Ispijati nektar iz kaleiža lijepih privida, opiti se božanskom kapljicom, doživjeti kovitlanje sna i jave, oćutiti vrtoglavo dosezanje alkemiskog vjenčanja, ognjilo ljubavi, a onda bježati iz okova stvarnosti i tražiti ljepotu u lakoći življenja. Odlučiti se za umiranje kao Romeo i Julija, umrijeti od ljubavi kao Tristan i Izolde, ostati vječan u umjetničkim djelima, u tragovima poezije, slikarstva i muzike. Bezuvjetnost i bezglasje tog čudorječja čini od nas heroje ispričanih, opjevanih i naslikanih trenutaka neizrecive sreće. Darovati sebe, dobiti za uzvrat tebe i onda jednostavno živjeti ljubav. Biti kapljica vode u pustinji želja, putokaz na raskrižju čežnji, samozatajnost u oluji taština, radosni val u podmorju žudnji, pjena na pučini oceana snova, zrno pjeska na žalu života. Pogleda vječno uperena u lazur neba koračati Jakovljevim ljestavama, osluškivati poeziju drevnih oceana, u rapsodiji duginih boja vidjeti bjelu golubicu sa znamenjem mira u kljunu i pružiti joj dlan za sretno slijetanje na srećodrom duše. U krhkosti tkiva snova postati karijatida trenutka u koji se slijevaju sve ljuvene čežnje uzdrhtalog srca. Naš biverzum se širi, ali u rastakanju njegove beskrajnosti ja osjećam tvoju blizinu koja me hrani snagom za one živote u kojima ćemo uistinu postati nedjeljivi od vječnosti. U tom kristalnom zdanju naše svetosti ne postoje vrata, nema zidova, ne ćute se razine svjesnosti, tu vlada bezgraničje ljubavi. Osluškujem preludij ljubavnoj istini i lutam galerijom osjećajnih slika koje se kotrljaju ka cilju, ka Arkadiji koju nosimo u srcima. U ćilibarskom pogledu tvojih očiiju vidim tvoje djetinjstvo, dolinu zelene rijeke, moćvaru punu lotosovih cvjetova, vrulju iz koje izvire ljubav i sjedinjuje nas u spiralnoj dinamici vrtloženja ovoga ovdje i ovoga sada.
Molila sam pomilovanje za prognanika kojeg pred porotom časti osudih na samovanje u pustinji osjećanja, u isušenom koritu rijeke strasti, u opustošenoj zemlji tužnih vitezova koji izgladnjeli od žudnji tragaju za zagrljajem nježnosti. U izgnanstvu iz sebe same osjetih osvetu nesretnog neba otkinutog iz dubine sna. Daždjela je ledena kiša u duši gubitnika i ledila srce odmetnika sreće. Promrzla uz vatru ognjišta oćutih neumoljivu ruku sudbine koja je hvatala za grlo i gušila jecaje boli. Uronjena u noć samoće naiđoh na napušteni konak i ruševine hrama ljubavi. Zaustavih se pred žrtvenikom vječnosti, začuh tonove mrtvačkog marša i u oluji ruža vidjeh siluetu kozmičke zmije, ognjilo neba kako pali svijeću i uvodi me u kriptu bezimenih osjećanja. Omamljena strahom i tuđinom čulnosti krenuh za žižom nade. U podzemlju istine, u dubokim koridorima tmine pune tuge i jada zasjaše dva jantarna lumina u suzi na licu vremena. Tišina zajeca opijelom i pruži svoje dlanove na kojima je iskrio krijes života. Izađi iz kruga prohujalog vremena, prošapta znani neznanac. Uđi u krug ljubavi, pozva me sudbina.
Otvorih oči i u svilenoj zavjesi jutrenja prepoznah obris Volto santo, konture svete istine. Praiskon nježnog dodira probudi u meni ratnicu svjetlosti i uspava mučenicu. Tvoji dlanovi prosijaše ostatke razmrvljenog bola i darovaše mi otajsvo okrepljenja. U Kohinoru svjesti se prelomila linija tugovanja za nečim što nije ni postojalo, svjetlosno koplje se tankoćutno zabolo u srce i odledilo okove u kojima je tiho umiralo. Pružio si mi ruku spokoja i izveo iz kripte u kojoj željeh pokopati ljubav. Svitalo je na vratima vremena, svitalo je u duši kada u tvojim očima vidjeh osmijeh prabića koje se budilo iz Trnoružicinog sna. Tražio sam te u pustinji žudnji, šapnuo si. Tražila sam te u svijetu tužnih vitezova, odgovorih. Bio sam na gozbi bogova, govorio si glasom pravremena. Vidjela sam te u odori zatočenika istine koja je tragala za svojom cjelinom, nasmiješih se i skinuh masku žalovanja. Osjetih ekvinocij u dvojnosti duše, ravnodnevicu između sna i zbilje, između mene i mene. Zagrlio si me, zarobio omčom sreće i poveo putanjom ka zenitu novog sna. Moje je srce tamo gdje si ti šapnuh uvlačeći se u krug ljubavi .
Kao ranjena ptica zaustavljena na graničju izranjanja iz opne rađanja i ulijetanja u kolo sreće, zarobljena u okamenjenom srcu bezčulnosti i bezčujnosti, jedna je žena zastala u ružičnjaku jutrenja i promatrala zrcaljenje svoje tuge u kapljici rose. Nebo se pretakalo u rapsodiju boja, titralo je suglasjem vječnosti i trenutka. Gledala je njihovo zgušnjavanje u maglu kroz koju više nije naslućivala ljepotu matičnjaka života. Prisjećala se buketa crvenih pupoljaka koje je u sjećanju čuvala kao mirisni amulet željenoj sreći. Šaputala je davno napisanu pjesm, iz čaške ruže ispijala nektar, uranjala u miomiris tek probuđenog cvijeta i oplakivala prohujalo vrijeme. Sunce je pružalo svoje dlanove, pozivalo je na ples ozdravljenja, a ona je titrala u bolu bez želje, bez žudnje, bez sna. Njeno nutarnje nebo se vrtložilo neisplakanim suzama i vjetrovima koji su trgali latice sa tek procvale ljepote. Kroz prizmu svog zamagljenog pogleda je promatrala buđenje pramaljeća i prkosno odustajala od sudjelovanja u toj ljepoti. U raspuknuću želja je samo naslućivala žuđene dane budućih susreta. Drhturila je u uraganu svjesti i osjećala kako joj ponestaje snage, čutila da ispija zadnje kapljice lijepih sjećanja i uranja u vakum nepostojanja, u entropiju kruga u kojem se bespomoćno vrtila, u bezizlaznost iz labirinta u kojem nije mogla pronaći središte.
Vidjela sam je u snu, nemoćnu u oluji orkanskih visova sudbine i lepršanju bijelih ptica koje su joj pokazivale put ka srcozorju. Budila sam se osluškujući zornicu mladoga dana i osjećala rađanje sunca u duši. Ognjilo žudnji, davno zaboravljeno u dubini tuge, planu iskrom ljubičastog svitanja i dotaknu okamenjeno srce. Očutih mrvljenje boli i pretakanje praha u sedef sjećanja. Biser dugo skrivan u zatvorenoj školjki svjesti iznjedri novo osjećanje. Otvorih oči i vidjeh siluetu ljubavi kako se sa osamnaest crvenih ruža spušta u jutrenje. Sjetih se zadnjeg stiha davno napisane pjesme, pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža. Na vratima života je stajao bezimeni pjesnik sa pregrštom svjetlosti u naramku i ja u njegovim očima vidjeh zrcaljenje davnih snoviđenja, sebe novu, sebe drugačiju od drugih, ali uvijek istu. Začuh šapat iznjedren iz davne pjesmarice, budimo drugačiji od drugih, jer mi nismo tek neki....Rastimo u slobodi iza ograda i zidova u kojima je život prevara, a vrijeme rob.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987..
Jedne smo noći, gazeći nebesku rijeku puni tuge s iskrama želja, tražili put ka jednom novom, tek nastajućenom, zajedništvu. Oćutih sjedinjenje duša u lakoću postojanja. Strah se pretvarao u boju jutrenja. Uronih u purpur neba i spoznah da među zvjezdama nema mostova, da su zvjezdane staze tek iluzija tužnog srca, da nas zvijezde svojim šapatom, svojom rapsodijom zlaćane boje pozivaju u vječni san o ljubavi.
A ona, ona je došla je sa zvijezda, spustila se s neba da probudi svijet, došla je odjenuta mnogim imenima, došla je i ostala zauvjek tu među nama. Još uvijek korača bosonoga, nečujna, kao vizija, spušta se valovitim stazama snoviđenja, ulazi u nedohvatne dubine duše, leprša kao leptir i raznosi pelud sa tek procvalih pupoljaka, pušta ga da padne na plodna polja sreće i onda ga vjetrom ponovo raznosi, dijeli, daruje beskrajem u bezvremenu svoja vjekovanja.
Stavih srce u vjetar željene blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no eho svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u njemu zaustavi moje misli. Osluhnuh tišinu i začuh titraje davnih snova. Zapljusnu me istina prošlih vremena, ljepota prvih sastanaka, lakoća postojanja i stih jedne davne pjesme. Sve što šapućeš ženo to nije samo naše, netko je i prije pio iz iste čaše, mnoge su davne jeke u jednoj pjesmi spletene.
Da, svatko je nalik samo na svoju ljubav jer ako ptica voli, ljubav joj ima krila, ako sjenka voli ljubav ima sjenku duše, ako lav voli ljubav dobija lavlju snagu, ako dijete voli ljubav je puna istinskoga žara.
Ja sam duša istine, začuh glas svjetlosti dok je vjetar svirao sonatu o ljubavi, vjekujem u svakoj vlati trave, u svakom cvijetu, u kristalu rose, zrncu pjeska, kapljici krvi. Ja sam majka nad majkama i zrcalim se vremenu, ja sam lice svjetlosti i naličje tmine, ja sam razigrano dijete u svakom čovjeku. Osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu svitanja. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi dušu zgrije, nisam dozvolila srcu da diše.
Iznenada njega oćutih nježnije u sebi, njega kao kišu sreće, kao rastopljeno sunce, kao vjetar u kosi, kao leptira u srcu i cvijet jedan planu za svo ono cvijeće, za sve ugašene zvijezde, za sve ono cvijeće što je ostalo u tami i za sve što nije cvalo u jednoj ruži danas cvijeta miliun ne procvalih ruža.
Daleka i sama.
Kobila crna,velika luna,
i masline u bisagama.
Mada poznajem ceste,
nikad necu stici u Cordobu.
I u ravni i na vjetru
kobila crna,crvena luna.
Smrt na me gleda
s kula Cordobe.
Jao,duge li ceste!
Jao,moja hrabra kobilo!
Jao, smrt me čeka
prije no stignem u Cordobu!
Cordoba,
Daleka i sama.
Federico Garcija Lorca
Poezija me odnosi u Andaluziju duše gdje osjećam miris ruža i lepršanje leptira svijesti. Otvaram okna kristalnog zamka u kojem žive snovi. U perivoju sna osluškujem tonove muziku prvih susreta i putujem prostranstvom davnih snoviđenja. Na tim putevima susrećem sjenke prijatelja, susrećem mnoge srodne duše što uz mene životom plove. Budim se u mirisu tek naslućenih pupoljaka i još omamljena srećom uranjam u te nježne, iz tkiva snova, satkane skute. Ne želim razrušiti harmoniju te osjećajne slike, ali titraji koji u beskonačnost sežu, slažu nisku od prohujalih eona, izrastaju u vječnu vrtnju nebeskog vretena koje u središtu svom prošlost i ovaj trenutak u spiralni zagrljaj veže. Smiješi mi se Kairos, daruje mi pramen svoje zlatne kose, osjećam ovaj čudesni trenutak sreće, ćutim u njemu nevidljivu Fortuninu ruku i spoznajem da mi je sudbina uistinu sklona. I vrti se kristalno vreteno, vrtnjom svojom grli spiralu mog nutarnjeg neba i sve zvijezde u beskraj novih snova širi. Sektio Divina nad dušom bdije, spiralnom dinamikom ponornicu sreće budi, ne dozvoljava joj da nestane u rijeci zaborava. Duša moja o ljubavi sanja, rastaču se boje, svjetlost kristal ljubi, tuga i sreća se sjedinjuju u jedno. Uranjam u oluju srca, tu nalazim razlomljene djeliće one davne sjete i u zrcalima svijesti prepoznajem onu davnu sebe, vidim sve moje i tvoje prijašnje živote i u snu čujem topot kopita kobile drevne, stih iz one davno pročitane pjesme, čujem vapaj konjanika koji osjeća da nikada neće stići u Cordobu. Zaustavljam misli u trenutku našeg naglog ljeta, u zagrljaju močvare u kojoj smo slušali tišinu, vidim bjele vrance na kojima smo jahali Andaluzijom, gledali ljubavni ples ptica i u zanosu trenutka bili gluhi poput Tetrijeba. U dubini duše umjesto maslinki, naslutih ljubav skrivenu u bisagama, a u konjaniku snova vidim uvijek tebe i osjećam da ćemo stići u željenu oazu sreće.
Ni sviježe stablo nema takve kose,
kad ih rasplete, il mraz ih stegne leden,
il kad se noćna koprena razvede
Ko te, što Amorove nose.
Ni zvijezde jutra, vlažne još od rose,
Na čistom nebu, privlačne i blijede
Nisu ko oči što me žegu, lede
Ko usnice, gdje grimiz skupio se.
Da to je cvijet, visoko u ljepoti
I kreposti, kog Ilirija rodi,
Al amo ga je prevezao Amor.
Tu uzdasi ma naši laki lahor,
a mjesto toplih voda, tu od plača
Ljepota mu je zamamnost jača.
Tassov sonet i madrigal cvijeću sjedinjeni u sjećanje na NJU koja je prije svega bila žena.
Prelijepa i tajanstvena kao Tassovi soneti i madrigali pisani njoj u čast, Cvijeta Zuzorić, žena koja bezglasna prodire kroz stoljeća, čudesna i znana, žena pjesnikinja koja nije iza sebe ostavila niti jedan jedini stih.
Još uvijek je neraskrinkana tajna otkud joj onda ova silna moć koja je data samo najvećim piscima, taj neobičan dar prirode kojima ona u nama još uvijek oživljava vrijeme u kojem je živjela.
Otkud dolazi taj romantični zanos s kojim krećemo u potragu za njenim pjesmama, tim "rijetkim biserima od kojih nema ljepših na cijelome svijetu" , kako je o njenoj poeziji pisao Torquato Tasso.
Ona je prije svega žena, blještava zvijezda koja se uvijek iznova rađa, žena koja plijeni ljepotom koja ne prestaje biti stvaralačka snaga umjetnika koji žive gotovo pet stoljeća kasnije.
šute šume i rijeke,
more bez vala sniva,
vjetar u spilji smiren otpočiva,
a tamna noć je puna
tišine, koju stvara bijela luna:
svu Ijuvenu milinu
mi sakrijmo u tminu:
nek ljubav naša večeras ne diše
i neka se ne glasi,
nek su nijemi poljupci i moji uzdasi.
Čitam Tassov madrigal, Paljetkov roman, gledam Sršenovu predstavu i pričinja mi se kao da su je ovog trena sreli na Stradunu ili prošetali s njom perivojem u Trstenom, ručavali s njom u Ankoni oni i svi drugi poznati i nadareni pisci koji još uvijek pišu o njoj i traže izvor njene besmrtnosti.
Čudesna muza mnogih pjesnika, ljepotica renesansnog sna, zanosna i nedohvatna, skrivena u sjetnom treperu lišća starih platana, jedinih živućih svjedoka njenih stihova kojih više nema.
Čempresi svojom tišinom kriju tajnu njene poezije, a šum valova se sjedinjuje sa zvonima Grada u koji se ona uvijek ponovo vraćala i ostavljala trag svog postojanja.
Vratimo li se u vrijeme renesansnog mira u kojem se slavila ljepota, tog čudesnog vremena u kojem su nastali najljepši soneti ljubavi. Možda ćemo i mi uspjeti, šetajući perivojima njenih i naših snova, ljepotom krajolika, spoznati te uzvišene osjećaje i znati ih pretvoriti u nenapisani stih.
"Dubrovnik je mjesto u kojemu se otkriva božanska i zemaljska ljepota, ljepota prirode i ljepota duha prekrasnijeh gospoja" napisao je davno Nikola Gučetić.
Pokušajmo, kao što su kineski arhivisti uspjeli otkriti Nushu, misteriozno drevno pismo žena, izmišljeno od žena, stvoreno samo za žene, osjetiti ljepotu žene u svemu što je o njoj pisano, jer ona je prije svega bila žena koja je možda uistinu pisala pismom i jezikom za žene te ostavila ljepotu ženske duše u srcima onih koji su je poznavali i o njoj pisali sonete. Ta velom tajni ovijena ženska sudbina je sudbina koja se provlači kroz stoljeća i dodiruje one žene koji u sebi nose ljepotu postojanja, govore, mnogima, nerazumljivim jezikom, pišu pismom srca. A madrigali nas još uvijek, svojim tonovima pozivaju da osjetimo tajnovitost ženske duše i spoznamo ljepotu osjećaja koji nam potvrđuje da je divno prije svega biti žena. Onda se sjedinjuju stoljeća u trenutak istinskog postojanja i spoznajemo da su svi soneti i madrigali napisani tim divnim stvorenjima koja su prije svega znala biti žene. Tajna poezije Cvijete Zuzorić se krije u nama samima, u perivojima iz kojih smo krenuli na ovo dugačko putovanje koje nazivamo život. Poslušajmo treperenje lišća u parkovima naše mladosti, glasovi naših srdašaca su još tamo, odaju nam tajne koje onda nismo uspjeli odgonetnuti. Pišem ovo štivo o Cvijeti Zuzorić, žena o ženi koja je prije svega bila žena, ali ga pišem i svim muškim srcima da bi razumjeli i osjetili jezik žene, čuli ono neizgovoreno, pročitali ono ne napisano pismom koje smo svi naučili čitati. Govor srca srcu, jezik u kojem se sjedinjuju dva srca u jednu dušu iz koje onda neprestano izrasta ljubavna poezija pisana pismom srca.
Stajala sam na pješčanom žalu život pogleda uperenog u jedno veliko ništa. Ledena ruka izronjena iz dubine podsvjesti je dotaknula djelić željenog zaborava, pokrenula mašineriju tugaljivih sjećanja, probudila leptire pamćenja i otvorila škrinju bolnih uspomena. Oćutih snagu istine o zlu skrivenom u Pandorinoj kutiji. Oslobođena silueta nečeg neobjašnjivog, nečeg što ne znam pretočiti u izričaj je bjesomučno gnječila kristalne zidove hrama ne čijem žrtveniku je dogorijevala svijeća prohujalom vremenu. Osjetih gušenje, strah se uzdizao koritom nutarnjih ponornica i trovao vrulju lijepih privida. Otvorih oči. Bio je san, sličan onima koje pamtim iz vremena tihog umiranja. Zar će me opet posjećivati bezimene aveti, izgnanice sreće?
Udahnuh svježinu mladog dana. Na oltaru svitanja je zaiskrio lumin u čijem plamenu vidjeh izgaranje bezimene siluete prohujale noći. Osluhnuh rapsodiju procvijetalog jutra, osjetih snagu zamke lijepih uspomena i prisjetih se tišine satkane u obrise davnih snova. Nova svjetlost buja praskozorjem, počiva na bisernim oblutcima razasutim žalom sjećanja. Koračam padinom vječnosti i skupljam blago izgubljeno u vremenu nepostojanja, prosuto iz oceana u kojem se još uvijek njedre sedefaste školjke svijesti. Udišem miris ružina drveta koje niče iz olujnog neba davnih snoviđenja i slušam tišinu Bogova već davno zapisanu u mojim pjesmama. Velika pukotina željenog zaborava se pretvara u uvalu vječnosti u kojoj valovi oceana sna dodiruju hridi izrasle iz vjerovanja. Osluškujem šum tog beskraja i čujem ključanje krvi u dnu svetoga grala, na dnu kaleža života, u klijetkama življena. Na nebu nutarnjeg svemira plutaju jata zvjezdanih ptica i opijene slašću, odjenute oblinama svijesti, plešu ples budnosti u ljubičastom snu. Unikatnost čovjeka u univerzum se dokazuje u ovom jutrenju, titra istinitom tvrdnjom o cjelini izrasloj iz božanske matematike, u cjelini koja ne priznaje zbrajanje i oduzimanje i blješti svjetlosnim zagrljajem svevremena. U arboretumu sretnoga trenutka svjesti osjećam blizinu srodnih duša u zagrljaju univerzuma, vidim dlanove koji legendarnim mačem režu Gordijski čvor nagomilanih oblaka nepostojanja. Naslućujem ruku sudbine koja piše svjedočanstvo ovom buđenju u procvijetalom jutrenju, u carstvu boga Kairosa.
sretna poželjeh istražiti nepoznate pustinje i prašume moga svemira. Sjetih se knjige "Kosmos" Aleksandra von Humbolta. Upitah se kako ispitati nepoznate djelove nutarnjeg svijeta, od kuda krenuti, kako raskrinkati zagonetku u kojoj se krije izvorište privida koji izranjaju iz literature, poezije, znanosti. Budna utonuh u san koji je danas teško opisati. U dubini sjećanja, na vratima prohujalog vremena vidjeh Shakespearovog Vratila preobraženog u magarca kako luta šumom tražeći izlaz iz nje.
U lahoru privida začuh vilinski glas…
"Pjevaj mili smrtniče jer moje uho ljubi tvoju pjesmu. Zaljubih se u te, lik tvoj zarobio mi oko, vrline tvoje me nježno miluju…meni se čini gospo da zato imate malo razloga, razum i ljubav danas nisu najbolji prijatelji…I mudar si kao što si lijep…kada bih imao malo pameti da izađem iz ove šume imao bih je dosta za svoju potrebu…"
Shvatih da treba krenuti ka suncu. Krenuh ka Levantu sna i u jednom sutonu na trgu cvijeća vidjeh ljubav kako leprša kao noćna leptirica, oćutih je u lahoru, začuh njen glas u cvrkutu plemena ptica koje se vraćalo u dolinu suza. U ćilibarskom pogledu tvojih očiju naslutih prastaru sliku, njene oči i njenu dušu. Iz pjeska i pjene se uzdigula boginja i zavrtložila trenutak u spiralu sreće, u ljubav, u život.
Na kraju pustoši prohujalog vremena zaustavismo se u svetokrugu Lunina hrama. Osluškivali smo tišinu lazurne noći i osjećali uzavrelost poezije drevnih oceana, snagu plime i oseke novih osjećanja. U kolobaru tvoje svetosti vidjeh odsjaj moga lica. Upitah te što ti vidiš u nimbusu moga sna. Aureolu vječne ljubavi šapnuo si. Pružih ruku da dotaknem tvoj sjaj i na dlanu mi ostadoše ucrtani putevi kojima još moramo koračati da dosegenemo postojanje, da se smanjimo do planetarnih fikcija, da suza neba postane jedino mjesto na kojem obitavamo. Čarobnjak na vratima sjećanja, čuvar lijepih uspomena razgrnu nevidljivo platno na kojem se zrcalio onaj trenutaku u kojem se utopih u tvom pogledu, onaj treptaj oka u kojem zalutah u okrilje tvoga sna. To je bio početak vrtloženja kolopleta naše zajedničke svjetlosti u kojem dlanovi i usne ispisuju poeziju srca. Između nas više ne postoje razdaljine. Trajemo u ekliptici žudnji, uvijek na istoj distanci ka središtu kruga ljubavi i sutonskoj zvijezdi koja nas bisernom kadenom sidri u oceanu sna. Stolujemo na čvorištu linija sreće i sudbine. Ponekad mi se pričinja da vodimo besputni život na dlanu vječnosti. U vrtloženju našeg vremena vlada mir, u kovitlanju misli vlada harmonija, u dinamici osjećaja vjekuje sreća. U tubusu pamćenja iskreći kristali skladaju rapsodiju boja i pretaču je kroz kaleidoskop svjesnosti u čulnost čujnosti. Naslućujem se u vrtokretu tvoje postojanosti, zrcalim se u prizmi prolaznosti trenutka i ostajem nepromjenjiva u bezakonju našeg sunčanog grada, neprilagodljiva promjenama koje ponekad stižu urlicima, izvan našeg srećokruga, ranjenih galebova. Omamljena tankoćutnošću tvoga zagrljaja, osjećam te puninom strasti koja se slijeva u Sijamsku tajnu o nedjeljivosti i mnogoprotežnosti sudbonosnog začeća jednote u svetokrugu lijepih snoviđenja.
Svitalo je na vratima vremena, danilo je na vratima duše, zorilo je u srcu, jutrilo je dimenzijama novim u univerzumu uma. To je bio zov nutrine, titraj ekliptike unutarnjeg sunca koje nas svjetlošću svojom poziva da poslušamo odkucaje našeg nutarnjega sata i zakoračimo u vrijeme prije vremena da prođemo kroz ta tajnovita vrata. Kao vila iz djetinjih priča, čudesna i snena dimenzija nova nam osvijetljava put do željenih daljina. Njena haljina je bijela, satkana od osjetilne pjene i misaonog satena, a u kosi njenoj blješti dijamantni cvijet, cvijet na čijim laticama otkucava naše vrijeme. Mirisi ljepote šire se protegom snova, treptaji dobrote pokreću našu nutarnju uru, pjesak kaplje zrncima toplote dok ona, kao Muza nadahnuća, na pegazu bjelom jezdi ka onoj dalekoj, našega rođenja zvijezdi. U nedohvatnim dubinama svijesti se zrcali jezero istine, lepršava kčer vremena miluje nutrinu, spektarom novih boja razbija bjelinu i tajnovitu dimenziju pretvara u željenu blizinu. Proizašli iz ritma kozmosa, mi rođeni na obroncima sna i jave, mi krenusmo na bezvremeno putovanje vremenom. Panta rei, drevna mudrost titra u svjesti, poziva me na misaono lutanje evolucijom. Uranjam u dubinu sebe, osjećam osjećanje osjećaja prolaznosti u bezvremenu vremenske rijeke i plovim njom sve dalje i dalje u beskraj još neotkrivenog znanja. Svjetlost nutarnjeg sunca se prelama u Kohinoru svijesti, nove putokaze ka riznici neprocjenjenog blaga iskri. Koračam stazama koje čovječanstvo već tisućljećima sanja. Vidim kako iskre zvjezde sa Platonovog neba, osluškujem muziku Pitagorinih sfera, smiješe mi se Demokritovi atomi, ćutim snagu ognja koja dokazuje istinitost Heraklitovog sna o postanku ovoga ovdje i ovoga sada. Na putovanju koridorima znanja susrećem Zenonovu kornjaču i spoznajem da sam uvijek tek na pola puta do izvorišta ljepote, do tajom ovijenom čudesnog pupka svijeta. Četri duše, četiri stvoriteljice trenutka Pele, Etera, Rusalka i Gea na toj stazi pjevuše zornicu i bude u meni znatiželjno dijete. Ćutim to sretno biće, osjećam kako pleše valcer cvijeća, kako se u perivoju duše igra sa leptirima, kako hvata zlaćani Venerin prah, kako stvara moj svijet u kojem uistinu opet odrastam do homo ludensa uklesanog u mramor velikog skulptora, tog dobrog, ali svojeglavog boga kojeg danas, vjerujući poeziji velikoga Prousta, vjerujući ocu dimenzije svjetla, vjerujući izvorima sa kojih sam do sada ispijala znanje osjećam u sebi i nazivam moje vrijeme.
Uranjam u jutro puno maglovitih privida protekle noći iza koje se rađa sunce i pretvara tu zavjesu u ples blještećih kapljica. Promatram igru prirode i ćutim zagrljaj znanosti, literature i slikarstva, susret Einsteina, Hessea i Picassoa na kopreni praskozorja. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu poliperspektivnost i mnogoprotežnost doživljavamo očima srca gledajući kroz okna duše. Ali u ovom tajanstvenom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama maglićastog sjaja i sudjelujem u predstavi koja se obićno događa iza zrcala svijesti. Vidim zrcaljenje igre staklenih perli. Pokušavam rukom dohvatiti tu čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije kojom nas svjetlost nečujno grli. Čarobnost ovog trena pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš iza mene i nježno dodiruješ moja ramena. Šutimo.
Tren traje, vrtloži se titrajima nebeskog vretena, prelijeva se u tišinu prolaznosti. Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Ona nas promatra animom mundi i pamti naše izričaje, vršcima svojih prstiju ih slaže u kolaž i daruje vječnosti. Njeno sjećanje je satkano od energije ljudskih duša koju ona omata odorom njihovih djela. Iz svakog treptaja njenih očiju izranja čujnost njene čulnosti. govoriš glasom koji se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima leda se prelama toplo zlato i pretvara panoramu horizonta u krunskog svjedoka geometrijske estetike. Tišina izranja iz matematičke etike dodiruje naša ćula titrajima zlaćane spirale. Ushićenje se vrtloži, grliš me dlanovima na kojima se gnjezdi ljuvena divota vječnosti. Zlatna hostija se uzdiže i mijenja deskriptivnost našeg vidokruga. Osjetih mirise Provanse u zraku i dašak njihove tajanstvene muze, mistrala na tijelu. Ljubiš me sjećanjima na cvjetove jasmina i našu prvu braćnu noć. Maglićasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture mladoga dana. Sretna sam da smo ovo doživjeli zajedno, odgovorih. Nasmiješio si se. Bili smo posljednji igrači staklenim perlama. Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.
U dolini smaragdne rijeke,
na izvorištu arkadijske ljepote,
na obroncima zemlje dobrih ljudi,
među čokotima crnoga vina,
na kršu tvoga djetinjstva
zagrlismo tišinu,
osluhnusmo jecaj vremena,
dotaknusmo vječost.
Grlio si tankoćutnošću svojih dlanova,
ljubio nježnošću usana,
pretakao medovinu neprocjenjive vrijednosti
u moja njedra,
ispijao nektar čujnosti iz mojih uzdaha.
Svaki naš pokret se oslikavao
na putokazima vječnosti.
U zagrljaju duše i tijela
osluhnuh bezglasje sreće,
tihovali smo tihanim govorom ljubavi,
smijali se jecajem tišine,
voljeli urlikom bezriječja
u dolini zelene rijeke.
Na vrulji istine uronih u kaplju promjene,
oćutih žigosanje trenutka spoznaje,
smislenost u besmislu nepostojanja,
besmislenost u iluzijama,
otkrih istinu
u
ekliptici nutarnjeg sunca,
u rađanju na levantu i
umiranju na zapadnom nebu,
u savršenoj putanji našega nesavršenstva.
Naslutih vrtloženje zlatne niti između nas,
oćutih zagrljaj svjetla i tmine,
susret tebe i mene
u pjesmi ljubičastog svitanja,
u plamenu svijeće na oltaru vremena,
u titraju ognjila strasti,
tvom putu ka meni.
Ljubičasti suton se preobražavao u lazur ljubavne noći i odnosio nas na obalu oceana snova. Stajali smo na pješčanom žalu i promatrali igru pjeska i pjene. Otvorio si sedefastu školjku i darovao mi njen sjaj. Pripitomio si Kerbera pred dverima duše. Zaokružio si svjetlost u geometriju žudnje i prepustio me sili teže da sama ostvarujem dimenziju vremena. Izvadio si zlaćanu spiralu iz vječnosti i pretočio je bisernu nisku između tvog i mog neba. Anđeo je pjevušio mjesečevu sonatu prebirući po strunama nebeske harfe. Zavoljela sam nečujnu muziku sfera i tebe ogrnutog rapsodijom boja, tebe donešenog sa Olimpa u vatri ukradenoj bogovima. Čuvarica Lunina hrama je skidala osmjehe sa lica noćnog pustolova i preobražavala ih u kristalni lapis lazuri kojim je mostove među zvjezdama pretvarala u premosnice između duša, u afrodizijak među srcima, u eliksir putenosti, u osjećanja osjećaja renesansne istine. U tom azurnom plesu vječnosti naslutih lakoću praiskona, oćutih plimu i oseku strasti i blaženost zagrljaja. U Platoniji svjesti otkucava vrijeme izranjajući iz treptaja tvojih očiju. Pred oknima duše se širi ružičnjak lapisnih latica na kojima se prelamaju plameni jezici nježnih milovanja. U geometriji sna vidim srce svemira iz kojeg ističe lijek kojim vidam rane prošlosti. Bezgraničje ovog sanjanog ultramarina postaje krug ljubavi. Lazurni dlanovi beskrajnosti slijevaju njene silnice u kalež života. Vjetar sa orkanskih visova pamćenja postaje mistral, Muza provansalskih pjesnika i daruje nam šaputavo nadahnuće sa izvorišta ljepote. U dolini neisplakanih suza ruže mirišu sjećanjima na prohujale oluje i tkaju koprenu lijepih privida kojom nas brane od vraćanja u tužne uspomene.
Na rondou želja, na raskrižju privida, na karuselu žudnji, na mostu ka vječnosti, u osmijehu dolazećeg jutra i suzi rastvarajućeg neba spoznah tajnu tvoje sanjivosti i uronih u čudoriječje tvoje budnosti. Zadržao si me na dlanu tvog vremena i odjenuo snagom tvoje srčanosti, žarom tvoje plamteće uzlaznosti ka vrhuncu žuđenih zagrljaja, ka Nikinom stijegu pobjede nad grizodušjem. U ovoj spiralnoj igri uzlijetanja ka suncu vodiš me Dedalovim labirintom da preživim tminu koridora straha koji se ispreleću i zatvaraju puteve ka središtu bića. Daruješ mi zlaćanu nit kojom slijedim metafiziku tvoga uma i provlačim se tišinom prostornosti koja me je dugo, predugo odvajala od vremena. Oćutih izrastanje quinte esencije na izvorištu srcozorja u središtu labirinta. Čega sam se bojala? Minotaurus je ostao uspavan u legendi, nisi mu dozvolio da se probudi u našoj priči. Prosuo si biserje i izgradio Jakvljeve ljestve kojima si me proveo kroz Danteove krugove i darovao mi Empirejsku ružu vječne ljubavi. Pokazao si mi bojno polje na kojem su ratovi davno završili. Ratnici tmine su pokopani, ostali su smo grobovi na kojima niću pupoljci kraljice cvijeća kao sjećanje na vihore s kojima sam se borila. Osjećam te u lahoru koji skida suze sa obraza i pretače ih u pehar iz kojeg ispijamo opojno vino sa Dionizijevih bakanalija. Stojimo na žalu života i gradimo kule od pjeska u kojima žive oni Mi iz vremena viteških udvaranja. Stavljaš me na Veronski balkon i uvlačiš me u ljubavne dijaloge. Na dlan ti slijeće ptica pjevica, slavuj koji objavljuje strast naših noći. Volim tvoje ludosti u kojima pronalazim osmijehe tvojih praotaca. Vidim ih kako sjede uz oganj vatre rodoslovlja. Pucketanje vatre se iskri u njihovom očima kao zvjezde na beskrajnom nebu, a noćne leptirice im donose znakovlje ljubavi o kojoj puna srca pričaju. Ćutim, ljubav je lebdjela u zraku i titranjem nebeskog vretena uranjala u genom dobrih ljudi. S tog ognjišta je iznjedrena dobrota tvoga bića, tajna šifra tvog postojanja, čarolija našeg mahnitanja u dvoje. Kako sam sretna, bezgranićno sretna u ovoj ludoriji koju nazivamo život. Lucida intervalla, svjetli trenuci u suhoparnosti svakodnevice, kao leptiri svilenkastih krila nas uzdižu iznad sfera lukrativnog postojanja i daruju nam neprocjenjivo bogatstvo bivstvovanja. Volim tvoje odlaske u paralelne svemire iz kojih donosiš uzvišene nemire, pretačeš ih u magloviti pejsaž budnosti i stvaraš jantarno jezero u pustinji osjećanja osjećaja, u Sahari ožednjele stvarnosti iz koje se uzdigao prvi čovjek i poveo nas na ovo luckasto putovanje ka zvijezdama.
Izgubih dan lutajući ljubičastim bespućem koji je polako gubio sjaj sreće. Izgubih ga u traženju odgovora na pitanje gdje se nalaze granice beskonačnosti u kojoj prolazim kroz Arhimedove krugove i koračam njegovim misaonim putem ka geometriji svijesti. Gdje je početak, a gdje kraj tih lepšavih koprena spoznaje, što je lice, a što naličje istine u kojima se anima candida gubi u obrisima vječnosti.
Kako skinuti masku sa lica utvare koja me posjećuje u snovima, kako prepoznati njenu siluetu u labirintu kristalnih zrcala kada demoni i vještice ne ostavljaju trag u prelamanju svjetlosti. Izgubih dan u traganju za svjedočanstvom prevare ljepote i onda začuh šapat rimskoga cara Tita, Diem perdidi i sjetih se da je on svaku večer, u kojoj je spoznao da nije učinio ništa dobro, žalio za izgubljenim danom. Zaustavih se u utrobi vremena i šapnuh dušom Diem perdidi jer neuspješno pokušah zakrpati rasrtgani veo nepostojanja u trenutku, uzaludno pokušavah vidjeti lice nemani koja je nagrizala tkivo života.
Vratih se sebi, uronih u trenutak bezgranične, bezuvjetne ljubavi i spoznah da su granice stvorene od onih koji povrijediše tuđe granice, onih koji se u strahu od osvete neba zatvaraju u bunkere svoje tmine. Osjetih vatromet želja, vidjeh nasmiješeno lice i naličje univerzuma, začuh pjesmu sjenice, nahranih promrzlog mačka, pomilovah prestrašenog psa, oslobodih noćnu leptiricu iz paukove mreže i osjetih sreću. Pred očima srca se širila bijela svjetlost anime candide. Uronih u auru spasenja i dozvolih srcu da diše. Snaga svete krvi proključa u prestrašenom srcu i iskričavim sjajem vječnoga sunca protjera demona iz probuđene duše. Krabuljni ples nutrine je prestao. Raskrinkani demoni nestadoše, odjahaše sa jahačima apokalipse u onaj kutak svjesti u kojem sahranjujem ružne uspomene. Šamani vremena odsviraše requiem umrlim strahovima. Od tog sudbonosnog trenutka u purpurnim sutonima udišem mirise ljepote, osluškujem muziku nebeskih sfera, uranjam u snove slobodna i spoznajem da nisam izgubila dan. Ostao je kao lijepo sjećanje utkan u ikone na zidovima hrama, pretočio se u jednog od čuvara vrata vremena, postao je kapljica u Mnemozininoj rijeci lijepih uspomena.
